e-Veritas, 03.01.2025, Iskrenost i pitanje krivnje

Slučajeva priznanja krivice bilo je 105, otprilike pet posto od ukupnog broja ljudi procesuiranih za ratne zločine u Hagu i na domaćim sudovima: 63 ih je iz redova bh. Srba, 17 iz Armije BiH, 14 iz HVO-a, po 4 iz JNA i Abdićeve paravojske te po jedan iz HV-a, RSK-a i OVK-a

Iskrenost je centralno pitanje kad je riječ o priznanju krivnje u sudskim procesima za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, procesima koji su proteklih trideset godina vođeni na Tribunalu u Hagu te na sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Tim pitanjem, i svime što iz njega proizlazi, bavi se knjiga “Dogovorena pravda – sporazumi o priznanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije” koja je upravo objavljena u izdanju Centra za nenasilnu akciju (Sarajevo–Beograd). Uredili su je Davorka Turk i Nedžad Novalić, a uz njih dvoje, autori i priređivači tekstova su Nenad Vukosavljević i Edin Ramulić. Mimo razmatranja svih aspekata tog centralnog pitanja, ova izuzetna istraživačka studija – prvi put na jednom mjestu i vrlo pregledno – donosi podatke o broju sklopljenih sporazuma o priznanju krivice i konkretne opise svih slučajeva u kojima se dogodilo da optuženik ili osumnjičenik prihvati krivicu i izrazi kajanje. Takvih slučajeva bilo je 105, što je otprilike pet posto od ukupnog broja ljudi procesuiranih za ratne zločine u Hagu i na domaćim sudovima: 19 optuženih priznalo je u Hagu, 75 na sudovima u BiH, 7 u Srbiji i 4 u Hrvatskoj. Ako ih se razvrsta po pripadnosti zaraćenim vojnim formacijama, odnosno policijskim i političkim strukturama, to izgleda ovako: 63 iz redova bosanskohercegovačkih Srba, 17 iz Armije BiH, 14 iz Hrvatskog vijeća obrane, 4 iz JNA (Vojske Jugoslavije), 4 pripadnika paravojske Fikreta Abdića te po jedan iz Hrvatske vojske, Republike Srpske Krajine i Oslobodilačke vojske Kosova.

Vratimo se pitanju iskrenosti. Može li se priznanje krivnje kad je riječ o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti svesti na transakciju u kojoj jedna strana priznaje ono što joj se stavlja na teret u zamjenu za kaznu blažu od one koja bi joj inače bila odmjerena, dok druga strana dobiva osuđujuću presudu i znatne uštede u vremenu i novcu, plus eventualno svjedočenje o novim činjenicama vezanim uz zločin u kojem je sudjelovao pokajnik? Jesu li interesi sudskog postupka nadređeni interesu žrtava te idealističkom shvaćanju pravde? U kojoj je mjeri nečije priznanje krivice satisfakcija žrtvama i koliko doprinosi normalizaciji međuetničkih prilika? Koliko uopće smisla ima u pokušajima pronicanja u motive onih koji odluče priznati i pokajati se? U anglosaksonskom pravnom sistemu, odakle je uglavnom preuzet institut o kojem govorimo, na motiv se ne obraća nikakva pažnja, ali opet: može li se učešće u ratnom zločinu, uključujući i događaje u kojima su pobijene stotine ili hiljade ljudi, tretirati poput učešća u razbojničkoj krađi ili korupcijskoj aferi?

Dvije paradigmatske priče mogu biti one Biljane Plavšić i Milana Babića. Plavšić je evidentno priznala iz pragmatičnih razloga, dok je Babićev pokajnički iskaz, koji se činio iskrenim i autentičnim, bio važan za dokazivanje i u nekim drugim procesima

Ova knjiga ne daje kategorične odgovore. Pažljivo i detaljno izloženi su argumenti za i protiv, predočena je teorija i praksa, analizira se iz različitih perspektiva i odbacuje se generalizacija jer su priznanja krivnje individualna stvar i razlikuju se jedno od drugog, koliko god se gotovo uvijek radilo o nekoj vrsti nagodbe i spašavanju vlastite kože. Dvije paradigmatske priče mogu, na primjer, biti ona Biljane Plavšić, jedne od ključnih ratnih persona bosanskohercegovačkih Srba, i ona Milana Babića, šefa pobunjeničke Republike Srpske Krajine: Plavšić, koja je ušla u 96. godinu, u Hagu je evidentno priznala iz pragmatičnih razloga i uz upotrebu prilično općenitih formulacija, osuđena je 2003. na 11 godina zatvora i po izlasku na slobodu trudila se da sasvim obezvrijedi svoje priznanje na sudu; Babić – čiji je pokajnički iskaz, koji se činio iskrenim i autentičnim, bio važan za dokazivanje i u nekim drugim procesima, pa i u procesu protiv Slobodana Miloševića – osuđen je 2004. na 13 godina robije i ubio se 2006. u haškoj ćeliji, u pedesetoj godini života.

“Mi koji smo to preživjeli, mi u većini slučajeva, šta god da se desi, nikada nećemo 100% biti zadovoljni, jer mi smo još uvijek na neki način osjetljivi na te stvari. Evo npr. kad je u pitanju Srebrenica, neko je bio osuđen za genocid, je li bio Karadžić, je li bio Beara, nije bitno. Nakon te presude, bila je u pitanju doživotna robija, jedna je majka rekla, neki novinar ju je intervjuisao i ona je rekla: Ništa nije dovoljno! Ali čak i da nekog od tih zločinaca osude na smrt ili da ih strijeljaju, opet bi mi imali taj osjećaj, zato što mi u tom trenutku shvatimo, kao što je ta majka i supruga shvatila, da nijedna presuda ne može vratiti ubijene članove porodice. Zato je taj lični stav, ta lična perspektiva za mene manje važna nego ova druga perspektiva, ta historijsko-pravna perspektiva”, kaže u knjizi Kemal Pervanić, koji je preživio logor Omarska i poslije rata osnovao organizaciju Most mira. Refik Hodžić, novinar, filmski radnik i aktivist iz Prijedora, govori ovako: “Mislim da je to jedan od najjačih trenutaka u historiji Tribunala, kada se on (Dragan Nikolić, upravitelj logora Sušica u općini Vlasenica, op. I. Đ.) obraća toj ženi na tom ročištu o kazni. Dva sina su joj odveli i Nikolić joj govori gdje su i šta se desilo. Mislim da je to, za mene, bio pristup koji bih mogao da uzmem kao ispravan u kontekstu ovih predmeta, tada ta priznanja imaju nekog smisla.”

Premda su, dakle, priznanja krivice dvojbena na više razina, postoji jedan argument koji preteže na stranu te prakse kao nečeg pozitivnog, pa možda i hrabrog. Svi, ili gotovo svi, koji su otišli tim putem u svojim su nacijama i sredinama od većih ili manjih nacionalnih junaka odjednom pretvoreni u veće ili manje izdajnike, drukere, kukavice, neprijatelje naroda. Život nakon izlaska iz zatvora svakog od tih ljudi, neovisno o tome koji su ih motivi vodili kad su priznavali, potencijalni je roman o izopćenosti. I nije neobično da je tako: ta preuzimanja krivnje čvrsti su dokaz da zločini nisu bili plod nečije zle mašte, kao što nas, primjerice, neki danas nastoje uvjeriti u slučaju koncentracijskog logora Jasenovac, nego da su se zaista dogodili.

Izvor: Portal Novosti