Novinar N1 Ivan Hrstić u izvještaju iz Bogdanovaca pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa nazvao je “ratnim herojem” “izloženog progonu hrvatskog pravosuđa”, ali ni to mu nije bilo dosta nego je prozvao film kojim se “sugerira da su Hrvati jednako željeli rat kao i oni koji su stvarno taj rat pokretali”, očito misleći na „Mirotvorac“. N1 televizija se ispričala gledaocima zbog Merčepa. “Mirotvorca” ne spominju
„Tomislav Merčep, osuđen za ratni zločin, ne može biti heroj, kako je prikazan u prilogu objavljenom u Pregledu dana u utorak“, poručili su u nepotpisanom priopćenju objavljenom na portalu N1 televizije, dodajući da njihovo izvještavanje sa svakog događaja „bez obzira o čemu se tamo i kako govorilo, u ovom slučaju s obljetnice u Bogdanovcima, mora biti u skladu s profesionalnim standardima i suosjećanjem prema žrtvama zločina“. Najavili su da će „postupati u skladu sa svojim uredničkim smjernicama“.
Na prilog je ukazao Nenad Puhovski, producent „Mirotvorca“ i autor „Paviljona 22“ koji se bavi zločinima „Merčepove bojne“. Dvojbenim je nazvao odluku novinara da bez ikakve ograde ili objašnjenja Merčepa naziva ratni herojem. „S druge je pak strane posve jasno na što se odnosi stav da se današnja svečanost dešava ‘u trenutku kad se snimaju filmovi koji sugeriraju da su Hrvati jednako željeli rat kao i oni koji su stvarno taj rat pokretali’, na koga i koji film se g. Hrstić referira, premda baš i nije običaj da se u kratkom novinskom izvještaju na ovaj način polemizira“, poručio je Puhovski, misleći upravo na višestruko nagrađivani film „Mirotvorac“, koji se bavi smrću šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira.
Zadnjih nekoliko tjedana autori tog dokumentarca, novinari Drago Hedl i Hrvoje Zovko, kao i redatelj Ivan Ramljak, podvrgnuti su ozbiljnoj huškačkoj kampanji desničarskih povjesničara i medija, koji ih optužuju za antihrvatsko iskrivljavanje događaja u ratnom Osijeku i okolnostima Kirove likvidacije.
Ako se opisanim prilogom N1 televizije doista prozivaju kreatori „Mirotvorca“ ili nekog sličnog uratka, isti je narativ doveden do perverznih razmjera. Ovdje su dokumentaristi svrstani u pasus s osvjedočenim zločincem, koji je pored njih ispao heroj. U hrvatskom političkom i veteranskom životu našao bi se nemali broj individua koji dijele ovaj stav.
Dapače, takvi su držali govore na događaju koji je rezultirao spornim prilogom, portretirajući Merčepa jednakim herojskim epitetima, lišenima ikakvih natruha njegove zgusnute krvave biografije.
U ljetnim mjesecima 1991. godine, Merčepovi podređeni provodili su koordinirane akcije izbacivanja vukovarskih Srba iz stanova, široke operacije pljačke imovine, miniranja ugostiteljskih objekata i usmrćivanja više desetaka građana srpske nacionalnosti. Sredinom kolovoza iste godine, povjerenik hrvatske Vlade Marin Vidić Bili poslao je administraciji Franje Tuđmana alarmantno izvješće u kojem je upozorio da Merčepove operacije „stvaraju psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom, što je rezultiralo masovnim zbjegom iz grada“.
Stvari su eskalirale do te mjere da je Merčep na koncu odstranjen iz Vukovara. „Tomislav Merčep nije odveden iz Vukovara zato što mu tamo nije odgovarao zrak, nego zato što je prevršio svaku mjeru”, izjavio je desetak godina poslije tadašnji pripadnik SZUP-a Ferdinand Jukić, koji je uhitio Merčepa i vodio istragu o nezakonitom djelovanju njegovih podređenih. Do danas nisu procesuirani počinitelji i nalogodavci navedenih zločina.
Umjesto kaznenog progona, Merčep je imenovan zamjenikom ministra policije Ivana Vekića. Preselio se u Zagreb, gdje je dobio dvoetažni stan na Jarunu. Uslijedili su poznati sadistički obračuni s pretežito srpskim civilima u Pakračkoj Poljani, Gospiću i na Zagrebačkom velesajmu, gdje je držao priručni koncentracijski logor. I nad ovim slučajevima godinama je vladala omerta pravosudno-političkog vrha, uz zdušnu javnu obranu Merčepa i zakulisne napore da ga se liši optužnice.
Godine 2017. Merčepa je Vrhovni sud konačno osudio na sedam godina zatvora zbog zapovjedne odgovornosti, pod obrazloženjem da je „znao da njegovi podređeni neovlašteno oduzimaju slobodu, pljačkaju, zlostavljaju, muče, tjelesno povrjeđuju i ubijaju civilne osobe, ali je propustio koristiti svoje faktične ovlasti i to spriječiti.“ U presudi su zabilježena nezakonita uhićenja, zlostavljanja i ubijanja 31 civila dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane, od kojih je 23 usmrćeno.
Za vrijeme robije svako ljeto je po mjesec i pol dana provodio u toplicama, uz pomoć i posebnu skrbničku brigu resornog Ministarstva hrvatskih branitelja. Dio braniteljske populacije ga se nije odrekao: iako je nakon pravomoćne presude otišao s čelnog mjesta Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, jedne od najmnogoljudnijih veteranskih organizacija, do kraja života je ostao njihov počasni predsjednik.
Povezani tekstovi
