e-Veritas, 14.01.2026, Hrvatska pred sudom

Od 13 presuda koje je Europski sud za ljudska prava donio u 2025. u odnosu na Hrvatsku, u 12 njih utvrđena je barem jedna povreda Europske konvencije o ljudskim pravima. Najteže povrede registrirane su u slučajevima koji se tiču civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti, nestale novorođenčadi iz slavonskih bolnica, pritvorenika i tražitelja međunarodne zaštite. Uz to, iznova je utvrđena kronična sporost hrvatskih sudova

Lani smo zabilježili još jedan neslavni rekord. Od trinaest presuda koje je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio u odnosu na Hrvatsku, u dvanaest njih utvrđena je barem jedna povreda Europske konvencije o ljudskim pravima.

Iako naizgled vrlo različite po okolnostima, presude međunarodnog suda sa središtem u Strasbourgu jasno ukazuju na nevoljkost države da zaštiti najslabije i da se ozbiljno suoči s vlastitim nedostatcima, prije svega u području (ne)funkcioniranja domaćeg pravosuđa.

Najteže povrede pritom su registrirane u slučajevima koji se tiču civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti (pravo na život), nestale novorođenčadi iz slavonskih bolnica (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života), pritvorenika (pravo na slobodu) i tražitelja međunarodne zaštite (zabrana ponižavajućeg postupanja).

U ostalim presudama, također donesenima u 2025. godini, iznova su utvrđeni kronična sporost hrvatskih sudova i generalno nerazumijevanje prava na slobodu izražavanja. U nastavku donosimo pregled najznačajnijih slučajeva.

 

 

Petrović i drugi

Prema presudi iz siječnja 2025., Hrvatska je povrijedila prava Slađane Petrović, Janje Šarčević i Marice Šesto, majki koje tvrde da su im tek rođena djeca oteta i bez njihovog znanja dana na posvajanje. U razdoblju od 1986. do 1994. godine te tri žene rodile su u bolnicama u Vukovaru i Slavonskom Brodu te se suočile s gotovo identičnim scenarijem: nakon poroda su imale redovit kontakt sa svojim bebama, sve dok ih bolnički radnici nisu obavijestili da su se djeca razboljela i preminula. Jedna beba navodno je umrla u brodskoj bolnici, gdje je 1986. i rođena, dok su djeca rođena 1990. i 1993. godine u Vukovaru prevezena na liječenje u Novi Sad. Beba rođena 1994., također u Vukovaru, navodno je preminula u lokalnoj bolnici.

Slađana Petrović istu je tragediju doživjela dva puta. Prvo dijete, dječaka, rodila je 27. srpnja 1993. u vukovarskoj bolnici. Budući da je rođen prijevremeno, prevezen je u Novi Sad, gdje ga je majka posjetila i smatrala da dobro napreduje. Dana 8. kolovoza 1993. primila je telegram kojim je obaviještena da joj je sin preminuo. U srpskoj bolnici joj nisu predali tijelo djeteta, već samo izvješće o obdukciji.

Krajem naredne godine u Vukovaru je rodila i djevojčicu. Dijete je 18. prosinca 1994. trebalo biti premješteno u novosadsku bolnicu na liječenje od žutice, ali je istoga dana Petrović obaviještena da je djevojčica preminula. Tijelo im je, na zahtjev supruga, predano radi ukopa, ali je majka navodno primijetila da je u pitanju tijelo djeteta starijeg od njihova.

“Nepoznata žena koja radi u Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru rekla joj je da podnošenje kaznene prijave nema smisla. U istom razgovoru podnositeljica je saznala da dotična žena poznaje liječnika koji je potpisao medicinsku dokumentaciju o njezinoj djeci i da je radila u vukovarskom ODO-u i u vrijeme događaja o kojima je riječ”, navodi se u tužbi Slađane Petrović koja je, kao i druge majke, tvrdila da im RH kontinuirano propušta pružiti informacije o stvarnoj sudbini njihove djece.

Petrović, Šarčević i Šesto su se Europskom sudu obratile nakon što su vidjele vijesti o ženama u Srbiji koje također traže “nestale bebe” rođene početkom 1990-ih. Utvrdivši, među ostalim, da domaće vlasti nisu ozbiljno razmotrile navode majki o nezakonitim posvajanjima i da nisu barem pokušale istražiti što se dogodilo s djecom dok su još bila u Hrvatskoj, ESLJP je presudio da im je država povrijedila pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

 

 

Mamuzić i drugi

Ljuba Mamuzić ubijena je pred svojom kućom u Maloj Vranovini nedaleko od Topuskog, a njezina obitelj godinama je tražila pravdu. Tek pred Europskim sudom za ljudska prava postalo je jasno da hrvatska tijela nisu učinkovito istražila njezinu smrt.

U večernjim satima 29. kolovoza 1991. Mamuzić je izašla u polje kako bi se pobrinula za stoku. Uskoro su njezini sinovi i suprug čuli povike i rafale iz automatskog oružja. Istrčali su iz kuće i ugledali grupu muškaraca, od kojih su dvojica bila odjevena u plave odore, a ostali u maskirne uniforme. Muškarci su zapucali u njihovu smjeru i zatim otrčali u obližnju šumu. Iza sebe su ostavili voki-toki, maskirnu kapu sa šahovnicom i Ljubino usmrćeno tijelo.

Izvidi o stradanju započeli su tek u listopadu 2006., nakon što su braća Mamuzić podnijela prijedlog za prijateljsko rješenje građanskog spora. Od države su tražili naknadu štete, navodeći da su njihovu majku ubili pripadnici hrvatske vojske i policije. Domaći sudovi na koncu su odbili njihov tužbeni zahtjev, zbog čega su se braća obratila ESLJP-u.

Ljuba Mamuzić ubijena je 1991. pred svojom kućom u Maloj Vranovini nedaleko od Topuskog, a njezina obitelj godinama je tražila pravdu. Tek pred Europskim sudom za ljudska prava postalo je jasno da hrvatska tijela nisu učinkovito istražila njezinu smrt

“Osim što su ispitale bivšeg zapovjednika policije u Topuskom, domaće vlasti nisu poduzele nikakve daljnje radnje”, navodi se u presudi Europskog suda, pred kojim je zaključeno da “od 2010. gotovo nije bilo aktivnosti u istrazi ubojstva Ljube Mamuzić”, čime je povrijeđeno pravo na život. Budući da je hrvatska vlada u međuvremenu donijela odluku kojom su otpisane tražbine parničnih troškova u slučajevima kao što je ovaj, sa Suda su poručili da je država time makar ispravila učinke drugih mogućih povreda Konvencije o ljudskim pravima.

ESLJP je 2025. donio još dvije odluke koje se odnose na prava civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti. Međutim, oba zahtjeva – kako onaj Anđe Arule i Jadranke Bjedov, čiji je otac nakon “Oluje” ubijen u Golubiću kod Knina, tako i Neđeljka Blagojevića, čiji je 25-godišnji sin Tihomir ubijen nedaleko od Nove Gradiške uoči akcije “Bljesak” – proglašena su nedopuštenima.

Dok su u prvom slučaju suci zaključili kako sestre nisu iscrpile sva pravna sredstva pred hrvatskim pravosuđem, u drugom su ustanovili da “odluke domaćih sudova o nepostojanju odgovornosti RH za smrt Blagojevićeva sina nisu bile proizvoljne niti očigledno neosnovane”. Drugim riječima, ESLJP se priklonio stajalištu hrvatskih sudova prema kojem se “u okolnostima konkretnog slučaja radilo o izoliranom ubojstvu, a ne o terorističkom aktu”.

 

 

 

Izvor: Portal Novosti