Kanadski pripadnici UNPROFORA-a u vrijeme akcije “Medački džep” bili su raspoređeni uravo na tom području. Evo kako je kanadski list “Ottawa Citizen”, u broju od 08.10.1996. godine, iz pera autora Davida Pugliesa (David Pugliese) pod naslovom “TAJNA BITKA U HRVATSKOJ, NAŠA NAJVEĆA JOŠ OD KOREJE”, prikazao taj događaj:
„1993. kanadski vojnici su vodili njihovu najveću bitku još od Korejskog rata. Akcija je uključivala kanadske i francuske trupe pod kanadskom komandom protiv iskusne hrvatske vojske u zabačenom uglu bivše Jugoslavije.
Kada je započela artiljerijska, puščana i rafalna vatra, ranjena su četiri kanadska i 7 francuskih vojni ka. Hrvatski mediji su javili da je u akciji bilo 27 mrtvih i ranjenih. Kanadski vojni izvori tvrde da je broj možda čak veći i od 50.
… Unutar vojske, bitka je postala poznata kao operacija Medački džep. Danas se to smatra jednim od najboljih primjera primjene mirovnih operacija i proučava se u vojnom koledžu u Kingstonu i mirovnom centru u Pirsonu, Nova Škotska. Vojni istoričari i analitičari vjeruju da je operacija najveća bitka kanadske armije još od Korejskog rata…
Diringova (Rod Dearing) jedinica je bila u teškoj situaciji tog 15. septembra. Hrvatske trupe, skrivene iza drveća i grmlja 150 metara dalje, odakle je ispaljena rafalna paljba na Kanađane. Hrvatske granate su pljuštale i geleri su letjeli kroz vazduh. Ambar iza njih iza Diringovog položaja se zapalio u momentu kad je pala granata u ambar. Jedan od njegove sedmorice vojnika je ranjen…
‘Adrenalin je rastao svakim trenom’, prisjeća se Diring koji sada predaje na vojnom institutu. ‘Čuli su se svi mogući vrisci i vika’. Borili smo se sa Hrvatima cijele noći.
Diring i njegovih 875 ljudi drugog bataljona, su pravili istoriju. Učestvovali su u najvećoj bitci u kanadskoj vojsci još od Korejskog rata. ‘Samo sam razmišljao kako da sačuvam moje vojnike.’
Samo nekoliko dana ranije Diringov oficir 2. bataljona Džim Kalvin (Jim CaIvin) se sastao u gradu Medaku sa francuskim generalom Žan Kotom (Jan Cotom), glavnokomandujućim snagama UN u bivšoj Jugoslaviji. Kot je tada rekao da je 9. septembra primjećeno grupisanje oko 2.500 hrvatskih vojnika i tenkova na prostoru od 35 km oko Medačkog džepa.
Nakon nekoliko dana teške borbe sa Srbima, Hrvati su napali UN položaje ne bi li ih pomjerili sa njihovih položaja.
Kalvin i njegovi ljudi su već 24 sata bili pod neprekidnom artiljerijskom vatrom hrvatske vojske. U Medaku gdje su bili smješteni kanadski posmatrači, palo je 525 granata. Četvorica Kalvinovih vojnika je ranjeno…
Oko podne 15. septembra, 250 kanadskih i 500 francuskih vojnika pod komandom Kalvina počelo je da se uvlači između srpskih i hrvatskih linija fronta. Oni su pojačani sa još 375 kanadskih vojnika uključujući inžinjerce, sanitetlije i protutenkovske snage. Više od polovine Kanađana bili su rezervisti. Srbi su posmatrali pomjeranja UN snaga, ali nisu činili ništa. Hrvati su otvorili vatru…
Uveče su Hrvati kontaktirali sa Kalvinom i pregovorali o prekidu vatre. Sporazumjeli su se da 16. u podne Kanađani mogu da preuzmu hrvatske položaje.
Ujutro 16. septembra Kanađani su čuli kraće rafalne paljbe i eksplozije. Dim je dolazio iz srpskih sela iza hrvatske linije. Hrvati su ubijali Srbe, civile.
Naoružana jedinica majora Dana Drova (Dan Drew) je krenula ka zapaljenim selima, ali je bila zaustavljena od strane teško naoružane hrvatske jedinice. Kanadske jedinice su pokušale da spriječe dalje ubijanje i pljačkanje civilnih objekata. Hrvatski general je stao na sred puta, urlao je i vikao na Kanađane. Znali su što se događa iza barikada, ali su bili na otvorenom, a Hrvati su bili u borbenom položaju u zaklonu i držali ih na nišanu ‘bilo je strašno sjediti tamo i ne moći ništa činiti’ prisjeća se Kalvin…
Kad su Kalvinove jedinice ušle u selo Lički Čitluk bili su zgroženi i šokirani. Kapetan Vejn Er (Wayne Eyre) i kapetan Jan Hant (Ian Hunt) osmotrili su područje. Sve i jedna zgrada je bila u plamenu ili je bila raznesena. Mrtvi konji, živina i psi ležali su po putu i po poljima. Seoski bunari su bili zatrovani. U obližnjem polju našli su tijelo 70- godišnje starice. U nju su ispaljena tri metka jedan pravo u glavu. Našli su ostatke leševa dvije tinejdžerke koje su bile zarobljene. Ubijene su i bačene u vatru. Ono što je ostalo od njihovih tijela još se dimilo kada su ih Kanađani pronašli. Nekoliko ljudi je pokušalo da vodom ohladi leševe, jer su bili previše vrući, da bi se stavili u vreću. Stotine pari hiruških rukavica bilo je razbacano po zemlji. Ispostavilo se da su Hrvati pobili više ljudi i koristili su rukavice prilikom utovara u transportne kamione, kako bi ih uklonili sa područja. Nekoliko dana kasnije Hrvati su vratili 50 leševa… Kalvin je morao da smiruje svoje od bijesa razjarene ljude. Morao je da ih podsjeća da su oni profesionalni vojnici i da ne smiju da unište UN-misiju osvećujući se Hrvatima.
Kanađani su počeli evidentirati hrvatsku destrukciju. Pronađeno je 16 leševa. Sve u Medačkom džepu, 312 kuća i štala je uništeno. Više od 130 većih životinja je zaklano. 16. septembra Kanađani su krenuli naprijed. Hrvati su se povlačili i u povlačenju su pljačkali i palili sve za sobom. Za divno čudo nije bilo pucnjave ali je vladala strašna tenzija između Hrvata i Kanađana.
Kalvin se sastao sa još jednim hrvatskim generalom ‘neka vam bude jasno da se ovo više neće tolerisati, ubijanje nevinih žena i djece.’
Ovoga puta Hrvati su se povukli na linije od 9. septembra…
Vojnici su sa sobom ponijeli strahote viđene na ratištu kao što su etničko čišćenje i artiljerijska vatra kojom su bili zasuti. Nekoliko vojnika koji su bili liječeni od alkoholizma vratili su se piću i otišli iz vojske…
Danas oficiri koji pohađaju vojnu školu u Kinstonu uče o ovoj akciji iz svojih udžbenika…”
(Orginal teksta čuva se u arhivu Veritasa)
Veritas-info
Povezani tekstovi
