Jedan od najtežih zločina nad srpskim stanovništvom na području opštine Sisak tokom rata devedesetih godina prošlog vijeka dogodio se u ranim jutarnjim časovima 22. avgusta 1991. godine. Tada su pripadnici hrvatskepolicije i Zbora narodne garde (ZNG), ničim izazvani, u transporterima sa lažnim oznakama JNA protutnjali kroz srpska sela: Blinjski Kut, Kinjačka, Brđane, Čakale, Blinjska Greda, Bestrma i Trnjani. Nasumice pucajući na lokalno stanovništvo, napadači su ubili 15 civila, dok je više desetina
mještana ranjeno.
U ovom krvavom piru ubijeni su: Ranko Martinović (42), Nenad Pajić (40), Stevo Simić (54), Lazo Stanić (57), Ljuban Tatišić (59), Mladen Vranešević (53), Milan-Mišo Vučinić (47), Dragan Bekić (39), Dragan Biškupović (45), Željka Boinović (23), Pero Crljenica (50), Neđeljko-Neđo Čajić (45), Ratko Đekić (73), Milan Kladar (51) i Radovan Kragulj (36).
Prosječna starost ubijenih bila je 48 godina. Najmlađa žrtva, dvadesettrogodišnja Željka Boinović, po zanimanju tekstilna radnica, usmrćena je hicima kroz prozor kuće svog djeda Miloša Vraneševića u Trnjanima. Svi ubijeni muškarci bili su porodični ljudi. Iza njih je ostalo trideset dvoje djece — 18 sinova i 14 kćeri. Dalji smrtonosni pohod na
srpska sela zaustavili su mještani Brđana. Čuvši pucnjavu koja je odjekivala iz susjednih mjesta, oni su se brzo organizovali i postavili uspješnu zasjedu, primoravši napadače na povlačenje.
Nakon ovog tragičnog događaja, Srbi iz capraških sela prestali su odlaziti na posao u Sisak. Okrenuli su se organizovanju odbrane svojih života I domova, a ubrzo su formirali i Opštinu Caprag sa sjedištem u Gradusi, koja je kasnije ušla u sastav Republike Srpske Krajine (RSK).
Do danas niko nije krivično odgovarao za zločin u capraškim selima. Krivičnu prijavu, koju su porodice žrtava podnijele protiv četvorice pripadnika ZNG-a zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, Županijsko državno tužilaštvo u Sisku odbacilo je u septembru 2006. godine. Sramno obrazloženje tužilaštva glasilo je „da su njihovi rođaci
ubijeni u oružanom sukobu između paravojnih grupa tzv. SAO Krajine I Hrvatske vojske ili su kolateralna šteta tog oružanog sukoba”.
Tužbe za naknadu štete, koje su podnijele porodice ubijenih, hrvatski sudovi su odbili, pozivajući se na zastaru i navodni nedostatak dokaza o sudjelovanju pripadnika Hrvatske vojske (HV) u ovom štetnom događaju. Da apsurd bude veći, sudovi su obavezali porodice žrtava da državi nadoknade parnične troškove, koji su iznosili i po nekoliko hiljada evra. Neki od ovih postupakadospjeli su i pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Međutim, ovaj sud je odbacio zahtjeve porodice zbog proteka roka od šest mjeseci između „posljednje istražne radnje, odnosno njihova saznanja o neefikasnosti istrage na nacionalnom nivou” i samog podnošenja zahtjeva sudu.
Prema službenim podacima DIC „Veritas“, na području Siska i okolnih mjesta u ljeto i jesen 1991. godine likvidirano je najmanje 119 lica srpske nacionalnosti. Među njima je bilo čak 97 civila (82%), uključujući 11 žena. Od ukupnog broja likvidiranih, do sada je sahranjeno 80 lica, dok se za posmrtnim ostacima preostalih 39 žrtava i dalje intenzivno traga.
Beograd / Banjaluka, 21.08.2026. godine
Informativna služba DIC „Veritas“
