Prošlo je više od mjesec dana od kada je potres jačine 6,2 stepena po Rihteru dobrano rastresao Baniju, oštetivši više desetina hiljada objekata i odnijevši sedam života, od toga pet u Majskim Poljanama, prigradskom naselju gradića Gline.
Od tada je napisano mnogo tekstova i snimljeno video i fono zapisa o području pogođenim potresom, uključujući posljedice i pomoć. Pisalo se i govorilo i o prošlosti tog područja, uključujući i ratove u dvadesetom vijeku, pa čak i o tome da li je ispravno reći Banija ili Banovina. I sâm sam bio u situaciji da za medije u regionu govorim o tom području, koji je u većem dijelu devedesetih prošlog vijeka bio u sastavu tadašnje RSK. Govorio sam i o nacionalnom sastavu Petrinje, Siska, Gline, Dvora i Kostajnice i odlivu stanovništva i zbog rata devedesetih prošlog vijeka ali i zbog ekonomske migracije u prvim decenijama ovoga vijeka. I svaki put sam isticao da se prirodne katastrofe, koje se dešavaju mimo volje ljudi, ne mogu (i ne smiju) upoređivati sa ratovima koji su “proizvod” ljudskog faktora.
U svom tom mnoštvu informacija, najviše su me “potresali” tekstovi posvećeni selu Majske Poljane iz pera hrvatskih književnika i novinara Miljenka Jergovića, Ante Tomića i Borisa Dežulovića, objavljenih u prvih nekoliko dana poslije potresa. Jergović je u tekstu “Majske Poljane, kratka povijest jednog sela”, pored burne istorije sela, dao i izvanredan portret dvojice najpoznatijih ljudi rođenih u tom selu: vajara Simeona Roksandića i matematičara Đure Kurepe. Dežulović je u tekstu “Gledajući kuće okrenute na krovove” majstorski osvjetlio likove braće Micić, Branislava i Ljubomira, čija majka je rođena u tom selu, u kojem su i oni u djetinjstvu često boravili. Tomić je u “Velikoj reportaži iz Majskih Poljana, najteže stradalim u potresu” oslikao današnje stanovnike toga sela: Milicu, Zorku, Gojka, Vasilja i malog Lazara (brat mu stradao u potresu) i njegovog psa Bucka kao i humanitarce koji su im pomagali ne pitajući ih ni za vjersku ni za nacionalnu pripadnost.
Da sam bio u situaciji da posjetim banijska potresom zahvaćena mjesta svakako ne bih zaobišao Majske Poljane. A pošto nisam siguran da bi mi hrvatske vlasti dozvolile da se, zbog nekih ranijih “nesporazuma”, vratim, odlučio sam da vezu sa Majskim Poljanama održavam telepatski posjećujući objekte i mjesta po Beogradu gdje su ljudi iz tog kraja ostavili svoje tragove u vremenu i prostoru.
Prošetao sam do Kalemegdana i naklonio se spomen bisti, autoportretu, pomenutog Simeona Roksandića rođenog u Majskim Poljanama u maju 1874. Zastao sam i kod njegove fontane Zlosrećni ribar kojeg je daleke 1906. napravio čovjek iz Majskih Poljana. Svratio sam i na Novo groblje i prvi put posjetio grob Sime Matavulja, koliko zbog čuvenog pisca, porjeklom iz moje Dalmacije, toliko i zbog Ženske figure na piščevom grobu, koja je takođe djelo pomenutog Roksandića. Na kraju sam otišao i u Dobračinu ulicu i posjetio Čukur česmu sa skulpturom Dečaka sa razbijenim krčagom djelo istog umjetnika iz 1931, koju su vandali u maju 2010. ukrali te izlupali čekićem i prodali. Na svu sreću dijelovi su pronađeni i skulptura je rekonstruisana. Roksandić je i umro u Beogradu u januaru 1943. godine.
U Majskim Poljanama 1907, kao četrnaesto i posljednje dijete Radeta i Anđelije, rodio se i čuveni matematičar, profesor univerziteta i akademik SANU, Đuro Kurepa, koji je predavao na mnogim poznatim univerzitetima širom svijeta i družio se sa čuvenim naučnicima, između ostalih i sa Albertom Ajnštajnom. Svijet ga pamti po nečemu što se zove Kurepina hipoteza, koju su poslije njegove smrti dovršili neki francuski matematičari. Đuro je umro u Beogradu 50 godina poslije Roksandića, tako što su ga neki lopovi na ulici napali i opljačkali nanijevši mu povrede od kojih je i preminuo. Idući prema Kalemegdanu bacim pogled i na zgradu SANU u Knez Mihailovoj kako bi i na taj način iskazao empatiju i za Đuru i za žrtve potresa u Majskim Poljanama.
Posjetio sam i Galeriju Rima u Beogradu koja tokom februara obilježava stogodišnjicu avangardnog časopisa Zenit izložbom koju čine originalni primjerci časopisa, njegovih izdanja i dokumentarnog materijala, čiji je osnivač, glavni i stalni urednik bio tada mladi književnik, pjesnik i prevodilac Ljubomir Micić (1895-1971), a jedan od ključnih saradnika i njegov mlađi brat Branislav (1897 – 1947), takođe pjesnik i pisac, a uz to i glumac i pozorišni kritičar, performer i predavač, slikar i crtač…, koji je po majčinom rodnom mjestu uzeo i umjetničko ime Branko Ve Poljanski.
Za života pomenutih unjetnika i naučnika, u njihovim Majskim Poljanama živjelo je mnogo više duša. Statističari su zabilježili da je u tom selu po popisu iz 1935. živjelo 1.378, a 1948. već su pali na 927; 1991. bilo ih je 602, a 2011. tek 196. A koliko će ih ostati poslije ovog razornog potresa doznaćemo poslije novog popisa stanovništva koji će se obaviti za koji mjesec.
Decembarski zemljotres mogao bi biti prekretnica za budućnost i Majskih Poljana i cijele Banije, tako što bi mogli potpuno zamrijeti ili ponovo oživijeti, što će zavisiti, uglavnom, od ljudskog faktora. Namjerno sam izostavio nacionalni sastav u Majskim Poljanama po predhodnim popisima stanovništva jer ako sela nema, nije ni važno ko u njemu više ne živi.
Bila bi velika šteta da nestanu Majske Poljane, selo koje je ime dobilo po kratkoj rječici Maji, ne samo zbog milozvučnog imena već i zbog rasadnika svakovrsnih i raskošnih talenata.
1. februar 2021.
Savo Štrbac
