Jedan zadatak pod nazivom “Evropski voz”, koji je osmacima u gradiću Kastav, nadomak Rijeke, nedavno zadala vjeroučiteljica, inače časna sestra, “protutnjao” je medijima u regionu i izazvao niz reakcija.
Elem, osmaci su morali zamisliti da putuju vozom iz Zagreba u Indiju te da sami, na sedmodnevnom putovanju, sa ponuđenog spiska potencijalnih saputnika izaberu tri osobe s kojima bi htjeli putovati i tri osobe s kojima nikako ne bi željeli putovati te da obrazlože svoje stavove. A na tom “meniju” našli su se: homoseksualac, srpski vojnik iz Bosne, hrvatski tajkun, liječnik specijalist za pobačaje, prostituka iz Berlina, mladi umjetnik koji boluje od AIDS-a, afrička žena koja prodaje proizvode od kože, Rom koji je tek izašao iz zatvora, Indijka s jednogodišnjim djetetom, kompjuterski haker, Jehovin svjedok, turska glumica vrlo uspješna u Holivudu, engleski fudbaler, reper koji živi alternativnim načinom života i stariji redovnik s Biblijom u rukama.
Na sadržaj pomenutog listića odmah je reagovala hrvatska Agencija za odgoj i obrazovanje koja kontroliše stručno-pedagoški rad škola te je najavila provođenje stručno-pedagoškog nadzora, uz objašnjenje da u navedenom radnom listiću, koji je vjeroučiteljica zadala osmacima u Kastvu, postoje neprimjereni elementi koji mogu upućivati i na elemente diskriminacije. Na neprimjeren sadržaj zadatka odmah je reagovala i sama škola, čija direktorka je takođe najavila stručno-pedagoški nadzor zato što sadržaje zadatka, iako vjeroučiteljica navodi da je nastavni listić upotrijebila kako bi učenike naučila da ne trebaju imati predrasude prema ljudima, ocjenjuje neprimjerenim.
Najviše reakcija je bilo na pojavljivanje “srpskog vojnika iz Bosne” među potencijalnim saputnicima osmacima iz Kastva. I ja sam na prvi mah pomislio da ga je odabrala kastavska vjeroučiteljica iz nekih ličnih predrasuda prema baš tim vojnicima, mada mi je bilo malo čudno zašto bi, pored srpskih vojnika iz Krajine, o kojima bi kastavski učenici trebali mnogo više znati, izabrala one iz druge države. Tu nelogičnost sam protumačio “mudrošću i dovitljivošću” vjeroučiteljice kako bi kod djece izazvala istu reakciju (po stereotipu srpski vojnik, bez obzira iz koje je države, ne može biti dobar), a istovremeno bi imala opravdanje da nije propagirala netoleranciju prema domaćim Srbima, kojih i na području Grada Kastva ima nešto više od 4 procenta.
Čitajući i slušajući prve medijske reakcije o “kastavskom slučaju”, prisjećao sam se mnogih slučajeva netolerancije prema Srbima, među kojima izdvajam samo nekoliko iz zadnjih desetak godina: u vrlo gledanoj emisiji Hrvatske televizije „Nedjeljom u 2“, emitovanoj 2009, tadašnji splitski gradonačelnik (i kandidat za istu funkciju na predstojećim majskim lokalnim izborima), Željko Kerum, kazao je kako u njegovoj porodici nema mjesta za Srbina ili Crnogorca, te da ne bi želio Srbina za zeta; napad splitskih huligana na vaterpoliste Zvezde u Splitu u februaru 2019; višestruko i višegodišnje čekićanje ćiriličnih tabli na državnim ustanovama po Vukovaru; zadarskog grafita iz pretprošle godine “Zakolji Srbina i izvadi mu organe jer su u kvartu mačke gladne”, prošlogodišnjeg transparenta navijača Dinama razvijenog u Zagrebu sa natpisom ”Je**t ćemo srpske žene i djecu”; najčešćeg i najdugovječnijeg grafita “Ubi Srbina”, koji se pojavljuje širom Hrvatske…
U odnosu na vjeroučiteljicu iz Kastva nisam bio u pravu, jer ona nije sama među putnike izabrala srpskog vojnika iz Bosne. Preuzela ga je sa stranice PRACTICE (Preventing Radicalism through Critical Thinking Competences), projekta koji se bavi prevencijom radikalizma kroz kompetencije kritičkog razmišljanja, na kojem se nalazi ogledni primjer vježbe koju su dobili kastavski osmaci, i kojeg podržava Evropska komisija. Naime, u tom se primjeru kao nepoželjan putnik takođe nudi “srpski vojnik iz Bosne” (na prvom mjestu od 17 putnika), te poljska prostitutka iz Berlina i mađarski Rom nedavno izašao iz zatvora, a vjeroučiteljica je dodala homoseksualnu osobu, starijeg redovnika s Biblijom, liječnika specijalizovanog za pobačaje te hrvatskog tajkuna, jer smatra, kako je objasnila, da je riječ o osobama koje su osuđene u društvu. U opisu vježbe stoji da je njen cilj osporiti učeničke stereotipe i predrasude o drugim ljudima i manjinama te o slikama i asocijacijama koje tekst otvara. Ipak je kastavska vjeroučiteljica “intervenisala” u identitete preuzetih putnika iz “evropskog voza a la kart” na način da je izostavila pridjev “poljska” ispred “prostitutke iz Berlina i “mađarski” ispred “Roma nedavno izašlog iz zatvora”. Naravno, da je to mogla učiniti i sa pridjevom “srpski” ispred “vojnika iz Bosne”. A pošto nije, tumačim da joj nije ni bio cilj osporiti učeničke stereotipe i predrasude prema srpskim vojnicima.
Vjeroučiteljicu iz Hrvatske, s obzirom u kakvom ambijentu živi, donekle mogu i razumjeti, ali ne mogu razumjeti ni opravdati evropske “stručnjake” – sastavljače “menija”, koji su “srpskog vojnika iz Bosne” stavili na listić (popis) sa prostitutkom iz Berlina i ostalim osobama “osuđenim u društvu”, jer to ima mnogo veću težinu nego da ga je na taj spisak samoinicijativno dodala vjeručiteljica iz malog Kastva u Hrvatskoj.
Pišući ovaj tekst, prisjetio sam se i Zadranina Jure Zupčića, Hrvata iz mlađe generacije, koji se pročuo prepravljanjem grafita u svom gradu “Ubi Srbina” u “LjUbi Srbina” i porukom “Među svima ima ljudi i onih koji to nisu”.
