Jedan od nedavno pet identifikovanih posmrtnih ostataka žrtava srpske nacionalnosti iz rata devedesetih u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu pripadali su Vasilju Gagiću (63) iz Zelengrada kod Obrovca, za čijim posmrtnim ostacima, iako smo od početka znali kad, gdje i od čije ruke je stradao, tragali smo 30-ak godina.
Osnovne podatke saznali smo od Vasiljevog sinovca Zorana Gagića, koji je bio očevidac stričevog ubistva.
Zorana sam prvi put vidio i upoznao na razmjeni zarobljenika između srpske i hrvatske strane koja je obavljena 28. februara 1992. u Pakovu selu kod Drniša, kojoj sam prisustvovao kao član komisije za razmjenu zarobljenika Kninskog korpusa JNA, na čijem čelu je u to vrijeme bio Ratko Mladić. Od predhodno razmijenjenih srpskih civila sa područja Like, čuli smo da je u gospićkom zatvoru ostao jedan zatvorenik sa “specijalnim tretmanom” kojeg nisu viđali ali su svakodnevno slušali njegove jauke. Pretpostavljajući da bi baš Zoran mogao biti taj zarobljenik, Mladić je uslovio njegovu razmjenu sa prekidom daljih razmjena. I Zoran se pojavio na narednoj razmjeni. Jedva je hodao, vukući obe noge po tlu. Izgledao je mnogo stariji od jednog 26-godišnjaka, koliko je tada imao godina.
Pričao je da su on, njegov stric Vasilj, oba iz Zelengrada, i Mile Mršić, Hrvat iz susjednog sela Medviđe, 31. oktobra 1991. krenuli po konje na planinu Velebit, na kojoj su se još od proljeća nalazili na slobodnoj ispaši. Na sebi je imao šarenu uniformu kakvu su nosili “martićevci”, a Vasilj stare milicijske pantalone, poklon od sina mu Bogdana, koji je tada bio načelnik milicijske stanice u Obrovcu. Bogdan ih je kolima i dovezao do prevoja Tulove grede, odakle su mogli samo pješke kozjim ili turističkim stazama. Nakon 11 sati hoda, konje su našli iznad Gospića. Tjerali su ih u krdu, u kojem je bilo 28 konja, stazom po sred planine. Usput nisu primjetili nikoga živog osim ptica.
“Kad smo silazili niz Sveto brdo, ‘oni’ su nas vidjeli kroz dvogled. Na Libinju, gdje su im bili položaji, jednostavno smo im upali u zasjedu. Čuli smo najprije ‘ruke u vis', a nakon toga su nas zarobili. Uzeli su nam i konje. Odmah sam dobio udarac kundakom po glavi i leđima, a morao sam i leći. Mršić je vikao ‘ne mojte mene, mila braćo, ja sam vaš’. Govorili su mu da je izdajica hrvatskog naroda zato što se druži sa četnicima.
Doveli su nas do kolibe, koja im je služila za odmor. Kada smo im rekli ko smo, Vasilju su kazali da je njegov sin Bogdan zapalio Jasenice i raspalili rafalom po njemu. Mene i Milu su zavezali u štalu, u kojoj su bile dvije krave i nešto kokošiju. Ta štala se nalazila na dalmatinskoj strani iznad Starigrada. I tu smo Mile i ja dobili ponovo batine. Ujutro su nas natjerali da tučemo pesnicama jedan drugoga i da jedan drugom psujemo majku – ja njemu ustašku, a on meni četničku. Svi su bili iz Jasenica. Jednog sam prepoznao. Prezime mu je Rončević. Dolazio je kod sestre, koja je bila udata u naše selo.
Kad su nas ujutro izveli iz štale, pred kolibom se i dalje nalazio Vasiljev leš prekriven jednim ćebetom. Stavili nam jednu konzervu na prsa mrtvog Vasilja i naredili nam da jedemo. I Jeli smo, iako nam se nije jelo. Prethodne večeri skupili su paučinu u kolibi i strpali mi punu šaku u usta i naredili mi da je jedem. Jeo sam i povraćao.
Poslije ‘doručka’ naredili su nam da mrtvog Vasilja nosimo od kolibe nekih 200 metara prema Starigradu do jedne jame. Stričevo tijelo morao sam nogom gurnuti u tu jamu. Dok je tijelo padalo u unutrašnjost jame, čuo sam nekoliko udaraca od stijene. Taj pad je trajao tri do četiri sekunde.”
Ove detalje mi je Zoran pričao u aprilu 2002. prilikom našeg drugog susreta u prostorijama Veritasa u Beogradu. Tom prilikom mi je ispričao i da su trojica “ustaša” njega i Milu od jame u koju su ubacili Vasiljevo tijelo sprovodili za Starigrad, gdje su takođe obojica dobili velike batine od naroda koji se okupio da vidi “lopove, ubice i palikuće”. Odatle su ih “maricom” odvezli u Gospić u zatvor, gdje su ih opet batinali, a zatim ih ubacili u jednu ćeliju. Ujutro su odveli Milu i više ga nije vidio. Čuo je da živi u Zadru.
“U Gospiću sam proveo 121 dan. Svakodnevno i noću i danju dobijao sam batine… Moju fizičku sposobnost isprobavali su tako što sam morao vući ćebe sa više ljudi kroz hodnik… Za razmjenu sam saznao noć prije. Poslije ‘tuširanja’ naizmjenično toplom i hladnom vodom, u ćeliju mi je došao zatvorski ‘doktor’ Krešo, donio mi neke tablete protiv bolova i čaj i saopštio mi da ću sutra u razmjenu”, pričao mi Zoran prilikom naših susreta.
Više puta smo u toku rata tražili od hrvatske strane da ekshumiraju Vasiljevo tjelo i da ga vrate porodici. Nastavila je to poslije “Oluje” i Komisija za nestale osobe SRJ i Srbije. Hrvati su odbijali naše zahtjeve uz opravdanje da je sporno područje minirano. I Vasiljeva kćer Smiljana je 2005. podnijela zahtjev komisiji Hrvatske za tzv. pojedinačnu ekshumaciju. U zahtjevu je navela da im jamu može pokazati Zoran koji se 2004. vratio u Zelengrad kod roditelja.
Zoran mi je 2018. priznao da je kod njega 2006. navraćao jedan zadarski policajac i da se raspitivao o lokaciji jame u koju je ubačeno Vasiljevo tijelo. Iako se dobro sijećao njene lokacije, iz straha da bi se i njemu moglo desiti isto što i Vasilju ako sa njima pođe u planinu, rekao im je da je zaboravio. Zoran se u toku 2017, poslije očeve smrti, sa bolesnom majkom, vratio u Srbiju, gdje mu žive tri sestre i dva brata. Zbog rata i posljedica mučenja u zarobljeništvu nije se ni ženio.
I konačno 2019. Vasiljevo tijelo je ekshumirano a njegov identitet je potvrđen i DNK metotom, za koju su krv dali njegova djeca Bogdan, Mile, Aleksandar i Smiljana. Na konačnu identifikaciju u Zagreb išao je Aleksandar. Po povratku iz Zagreba, sa bratom Bogdanom, navratio je u “Veritas” i požalio se da mu je prilikom identifikacije u Zagrebu službeni patolog rekao da njegovom ocu nedostaju kosti desne ruke i lijeve noge, a na pitanje kako je to moguće odgovorio mu je da su možda podzemne vode odnijele nedostajuće kosti. Kao dobri poznavaoci Velebita, braća su isključili takvu mogućnost. Po njima je jedini razlog aljkavost onih koji su u jami skupljali kosti. Zbog toga će inzistirati da se još jednom siđe u jamu i pokupe i nedostajuće kosti od njihova oca.
Porodica je 15. jula o.g. u Batajnici sahranila Vasiljeve posmrtne ostatke i bez nedostajućih dijelova. Sahrani nisu prisustvovali supruga mu Olga i sinovi Čedo i Stevo, ali su ga sačekali u novoj “izbjegličkoj” porodičnoj grobnici. Strica je na vječni počinak ispratio i sinovac Zoran. I pored svih nespornih činjenica i dva još živa svjedoka Vasiljeve likvidacije, za ovo (ne)djelo još niko nije procesuiran.
