U Gospiću, Karlobagu i okolnim mjestima, u jesen 1991. godine, Hrvatska vojska i policija su, uglavnom pod maskama, odvodili srpske civile iz njihovih kuća i stanova i likvidirali ih raznim načinima i na više mjesta.
”Za Gospić je bila naredba ‘etnički očisti’. Ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Uistva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću”, izjavio je Miro Bajramović, jedan od pripadnika zloglasne Merčepove grupe “Jesenje Kiše” u intervjuu “Feral Tribjunu, objavljenom u septembru 1997.
U tom periodu je, prema Veritasovim podacima, ubijeno najmanje 125 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 39 žena, od čega skoro polovina od 16-18 oktobra. Među likvidiranima su i deset bračnih parova i četiri para po jednog roditelja i djeteta. Do sada su pronađeni i sahranjeni posmrtni ostaci 56 likvidiranih, dok se za ostalima još traga.
“Gospićem, koji je početkom rata bio, ali je i danas dobrim dijelom ostao zona sumraka, harali su eskadroni smrti. Ubijali su civile: Hrvate i Srbe, sve one koji im nisu htjeli biti podložni, sve one koji su im se suprostavljali, ne želeci sudjelovati u njihovom orgijanju koje nema nikakve veze s domoljubljem i obranom svetog ognjišta”, govorio je Milan Levar, i sam pripadnik HV i haški svjedok, za riječki “Novi list” u oktobru 1997, tri godine prije nego će ga u njegovoj mehaničarskoj radionici u Gospiću usmrtiti podmetnuta eksplozivna naprava.
Sa likvidacijama srpskih civila bio je upoznat cijeli politički, vojni i policijski vrh hrvatske države, o čemu svjedoče i sljedeći dokumenti:
“Dana 16. 10. 1991. godine oko 20.30 sati u Operativnom štabu održan je sastanak na kome je bilo prisutno više osoba. To su bili Orešković Tihomir, Dasović Ivan, Rukavina Ivan (pomoćnik načelnika), Kasumović Mirko (načelnik Centra SZUP-a), Premuž Jure, Krešo (bolničar), Marković Ivica (upravitelj zatvora), Bolf Željko, Norac Mirko (komandant brigade) i još jedna osoba. Norac je saopštio prisutnima da treba izvršiti zadatak i likvidirati grupu Srba, i tko nije sposoban da se odmah izjasni… Krenulo se sa više vozila a kolonu je mislim vodio Krešo. Dolaskom u šumu izašli su svi iz vozila i čekali oko 5-10 minuta kada je došao vojni pincgauer. Iz istoga su vojnici iskrcavali osobe kojih je bilo između 10-15. Tada je naređeno da svi pucaju po tim osobama…” , stoji u vlastoručno napisanoj izjavi tadašnjeg šefa gospićke policije, Ivana Dasovića, koju je pisao u drcembru 1991. u kabinetu Josipa Manolića, šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka, objavljenoj u “Večernjem listu”, 15. septembra 2000.
“…Kada sam zadnji put bio u Zagrebu, susreo sam gospodina Pericu Jurića koji me je pitao što radi Tihomir Oreškovic kod mene. Odgovorio sam da je sekretar u Operativnom štabu. On mi je rekao da ga tjeram od sebe. ‘To je lopov i gadan čovjek. On ti je član HDP-a kod Štedula. On ti je radio za Udbu u emigraciji. To je najpokvareniji i najopasniji čovjek među emigracijom. Sklon je svemu i opasan za ubistva.'… On je u Gospiću okupio oko sebe istomišljenike, najokorjelije ustaše iz Gospića, emigracije (tj. sinove očeva koji su poginuli kao ustaše) te članove HOS-a, koji su u jedinici kod Gospića. Riječju, ‘Oreškovic je sastavio Vojnu policiju od najvećih kriminalaca i sinova ustaša… “, piše u pismu koje je krajem decembra 1991. Ante Karić, predsjednik Kriznog štaba za Gospić i Liku, uputio Franji Tuđmanu, a koje je objavljeno u “Feral Tribjunu” 22. septembra 1997.
A nakon što su pripadnici JNA, krajem decembra 1991, pronašli 24 pougljenisana leša srpskih civila u zoni razdvajanja sukobljenih strana, upoznati su, preko poznatih svjetskih medija i humanitarnih organizacija, i predstavnici međunarodne zajednice, pod čijim “pritiskom” je tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman naredio istragu o tim likvidacijama.
“Sredinom decembra 1991. uhapšen je Tihomir Orešković, jedan od ključnih ljudi gospićke odbrane, a protiv još nekih podnesene su krivične prijave. Jednako tajno kako je uhapšen, nakon nekoliko dana, Tihomir Oreškovic našao se na slobodi… Istodobno je predsjedniku Tuđmanu upućena i peticija ‘pučanstva općine Gospić’ u kojoj se, između ostalog, navodi: ‘Uz iskrenu zahvalnost za sve što ste učinili za hrvatski narod, slobodni smo Vas zamoliti da osobno utičete kako bi gospodin Tihomir Orešković ponovo bio s nama…Gospodin Orešković je bio, slodobni smo reći, inspiracija mnogima od nas, podstrek u trenucima malaksalosti, movens u trenucima posustalosti. Hrvatska Lika mu zasigurno puno duguje o čemu će i budućnost svoje reći’…” piše “Slobodni tjednik” u broju od 22. januara 1992.
Iako su prikupljeni dokazi ukazivali i na naredbodavce i na izvršioce tih ubistava, slučaj je vrlo brzo stavljen ad acta, a tijela ubijenih su iz primarnih premještana u sekundarne grobnice.
“Naime, instrukcije za sve što je Tihomir Oreškovic radio – dolazile su iz Zagreba. Zato sam sam otišao u Zagreb sve to ispričati. Tek poslije sam shvatio kako sam bio naivan. Tužio sam dijete tati”, govorio je Zdenko Bando, tadašnji pripadnik gospićke policije, u intervjuu objavljenom 19. septembra 1997. u “Tjedniku”, koji je zbog takvih izjava morao zatražiti azil u Njemačkoj.
Tužilaštvo Haškog tribunala, ubrzo po osnivanju, vodilo je intenzivnu istragu o ovom događaju i slučaj je, prije nego je optužnica podignuta, ustupljen hrvatskom pravosuđu.
Županijsko državno tužilaštvo u Rijeci je u martu 2001. godine podiglo optužnicu protiv pet pripadnika hrvatske vojske i policije zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a teretilo ih se za bezrazložno hapšenje i likvidaciju najmanje 50 lica.
Pravosnažnom presudom Županijskog suda u Rijeci, iz marta 2003. godine, osuđeni su: Tihomir Orešković, tadašnji sekretar Operativnog štaba u Gospiću, na 15 godina, Mirko Norac, tadašnji komandant 118. brigade HV-a, na 12 godina i Stjepan Grandić, tadašnji komadant II bojne (puka), na 10 godina zatvora, dok su Ivica Rožić i Milan Čanić, oslobođeni.
Zašto nisu procesuirani i ostali pripadnici hrvatske vojske i policije za koje je “van svake sumnje” u tom sudskom postupku utvrđeno da su planirali, hapsili i učestvovali u likvidacijama gospićkih Srba, po komandnoj ili individualnoj odgovornosti, a takvih je više desetina, od kojih su neki i danas na visokim funkcijama i položajima u hrvatskoj vojsci, policiji i vlasti, iz godine u godinu pitaju se razne humanitarne, međunarodne i domaće, institucije i organizacije? Mi Srbi više i ne pitamo jer znamo da odgovor leži u nacionalnoj pripadnosti žrtava.
U mjestu Gospiću je, prema popisu stanovnoštva iz 1991, živjelo 9.025 žitelja, među kojima je bilo 3.243 (36 procenata) Srba. Prema popisu stanovništva iz 2021. u gradu Gospiću, koji, pored mjesta sa istim imenom, obuhvaća još pedesetak naselja, živjelo je ukupno 11.502 žitelja, među kojima je 412 (3,58 procenata) Srba.
Veritas.info
Povezani tekstovi
