D.I.C. Veritas

e-Veritas, 24.02.2021, Savo Štrbac: Pravda za nevino osuđenog

Od kada je TV Al džazira nedavno emitovala dokumentarac “Teret Mirka Graorca”, autora Splićanina Branimira Zekića, slučaj njegovog glavnog junaka je ponovo došao u žižu javnosti u cijelom regionu.

Ko je Mirko Graorac?

Iz rodnih Bajinaca kod Srpca  sa 22 godine dolazi u Split, gdje kao saobraćajni policajac radi sve do kraja 1990, kada je, zbog “pogrešnih krvnih zrnaca”, penzionisan sa svega 48 godina starosti. U toku 1992, prije nego se zaratilo u BiH, odlazi u rodno selo da njeguje bolesne roditelje.  U godinu dana sahranio je i oca i majka. U želji da se vrati kod porodice u Split ispriječio mu  se rat. Nakon mnogih peripetija, tek 1994, zaobilaznim putem preko Mađarske, uspjeva da se pridruži supruzi, sinu i kćeri.  Godinu dana nije imao većih problema. A onda su jedne večeri u aprilu 1995. došli po njega ljudi u uniformama i odveli ga na “suočavanje” sa čovjekom koji je kao hrvatski vojnik bio u zarobljeništvu u logoru na Manjači, kojeg su držali Srbi iz Republike Srpske. Zvao se Vlado Ugrin i tvrdio je da je Mirko bio komandir vanjske straže u tom logoru. Mirko je  tvrdio da nikada u životu nije bio na Manjači i da uopšte nije bio na bilo koji način angažovan u srpskoj vojsci za vrijeme boravka u rodnom selu. Hrvatski organi gonjenja vjerovali su  svom oficiru i visokorangiranom policijskom službeniku koji je svoju uvjerljivost potkrijepio i fizičkim napadom na Mirka u policijskoj stanici tako što mu je izbio zube i natjerao ga da ih proguta i da poliže sopstvenu krv sa njegovih cipela. Ugrinovu priču je potvrdio i drugi hrvatski oficir Žarko Tole.  Nakon šest godina i dva kruga suđenja, Mirko je pravosnažno osuđen na 15 godina zatvora zbog krivičnih djela raratnog zločina nad bošnjačkim civilima i nad hrvatskim ratnim zarobljenicima.

Mirko je svo vrijeme  tvrdio da je nevin i da su mu namjestili “igru” pošto nije htio da špijunira svoje bivše kolege srpske nacionalnosti koji su ostali u Splitu. U toku suđenja više puta se obraćao  i Tužiocu haškog tribunala moleći ga da oni preuzmu njegov slučaj. U odgovoru iz septembra 2000. obaviještavaju ga da ne mogu preuzeti njegov slučaj jer ga oni nisu ni istraživali i da nisu u poziciji da  intervenišu u sudski proces u Hrvatskoj, završavajući ga  riječima: “Uostalom, vjerujem da  promjene u Hrvatskoj, uključujući sudstvo i pravni sistem, idu u pozitivnom pravcu, i ako je istina ono što Vi govorite o svojoj nevinosti, nema potrebe da se gubi nada za pravosuđem”. Ovaj dopis je potpisao Anton Nikiforov, Posebni savjetnik Tužioca, koji je kao dijete ruskog diplomate živio u Beogradu, i sa kojim sam se više puta sastao i koji je u pravičnost hrvatskog pravosuđa vjerovao manje od mene.

U traganju za pravdom, Mirko je imao  punu podršku supruge Marije, inače Hrvatice, koja je neumorno slala pisma i poruke na sve strane tražeći pravedno suđenje za svog nevino osuđenog supruga. Mirko je imao podršku i brata Branka, koji živi u Zemunu, i koji je lično pisao tadašnjem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću moleći ga za pomoć u oslobađanju brata od neosnovane optužbe. U oktobru 2000. stigao mu je i odgovor iz Mesićevog kabineta, u kojem ga obaviještavaju da mu ne mogu pomoći jer se ne smiju mješati u sudski postupak, koji završava riječima: “Tvrdnje iz Vaše predstavke stoga treba dokazivati u postupku pred nadležnim Sudom”.

Izgubivši svaku nadu u fer i pošteno suđenje pred hrvatskim sudovima, Mirko je iz zatvora u Lepoglavi zatražio i dobio transfer u Republiku Srpsku, koji je realizovan u aprilu 2003. Iste godine u septembru umire mu i žena “sagorjevši” u borbi za pravednim suđenjem njenom suprugu. Krajem te godine pravosuđe Republike Srpske Mirka pušta na uslovnu slobodu.

Mirko ne želi slobodu pod teretom osuđenog ratnog zločinca. Koliko zbog sebe, još više zbog svoje djece, koji su pod teretom očevog nedokazanog grijeha davno napustili Hrvatsku. Zato je nastavio borbu pred “nezavisnim” hrvatskim pravosuđem u čemu mu pomažu i neke hrvatske nevladine organizacije na čelu sa  Zoranom  Pusićem, koji neumorno tragaju za novim dokazima u korist Mirkove nevinosti. Tako su prikupili i iskaze Bošnjaka koji su takođe bili u logoru Manjača kao zatočenici koji saglasno tvrde  da nikada u tom logoru nisu ni vidjeli ni čuli za Mirka Graorca. Prikupili su i potvrde relavantnih ustanova i organizacija iz BiH i  Srpske iz kojih proizilazi da Mirkovo ime na bilo koji način ne dovodi u vezu sa logorom Manjača.

A Ugrin i Tole ne žele više, kako izjaviše autoru dokumentarca nakon što ih je upoznao sa novim dokazima, da se vraćaju na slučaj Graorac, jer je to za njih davno ispričana priča. A da ih je mučila savijest zbog lažnog svjedočenja, koje je uništilo život i porodicu jednom čovjeku, imali su dovoljno vremena u predhodnih 25 godina i da je  ”očiste”.

Uskoro će  hrvatski Vrhovni sud odlučivati o Mirkovoj žalbi izjavljenoj protiv najnovije odluke Županijskog suda u Splitu kojom je po treći put odbijen njegov zahtjev za obnovu postupka. Mirko se i dalje nada da će najviši sud u državi konačno uvažiti njegove argumente i naknadno prikupljene dokaze i dati mu šansu na fer i pošteno suđenje.

Među do sada preko 600 pravosnažno osuđenih Srba i pripadnika bivše JNA za djela ratnih zločina  pred hrvatskim pravosuđem ima sijaset presuda poput Mirkove, na što sam u predhodnih dridesetak godina često javno ukazivao. Do sada, ako me pamćenje ne vara, nikome od onih kojima je suđeno u prisustvu nije odobrena obnova postupka. U Mirkovom slučaju bi se to ipak moglo desiti upravo zbog pritiska javnosti nakon emitovanja pomenutog dokumentarca, u kojem pravdu za osuđenog ratnog zločinca Srbina traže i Hrvati i Bošnjaci.

 

 

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.