Za Gospić je bila naredba „etnički očisti”. Ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubistva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena, izjavio je Miro Bajramović, jedan od pripadnika zloglasne Merčepove grupe „Jesenje kiše”
U Gospiću, Karlobagu i okolnim mestima, u jesen 1991. godine, hrvatska vojska i policija su, uglavnom pod maskama, odvodili srpske civile iz njihovih kuća i stanova i likvidirali ih raznim načinima i na više mesta.
„Za Gospić je bila naredba ’etnički očisti’. Ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubistva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću”, izjavio je Miro Bajramović, jedan od pripadnika zloglasne Merčepove grupe „Jesenje kiše” u intervjuu za „Feral tribjun”, objavljenom u septembru 1997.
U tom periodu je, prema „Veritasovim” podacima, ubijeno najmanje 125 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 39 žena, od čega skoro polovina od 16. do 18. oktobra. Među likvidiranima su i deset bračnih parova i četiri para sa po jednim roditeljem i detetom. Do sada su pronađeni i sahranjeni posmrtni ostaci 56 likvidiranih, dok se za ostalima još traga.
„Gospićem, koji je početkom rata bio, ali je i danas dobrim delom ostao zona sumraka, harali su eskadroni smrti. Ubijali su civile: Hrvate i Srbe, sve one koji im nisu hteli biti podložni, sve one koji su im se suprotstavljali, ne želeći da sudeluju u njihovom orgijanju koje nema nikakve veze s domoljubljem i odbranom svetog ognjišta”, govorio je Milan Levar, i sam pripadnik HV i haški svedok, za riječki „Novi list” u oktobru 1997, tri godine pre nego što će ga u njegovoj mehaničarskoj radionici u Gospiću usmrtiti podmetnuta eksplozivna naprava.
Sa likvidacijama srpskih civila bio je upoznat celi politički, vojni i policijski vrh hrvatske države, o čemu svedoče i sledeći dokumenti:
„Dana 16. 10. 1991. godine oko 20.30 sati u Operativnom štabu održan je sastanak na kojem je bilo prisutno više osoba. To su bili Orešković Tihomir, Dasović Ivan, Rukavina Ivan (pomoćnik načelnika), Kasumović Mirko (načelnik Centra SZUP-a), Premuž Jure, Krešo (bolničar), Marković Ivica (upravitelj zatvora), Bolf Željko, Norac Mirko (komandant brigade) i još jedna osoba. Norac je saopštio prisutnima da treba izvršiti zadatak i likvidirati grupu Srba, i ko nije sposoban da se odmah izjasni… Krenulo se sa više vozila, a kolonu je mislim vodio Krešo. Dolaskom u šumu izašli su svi iz vozila i čekali oko 5-10 minuta kada je došao vojni ’pincgauer’. Iz istoga su vojnici iskrcavali osobe kojih je bilo između 10-15. Tada je naređeno da svi pucaju po tim osobama…” , stoji u vlastoručno napisanoj izjavi tadašnjeg šefa gospićke policije, Ivana Dasovića, koju je pisao u decembru 1991. u kabinetu Josipa Manolića, šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka, objavljenoj u „Večernjem listu”, 15. septembra 2000.
„… Kada sam zadnji put bio u Zagrebu, susreo sam gospodina Pericu Jurića koji me je pitao što radi Tihomir Orešković kod mene. Odgovorio sam da je sekretar u Operativnom štabu. On mi je rekao da ga teram od sebe. ’To je lopov i gadan čovek. On ti je član HDP-a kod Štedula. On ti je radio za Udbu u emigraciji. To je najpokvareniji i najopasniji čovek među emigracijom. Sklon je svemu i opasan za ubistva.’… On je u Gospiću okupio oko sebe istomišljenike, najokorelije ustaše iz Gospića, emigracije (tj. sinove očeva koji su poginuli kao ustaše) te članove HOS-a, koji su u jedinici kod Gospića. Rečju, ’Orešković je sastavio Vojnu policiju od najvećih kriminalaca i sinova ustaša… ”, piše u pismu koje je krajem decembra 1991. Ante Karić, predsednik Kriznog štaba za Gospić i Liku, uputio Franji Tuđmanu, a koje je objavljeno u „Feral tribjunu” 22. septembra 1997.
A nakon što su pripadnici JNA, krajem decembra 1991, pronašli 24 leša srpskih civila u zoni razdvajanja sukobljenih strana, upoznati su, preko poznatih svetskih medija i humanitarnih organizacija, i predstavnici međunarodne zajednice, pod čijim „pritiskom” je tadašnji predsednik RH Franjo Tuđman naredio istragu o tim likvidacijama.
„Sredinom decembra 1991. uhapšen je Tihomir Orešković, jedan od ključnih ljudi gospićke odbrane, a protiv još nekih podnesene su krivične prijave. Jednako tajno kako je uhapšen, nakon nekoliko dana, Tihomir Orešković našao se na slobodi… Istodobno je predsedniku Tuđmanu upućena i peticija ’pučanstva općine Gospić’ u kojoj se, između ostalog, navodi: ’Uz iskrenu zahvalnost za sve što ste učinili za hrvatski narod, slobodni smo Vas zamoliti da osobno utičete kako bi gospodin Tihomir Orešković ponovo bio s nama… Gospodin Orešković je bio, slobodni smo reći, inspiracija mnogima od nas, podstrek u trenucima malaksalosti, movens u trenucima posustalosti. Hrvatska Lika mu zasigurno puno duguje o čemu će i budućnost svoje reći’…” piše „Slobodni tjednik” u broju od 22. januara 1992.
Iako su prikupljeni dokazi ukazivali i na naredbodavce i na izvršioce tih ubistava, slučaj je vrlo brzo stavljen ad akta, a tela ubijenih su iz primarnih premeštana u sekundarne grobnice.
„Naime, instrukcije za sve što je Tihomir Orešković radio – dolazile su iz Zagreba. Zato sam sam otišao u Zagreb sve to ispričati. Tek posle sam shvatio kako sam bio naivan. Tužio sam dete tati”, govorio je Zdenko Bando, tadašnji pripadnik gospićke policije, u intervjuu objavljenom 19. septembra 1997. u „Tjedniku”, koji je zbog takvih izjava morao zatražiti azil u Nemačkoj.
Tužilaštvo Haškog tribunala, ubrzo po osnivanju, vodilo je intenzivnu istragu o ovom događaju i slučaj je, pre nego je optužnica podignuta, ustupljen hrvatskom pravosuđu.
Županijsko državno tužilaštvo u Rijeci je u martu 2001. godine podiglo optužnicu protiv pet pripadnika hrvatske vojske i policije zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a teretili su ih se za bezrazložno hapšenje i likvidaciju najmanje 50 lica.
Pravosnažnom presudom Županijskog suda u Rijeci, iz marta 2003. godine, osuđeni su: Tihomir Orešković, tadašnji sekretar Operativnog štaba u Gospiću, na 15 godina, Mirko Norac, tadašnji komandant 118. brigade HV-a, na 12 godina i Stjepan Grandić, tadašnji komandant druge bojne (puka), na 10 godina zatvora, dok su Ivica Rožić i Milan Čanić oslobođeni.
Zašto nisu procesuirani i ostali pripadnici hrvatske vojske i policije za koje je „van svake sumnje” u tom sudskom postupku utvrđeno da su planirali, hapsili i učestvovali u likvidacijama gospićkih Srba, po komandnoj ili individualnoj odgovornosti, a takvih je više desetina, od kojih su neki i danas na visokim funkcijama i položajima u hrvatskoj vojsci, policiji i vlasti, iz godine u godinu pitaju se razne humanitarne, međunarodne i domaće, institucije i organizacije? Mi Srbi više i ne pitamo jer znamo da odgovor leži u nacionalnoj pripadnosti žrtava.
U mestu Gospiću je, prema popisu stanovništva iz 1991, živelo 9.025 žitelja, među kojima je bilo 3.243 (36 procenata) Srba. Prema popisu stanovništva iz 2021. u gradu Gospiću, koji, pored mesta sa istim imenom, obuhvata još pedesetak naselja, živela su ukupno 11.502 žitelja, među kojima je 412 (3,58 procenata) Srba.
Tekst objavljen u Politici, elektronsko izdamje 3. novembra 2022.
Povezani tekstovi
