D.I.C. Veritas

e-Veritas, 20.05.2022, Savo Štrbac: Da sam neko

Nedavno mi je penzionisani general-major Živomir Ninković poklonio svoju knjigu “Vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana vojske Republike Srpske u ratu 1992-1995. godine”. Jedan moj Krajišnik iz Banja Luke,  čuvši da je general sa mnom, zamolio me da ga upitam da li je istina da su Hrvati 2. maja 1992, prilikom granatiranja mosta preko rijeke Save između Slavonskog i Bosanskog Broda, oborili 6 aviona JNA marke “mig-21” a jednog marke “mig-29” teško oštetili, kako se to prikazuje u hrvatskom dokumentarcu “Most”, kojeg je upravo odgledao. General je kratko odgovorio: “nikad čuo”.

Pošto ni ja nisam čuo ni za događaj, ni za pomenuti dokumentarac, potrudio sam se i ubrzo, pronašavši ga na internetu, i pogledao. U prvom dijelu filma  govore tadašnji pripadnici hrvatske PVO kako, odakle i sa čime su gađali avione JNA, koji su dva puta u toku dana u obrušavajućem letu bombardovali most sa čeličnom konstrukcijom. U prvom prijepodnevnom naletu učestvovala su dva “miga 21” i jedan “mig 29”, pa pošto su ih iznenadili, iako se na originalnim snimcima vidi da je upravo u tom naletu oboren jedan avion, nisu bili efikasni. U drugom popodnevnom naletu učestvovalo je šest “dvadesetjedinica” i jedna “dvadesetdevetka”, koje su dočekali spremni, ali su avioni, iako pogođeni, odletjeli na lijevu obalu Save i pali na područja pod kontrolom srpskih snaga. Pričaju i o tome da ja Adžić u telefonskom razgovoru Tusu priznao da su oborena tri “miga-21” a za ostale da hrvatska strana treba prikupiti dokaze!? Ispada da su ih i prikupili pošto su na mapi označili mjesta gdje su pali.

Vojni analitičar Aleksandar Radić u svom autorskom tekstu objavljenom 27. septembra 2020. u listu “Danas” navodi da je u građanskom ratu 1991. i 1992. JNA izgubila sedam “mig-21” i dva pilota, od kojih je prvi, Zlatko Nuspahić, stradao 19. septembra 1991, a drugi, Slobodan Medić, “koji je stradao u dejstvu na most preko Save kod Sl. Broda 2. maja 1992”. Iako se ne navodi gdje su pali ostali migovi, iz formulacije:  “Pet pilota ‘mig-21’ iskočili su i prizemljili su se bez većih povreda. Četiri pilota su neko vreme provela u zarobljeništvu, a jedan je izvučen helikopterom na svoj aerodrom”, proizilazi da nisu oboreni na mjestu i u vrijeme kako se to tvrdi u pomenutom hrv. dokumentarcu.

Slobodanov otac, Dragan, je bio ubijeđen da se njegov sin katapultirao i da je živ pao u neprijateljske ruke. Njegovo ubijeđenje potvrđuje i analitičar Radić: “Njegove kolege videle su padobran, a hrvatska strana tvrdi da nije iskočio”, i izjava Merime Nuspahić, koju je 2015. dostavila Veritasu: “Pamtim jako dobro 2. maj 1992. kada je TV Kapodistria (Kopar) prikazala snimak obaranja ‘miga-21’ kod Sl. Broda… Ostala mi je živa slika pilota koji se katapultirao i spušta se padobranom  i snimak prizemljenja kod privatnih kuća – ograđenog dvorišta i izjava novinara da su pilota ubili razjareni građani”.  Slobodanov otac je umro ne dočekavši da pronađe sina ni živa ni mrtva. Prema svim raspoloživim  popisima ratnih žrtava, Slobodan je jedina žrtva na strani JNA koja je vezana za taj događaj, što može značiti da su se svi piloti iz drugog naleta, ako ga je i bilo, spasili katapultiranjem prilikom rušenja njihovih aviona ili da njihovi avioni nisu ni oboreni.

Drugi dio filma odnosi se na događaj koji se desio dan poslije. Sagovornici pričaju da su pred veče ponovo naišli avioni JNA i sa visine iznad 4.000 metara izbacili bombe “krmače” na grad, od kojih je jedna pala na prigradsko naselje Jelas i izbila donji sprat jedne dvospratnice, u čijem podrumu je od vazdušnog udara stradalo petero djece i dvije odrasle ženske osobe. Sagovornici govore da su “krmače” izbacili avioni JNA radi osvete za gubitke od predhodnog dana sa visina nedostižnim raspoloživim hrvatskim PVO sistemima i oruđima.

Djeca kao najnevinije žrtve, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo  koju drugu pripadnost, zaslužuju posebnu empatiju. Zbog toga smo mi u “Veritasu” krenuli u potragu za identitetom stradale djece i vrlo brzo, preko više medijskih napisa i video zapisa, doznali da su u tom podrumu iz porodice Marinković stradali: djeca Marinko (1), Dalibor (5) i Andrijana (8), njihova majka Željka (31) i baka po ocu Kata (57),  dok su ostalo dvoje stradale djece, Ivana (4) i Marko (7), iz porodice Petrović.

Od Marinkovića je preživio otac, suprug i sin stradalih, koji je nekoliko trenutaka prije eksplozije napustio “podrum smrti”, koji se u to vrijeme zvao Sreto Marinković (1958). Rodom je iz sela Zborište kod Bos. Broda, po rođenju je, kako sam ističe, Srbin i pravoslavac. Uskoro poslije tragedije promijenio je i ime i prezime i naciju i vjeru. Sada se zove Josip Stanić, Hrvat, katolik, hrvatski državljanin i hrvatski branitelj sa 575 dana provedenih u borbenom sastavu hrvatske vojske i sa “spomenicom domovinskog rata 1991-1992”.  Pokrstio se 15. oktobra 1992.  u katoličkoj crkvi Sv. Duha u Sl. Brodu uzevši majčino djevojačko prezime a ime je, kaže, slučajno izabrao. U svim dokumentima nevedeno je da mu se otac zove Radoslav, osim u krsnom listu u kojem je  rubrika “ime oca” ostala prazna.

Sreten alijas Josip u svojim medijskim nastupima govori da su mu otac i brat ostali na protivničkoj strani i da su za njega svi Marinkovići mrtvi. Kaže da se poslije stradanja njegove porodice preko mosta vratio u Bosnu i da se kao dobrovoljac pridružio HVO-u u Posavini, a nešto kasnije prešao u HV. Po demobilisanju živio je u jednom selu kod Sl. Broda a uzdržavao se od porodične invalidnine za stradalu djecu. Grad Sl. Brod napravio je spomenik članovima njegove porodice a njemu je 2014. dao stan na korištenje. U stanu, pored lične dokumentacije, čuva i jedan album sa porodičnim slikama i jednu muzičku kasetu na kojoj njegova kćerka Andrijana pjeva pjesmu “Zovi, samo zovi”, koju pušta svaki dan.

Čije su žrtve Marinkovići? Neki od njih bi po mjestu rođenja mogli pripadati Srpskoj, po mjestu prebivališta i stradanja  Hrvatskoj, a po mjestu prebivališta, stradanja i po nacionalnoj pripadnosti i srpskim žrtvama sa područja Hrvatske.

Da sam neko, obavezao bih sve države, priznate i nepriznate, da svu djecu stradalu u ratovima  na bilo kom kraju svijeta, bez obzira koje nacije i vjere bili i od čijih aviona, pušaka, topova, noževa… stradali, uključujući i Marinkoviće i Petroviće iz Sl. Broda, i Nemanju (11) i Dajanu (6) Gojić iz (Bos) Gradiške,  i Jovicu Drču (6), Darka Vukovića (13), Nevenku (11) i Žarka Rajića (9) sa Petrovačke ceste, stradalih od aviogranata ispaljenih iz hrvatskih aviona u akcijama “Bljesak” i “Oluja” i Milicu Rakić (3), stradalu od NATO aviona u  Batajnici u akciji “Milosrdni anđeo”…, upišu “crvenim slovima” kao svoje žrtve i da ih komemorišu kao univerzalne simbole nevinih ratnih žrtava, kako bi na taj način uticali na savjest odgovornih moćnika da probleme rješavaju pregovorima a ne ratom.

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.