Hrvatski general Janko Bobetko, u vrijeme izvođenja operacije na sela Medačkog džepa načelnik Glavnog štaba Hrvatske vojske, u svojoj knjizi “Sve moje bitke” posvetio je jedno poglavlje i operaciji “Medački džep” iz kojeg izdvajamo nekoliko detalja:
“Operacija ‘Medački džep’ nije bila razmjera kao ‘Oluja’, ali u taktičkom, pa i operativnom značaju ima ključno mjesto u daljem razvoju gospićkog zbornog pod ručja. S druge strane, bio je to imperativ: hoćemo li djelomično držati Velebit i u svakom momentu trpjeti gubitke – a uvijek je postojala mogućnost da si to agresor stavi u zadatak, jačim snagama ovlada tim prostorom i dovede u pitanje bilo kakvu napadnu mogućnost naših snaga. Uopće je u ovom ratu dosta kasno procijenjeno da je držanje Velebita stvarno držanje polovice Hrvatske…
Zaključak je bio da se sa sadašnjih pozicija mora ići u rješavanje osnovnih pitanja po prioritetu. Najprije je trebalo osigurati i dobiti bitku za Velebit, spriječiti napade na Gospić, dakle odbaciti njegove snage s pozicija na kojima su se nalazile, te stvoriti povoljnu situaciju za ono što će se događati iz pravca Gospića prema Gračacu. Nije bilo nimalo jednostavno. Donio sam odluku i izdao zadatak Zbornom području Gospić da predloži nekoliko varijanti rješenja problema. Pomogao sam im, sugerirajući kako bi operaciju trebalo izvesti u što kraćem vremenu (ni u kojem slučaju duže od 4 sata), ali s maksimalnim efektom. Zapovjednik Norac i njegov načelnik stožera zadatku su pristupili vrlo savjesno, i došli mi u Stožer s varijantama rješenja.
Opredijelio sam se upravo za varijantu koja je u operaciji provedena. Ukazao sam na pluseve i minuse te način izvršenja. Zajedno s generalom Markačem, koji je u operaciji imao jedan od najdelikatnijih zadataka, jer se na prostoru Velebita nalazio više od godine, razradili smo svaki detalj. Njegovo komandno mjesto bilo je na Visočici. Sve borbe koje je prošao na tom nepovoljnom prostoru nisu bile bez žrtava i bez maksimalnog naprezanja. Da se radilo o nekoj drugoj jedinici, Velebit vjerovatno ne bismo zadržali…
Ja sam, logično, po liniji zapovijedanja upoznao Vrhovnika o tome, da ograničenu operaciju moramo izvršiti. U suprotnom, izgubili bismo mnogo. Bilo je pitanje hoćemo li to sve izdržati, a s druge strane čitava se situacija pretvara iz taktičkih položaja u strategijsko ugrožavanje komuniciranja Zagreba s Rijekom i Dalmacijom. Znači, to nije bilo jednostavno. Svi ti elementi upozoravaju, da se nije radilo ni o kakvoj sporadičnoj lokalnoj akciji, u smislu držanja vojske aktivnom. Ovdje se radilo o, kao što sam naznačio, dva krupna pitanja: sačuvati i odbaci ti snage od Gospića, ali, prije svega, dobiti definitivno bitku za Velebit kao polazni položaj, kao prirodni fenomen, važan i strateški i politički za sve što se poslije događalo u ‘Oluji’ i u obrani ovog osjetljivog pravca.
Odluka koju sam prihvatio i donio glasila je – glavnim snagama, uz prethodnu pripremu, iznenadnim napadnim djelovanjima slomiti neprijatelja, i to na pravcima Medak, Lički Čitluk, Ornice, dovodeći na taj način u okruženje neprijateljske snage na širem pojasu Divosela…
Šta je riješeno? Bitka za Velebit je dobijena, to je bilo strateško pitanje. Ponavljam, ko ima Velebit, ima i pola Hrvatske. Ko nema Velebita – Hrvatska je tu presječena. Pogledajte kartu i vidjet ćete tok događaja…
Jasno, bilo je žrtava, ali je zadatak izvršen kako je i planiran, bez i jednog odstupanja ili dodavanja. Neprijatelj je bio totalno tučen i iznenađen. Oko operacije u Medačkom džepu nastala je dosta velika, organizirana politička galama, pritisak na Predsjednika, na Vladu, na mene osobno, da se operacija zaustavi, jer mi smo mogli dalje produžiti prema Gračacu, Medak smo takođe mogli likvidirati. Zbog takvog pritiska, Predsjednik je apsolutno zabranio da se osim položaja kojima smo ovladali, kreće i metar dalje.
Mi smo se čak našli u situaciji što je za svaku vojsku tragično, da smo morali napustiti određene položaje pod pritiskom, predati ih UNPROFOR-u, kao jamstvo da se s tih prostora neće više tući. Međutim, tukao je agresor i general Kot me oko pola noći nazvao i zamolio da se sa mnom nađe u zapovjedništvu Stožera. Bio je vrlo grub, da ne kažem i drzak, svojim upadima, prijetnjama, ispadima i ocjenama naše vojske…
On je popustio i inzistirao da osobno ode na položaj u Divoselo, pa da će tamo razgovarati i predložiti riješenje. Do riješenja se došlo, jasno, ne tako lako, jer vojsci koja je ušla u Divoselo i ovladala položajima, teško se povlačiti. Radi olakšanja situacije morao sam donijeti nedobrovoljnu odluku. Uputio sam Domazeta i Stipetića da pomognu objasniti ljudima da razumiju državnu politiku i da ne stvaraju probleme, jer čovjeku koji je izgubio sve, sve mu je spaljeno, i koji je jedanput ušao u selo, ne može reći: izvoli se vratiti! Kako mu to objasniti?…
Ljudi koji su vodili tu operaciju, Norac i ljudi generala Markača zaslužuju svako priznanje, jer smo spasili dio teritorija Hrvatske, koji je već u staroj Jugoslaviji bio gotovo preko polovine raseljen. Da smo izgubili, a njima je strateški cilj bio Gospić, da nismo to učinili, izgubili bismo i Velebit. Ko zna cijeniti događaje, shvatit će da bi u tom slučaju naša situacija bila sasvim drukčija…”
Za zločine počinjene u ovoj akciji, Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je trojicu hrvatskih generala: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati “paralelnu liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Veritas.info
Povezani tekstovi
