Početkom marta ove godine hrvatsku javnost, struku i politiku veoma je uznemirila objava grada Čikaga da je među 41 javnim spomenikom čija se sudbina preispituje i Spomenik Indijancima Ivana Meštrovića, s objašnjenjem da su skulpture kritikovane zbog “romantizovanih i redukovanih slika američkih Indijanaca”.
Hrvatska diplomatija pokrenula je dijalog sa relevantnim sagovornicima u Sjedinjenim Američkim Državama, dva hrvatska ministarstva, Ministarstvo kulture i medija te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, poslala su zajedničko očitovanje u Sjedinjene Američke Države vezano za raspravu oko sudbine pomenutih skulptura, a splitski književnik Siniša Vuković uputio je javno pismo Toniju Kukoču, igračkoj legendi “Čikago Bulsa”, koji je i ostao živjeti u tom američkom gradu, da “pokuša utjecati na odluku američkih vlasti o uklanjanju skulptura”.
Potsjećanja radi, “Meštrovićevi Indijanci” u Čikagu (Strijelac i Kopljanik) su dvije bronzane konjičke skulpture koje stoje na trgu Congress Plaza na zapadnome ulazu u Grant Park u Čicagu. Skulpture je u Zagrebu izradio jugoslovenski i hrvatski kipar Ivan Meštrović, a u Čikagu su postavljene 1928. godine. Visoke su oko pet metara, a s podestom sežu gotovo jedanaest metara uvis. Neobičnost kod ovih skulptura je u tome da likovima nedostaje oružje. Izostanak oružja je namjeran jer je umjetnik smatrao kako ih je bolje ostaviti mašti dok se pažnja usmjerava na snažne linije muskulature ljudi i životinja, te linearne uzorke konjskih griva, repa i perjanica na glavama figura.
Osupnula me vijest o mogućem rušenju “Meštrovićevih Indijanaca” tim više što sam prije nekoliko godina imao priliku da im se divim iz neposredne blizine kao što sam se divio i nekim drugim njegovim djelima. U mladosti, kao student Pravnog fakulteta u Zagrebu, divio sam se njegovom “Zdencu života”, njegovom prvom djelu, postavljenom ispred Hrvatskog narodnog kazališta i njegovoj bronzanoj skulpturi “Povijest Hrvata”, postavljenoj ispred zgrade Rektorata Sveučilišta, u kojoj se nalaizi i Pravni fakultet, čiji se mramorni original od 1934. nalazi u parkovnom paviljonu kraljevskog dvora na Dedinju. A sada pod stare dane divim se njegovom Pobedniku na beogradskom Kalemegdanu, ispod kojeg prolazim vrlo često u posljednjih 26 godina od kad me “oluja” oduvala iz Dalmacije na ušće Save u Dunav.
Elem, ova situacija oko “Meštrovićevih Indijanaca” u Čikagu podsjetila me je na nedavno rušenje spomenika u Hrvatskoj. U toj državi je, naime, tokom devedesetih prošlog vijeka uklonjeno, uništeno ili oštećeno oko tri hiljade statua, spomenika, spomen-ploča, modernističkih plastika i drugih obilježja posvećenih antifašističkoj borbi i osnivanju partizanskih jedinica od 1941. do 1945. godine. I sve to bez “suđenja” ili bilo kakve stručne, a kamoli javne rasprave, koja “Meštrovićeve Indijance” ipak čeka.
Među porušenima antifašističkim spomenicima našao se i Teslin spomenik na Trgu Nikole Tesle u Gospiću, koji je miniran 16. februara 1992. od proustaških snaga pod kontrolom HDZ-a, koji je i danas na vlasti. I Teslina rodna kuća u Smiljanu, obnovljena poslije Drugog svjetskog rata i pretvorena u spomen-muzej, takođe je opustošena u ratu devedesetih. U posljednjem ratu devedesetih do temelja je porušena i Crkva Svetog velikomučenika Georgija u Gospiću, u kojoj je kao sveštenik služio Teslin otac Milutin, koja je takođe bila porušena i u Drugom svjetskom ratu i obnovljena upravo uz pomoć pravoslavnih Srba iz Čikaga 1964, a na njenom mjestu sagrađen parking, koji je i danas tu.
I sve se to dešava spomen obilježjima svjetski poznatog naučnika Nikole Tesle, kojeg uz to Hrvati i svojataju. A koliko je “njihov” najbolje ilustruje činjenica da su mu minirani spomenik, obnovljen još 2006, tek početkom aprila ove godine vratili u Gospić ali ne na staro mjesto, koje se sada zove Trg Stjepana Radića, već na trg u izgradnji ispred Kulturno informativnog centra. A radi se o bisti hrvatskog kipara Frana Kršinića, čiji je jedan odlivak izložen ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, a drugi na Nijagarinim vodopadima.
Meštrović je upoznao Teslu u Americi između dva rata – u vreme kad je naučnik već bio američka legenda, a Meštrovićevo stvaralaštvo doživljavalo vrhunac. To je doba kad nastaju skulpture kao što su beogradski Pobednik, Njegoš na Lovćenu, Svetozar Miletić u Novom Sadu, spomenik Neznanom junaku na Avali, kao i Strelac i Kopljanik u Čikagu.
Meštrović je u to doba radio u svom ateljeu u Splitu, ali je boravio i u Americi gde se sreo sa Teslom i potom, sa njim nastavio živu prepisku. Teslinu želju da mu Meštrović napravi portret čuveni skulptor je realizovao poslije naučnikove smrti. Teslina bronzana bista nastala je 1952. godine koja se čuva u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu i od koje postoje još dva odlivka, jedan u muzeju u Smiljanu, a drugi u Beču. Drugu, jednu od najneobičnijih skulptura posvećenih geniju iz Like, Meštrović je izvajao između 1955. i 1956. koju je poklonio Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, Tesla će na tom institutu stajati punih pola vijeka, kad ga je grad Zagreb, u sklopu obilježavanja 150 godina od Teslinog rođenja, preuzeo i postavio na današnjoj lokaciji, ispod Cvjetnog trga. Ove Tesline skulpture Meštrović je uradio tokom egzila u Americi, gdje se sklonio spašavajući glavu od Pavelićevog režima.
Vjerujem da će “Meštrovićevi Indijanci” u Čikagu “preživjeti” predstojeću raspravu, ne zbog intervencija iz Hrvatske, već zbog njihove umjetničke i etičke vrijednosti. Želim da vjerujem i da više niko i nikada neće minirati Teslin spomenik u Gospiću ni njegovu rodnu kuću u Smiljanu zbog njegove nacionalne pripadnosti.
