piše: GORAN VOJKOVIĆ
PRIMILI smo valjda ovih par godina (a stvar se, čini se, intenzivira) toliko diplomatskih nota i izjava službene vlasti Srbije o Oluji – da bismo mogli i simfoniju skladati. No, što mislite, je li ikoga tamo prijeko, u Srbiji, od svih tih uvaženih političara koji se petljaju u način proslave Oluje – uopće briga za Srbe u Hrvatskoj? Nije. Nimalo. Kao što ih nije bilo briga ni kada je 1990. balvan-revolucija počela.
Srbi u Hrvatskoj služe srpskoj politici samo u jednoj stvari – da bi skrenula pažnju sa svojih neuspjeha i da bi se što dulje mitomanijom pred narodom krila istina – Srbija je u desetak godina izgubila ne jedan nego nekoliko ratova. I danas je manja nego ikada. U raspadu Jugoslavije, Srbija je vidjela način kako se proširiti do Karlovca i Zadra – a završilo je tako da ne samo da se nije proširila, nego je je i Kosovo postalo neovisna država.
Ako je netko uništio srpski narod u Hrvatskoj – to su idioti iz Beograda, od kojih su mnogi i danas na vlasti i pri vlasti. Misli li itko da bi netko u Kninu ili Glini 1990. dizao oružanu pobunu da iz Srbije nisu rekli kako će ih zaštititi? Kako će biti dio „Velike Srbije“ ili kako su je već sve voljeli zvati? Kako će dobiti oružje, opremu, hranu, novac…
Rat ne počinje seljak ili niže rangirani policajac – već oni školovani, inteligentni, sa znanjem jezika, u finim plavim odijelima poput Miloševića. Čak i ugodni u svakodnevnom razgovoru. Dok ne počnu kako je eto „normalno“ širiti se na druge države.
Realno, tko drži vlast u Srbiji?
Pisali smo već – a valja ponoviti, vlast u Srbiji drže obrijani Šešeljevi četnici. Mislite da je briga oko Oluje i žrtava nakon Oluje njima na pameti? Da im je srpski narod na pameti – ne bi ga ni slali u unaprijed izgubljenu pobunu u Hrvatskoj, a ne bi se ni ti isti pojavljivali po četničkim položajima iznad Sarajeva – jer u Sarajevu su ginuli i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, moglo se to vidjeti na improviziranim grobljima gdje su ljudi pokapani zajedno, kako su i živjeli.
Sama ideja pobune ionako je izuzela većinu hrvatskih Srba – koji su bili u hrvatskim gradovima poput Zagreba, Rijeke, Karlovca i Splita. Mnogi su početkom 90-tih dobili otkaze, bili šikanirani, preživjeli svašta (jer budala koji iskoriste priliku nesigurnih vremena ima svugdje, pa i u Hrvatskoj). Srbiju i srpske političare smirenje situacije koje bi tim ljudima olakšalo egzistenciju nikako nije zanimalo. Njih je zanimalo još jače dizanje tenzija i ratovanje. Milošević se trudio preuzeti JNA, a neki danas vodeći ljudi Srbije bili su ratni huškači s pričama o Srbiji do Karlovca. Podsjetimo se.
Tomislav “Toma” Nikolić
Sadašnji predsjednik Srbije, Tomislav “Toma” Nikolić počeo se baviti politikom 1991. godine i to s Narodnom radikalnom strankom, no nedugo potom postaje jedan od osnivača Srpske radikalne stranke zajedno s Vojislavom Šešeljem. Nikolić je 24. ožujka 1998. godine izabran je za potpredsjednika Vlade Srbije. Političke funkcije ima i kasnije, dok 2012. nije izabran za predsjednika Srbije.
Šešelja se odrekao tek u ljeto 2008. godine. Dakle, svo vrijeme dok je Vojislav Šešelj zazivao rat za liniju Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica – Tomislav Nikolić mu je bio desna ruka. Ne samo da se slagao sa svojim šefom, već ga je Vojislav Šešelj, na posebnoj ceremoniji na Romaniji 1993. godine, proglasio četničkim vojvodom! Te svoje “titule” nije se nikada odrekao.
Šešelj je kod imenovanja rekao: “(…) Za izvanredne zasluge u ovom ratu, veliko junaštvo i pokazanu ratnu veštinu najistaknutijih komandanata proglašavam Tomislava Nikolića u zvanje srpskog četničkog vojvode. Kao potpredsednik Srpske radikalne stranke pokazao je kako se brani srpstvo. U početku organizuje i oprema dobrovoljačke jedinice Srpske radikalne stranke i srpskog dobrovoljačkog pokreta, predvodi i aktivno učestvuje u borbama u Slavoniji gde ispoljava veliku hrabrost i junaštvo”.
Huškačke retorike se nije odrekao, samo je sada malo „finija“, tako Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. god. govori o 700.000 žrtava Jasenovca. Jasno je da taj višestruko pretjerani broj, koji nema nikakve znanstvene osnove, ne pomaže poboljšanju političkih odnosa između dvaju naroda.
Aleksandar Vučić
Premijer Srbije, Aleksandar Vučić postao je član Srpske radikalne stranke 1993. godine, kada je izabran za zastupnika u srbijanskom parlamentu. Prošle godine je isplivala i snimka Aleksandra Vučića iz 1995. godine, na srpskim položajima iznad Sarajeva. Naime, Šešelj je došao obići srpske paravojne formacije, na snimci se vrlo jasno vidi da je Vučić naoružan, baš kao i ostali vojnici na položajima iznad opkoljenog Sarajeva.
U ožujku 1998. godine izabran je za ministra informiranja u novoj srbijanskoj vladi. Pod njegovim mandatom novinari koji su bili protivnici Miloševićevog režima kažnjavani su visokim novčanim kaznama i zabranama. Danas je Aleksandar Vučić 11. predsjednik Vlade Republike Srbije i generalni sekretar Nacionalnog vijeća za sigurnost. Pogledajmo ga kako govori 1995. u Glini:
Mislite li stvarno da taj čovjek 1995. kada je bio u Glini nije znao da je Srbija u krizi, da je Srbija daleko, da su komunikacijski pravci između Srbije i Gline toliki da im Srbija svojim snagama 1995. ne može pomoći? Da ovise od uskom koridoru kroz Bosnu i Hercegovinu, koridoru kojega mogu zatvoriti i snage Republike Hrvatske, ali i Armije BIH? I umjesto da umiruje – taj pobunjeni otok zvan „RSK“, teritorij bez kakve perspektive, bez ikakvog gospodarstva i gotovo pust stanovništvom – on tamo još dodatno diže tenzije i huška glupavi narod.
Sigurno to nije radio zbog Srba iz Hrvatske – to je radio zbog sebe i svog probitka, kao i ostali koji su u Beogradu imali tople i udobne stanove, fine automobile i dobra primanja – te dolazili na vikend-četnikovanja u Hrvatsku.
Plan Z-4
Kako se Srbija i rukovodstvo pobunjenih Srba odnosilo prema bilo kakvoj normalizaciji odnosa jako dobro govori i danas već gotovo zaboravljeni Plan Z-4. Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a, a predstavljen je u siječnju 1995.
Prema Planu Z-4 autonomna Srpska Krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora. Praktično država u državi!
Hrvatska je Plan Z-4 ljubazno odbila (politički mudro je prihvaćen u smislu polazišta za pregovore). Rukovodstvo pobunjenih Srba nije plan ni željelo primiti – a Milošević čak nije htio primiti ni zapadne veleposlanike s planom.
Dakle ni Srbiji, ni Kninu nikakvo, ali nikakvo mirno rješenje, čak ni ono koje je doslovno davalo pravo države u državi (uz sva međunarodna jamstva!) nije odgovaralo. Srpska politika je aktivno radila na tome da Hrvatska bude prisiljena na vojno rješenje – zašto? Pa zbog sebe. Milošević se bez rata nije mogao više održati, rat je omogućio mnogima da se izdignu na političke i druge položaje gdje nikada ne bi došli, a psi rata se bez rata naravno nikada ne bi obogatili kako su se već obogatili.
Martić naredio evakuaciju
Početkom kolovoza 1995. pobunjenici su odbili i zadnje pregovore. Namjerno su odbili mogućnost pregovaranja i namjerno su svoj narod povukli u zbjeg. Marićeva naredba o „evakuaciji“ nosi datum 4. kolovoza 1995., 16:45 sati. Dakle, samo pola dana nakon početka Oluje, dok im se još nisu raspale crte obrane. Vjerojatno su imali želju zbjegovima civila natjerati Srbiju u otvoreni ratni sukob protiv Hrvatske, no u Srbiji ipak nisu bili toliko ludi.
Znate li što je službena Srbija napravila kada su izbjeglice, koje su sami stvorili natjeravši ih u besmisleni sukob, došli do granica Srbije? Dobili su za birati: Jagodina, Čačak ili Kosovo. Većina na Kosovo, kako bi valjda „nadoknadila“ Srbe koji su se s Kosova odselili. Dio ratno sposobnih muškaraca je čak i prisilno poslat u paravojne jedinice, kako bi branili, ako zatreba, srpske interese u BIH.
Dodatno, ako niste znali – srpski propisi o državljanstvu u puno većoj mjeri se temelje na „pravu tla“, a ne „pravu krvi“, za razliku od hrvatskih – što znači da je izbjeglim Srbima vrlo teško dobiti srpsko državljanstvo. Oni su u Srbiji bili, a uvelike su i ostali, građani drugog reda.
Srpska politika skreće pažnju s unutarnjih problema
Srbija naravno jako voli podsjećati Hrvatsku na NDH, ali zaboravlja na Nedićevu Srbiju – vrlo sličnu kvislinšku tvorevinu, koja je također imala rasne zakone i vrlo učinkovito progonila Židove. Da, imali su i diplomatske odnose s NDH, pa su čak i imali logor „Sajmište“ na lijevoj obali Save, formalno u NDH, a čuvari su bili nedićevci.
Ne trebamo ni posebno spominjati da je „đeneral“ Draža Mihailović rehabilitiran. Dana 14. svibnja 2015. Viši sud u Beogradu rehabilitirao je Dražu Mihailovića te su mu vraćena građanska prava oduzeta 1946. godine. Time se smatra neosuđivanim. Zamislite kakva bi bila reakcija da Hrvatska tako nešto napravi za nekog od osuđenih ustaških čelnika?
Što mislite što bi bilo da Angela Merkel piše svake godine Putinu, Obami i kraljici Elizabeti prosvjedne note za Dan pobjede? Kakvi bi bili odnosi tih država s Njemačkom? Činjenica je da su Saveznici nepotrebno bombardirali civilne ciljeve, bilo je svašta nakon ulaska u Njemačku (posebno od strane Sovjeta) – ali to ne mijenja činjenicu da se pobjede slave. Nevine žrtve treba spomenuti i primjereno obilježiti – ali nitko nema pravo državi braniti obilježavanje ratne pobjede.
Onaj tko je započeo rat, započeo pobunu, započeo luđačko kolo ratova 90-tih, a to je Beograd, trebao je znati – nema rata bez zločina, makar rat ne opravdava niti jedan zločin.
Treba žaliti građane Srbije
Sveukupno, što se tiče ovih stalnih upadica, „diplomatskih nota“, izjava za novinstvo i ostaloga što dolazi iz Srbije – ne treba se nervirati. To su samo izjave gubitnika koji ne želi priznati da je gubitnik i političkih redikula koji vode susjednu državu. Ako nekoga tu treba žaliti – to su oni građani Srbije koji nisu glasali za takvu vlast, a već je jako dugo trebaju trpjeti.
Ono što se hrvatskoj vlasti može zamjeriti je da radi „europskih“ i sličnih razloga previše zaboravljaju tko aktualnu Srbiju vodi – ti ljudi jesu tamo legitimno izabrani, ali to ne znači da ih se treba pozivati u Hrvatsku i ponašati se kao da nisu radili ono što su radili. I mi smo u Hrvatskoj imali redikule koji su vikali „Hrvatska do Drine“ (no pri tome želeći valjda nečije tuđe sinove slati da ginu za te sulude ideje), no takvi ljudi su izbačeni iz hrvatske službene politike još 90-tih.
To što Srbija nije napravila katarzu tog tipa, nije naš problem i ne moramo se ponašati kao da jest.
Jednog Nikolića nije ni u kom slučaju trebalo primiti na teritorij Republike Hrvatske, već poslati notu da će rado biti primljen srpski dužnosnik koji nije posredno sudjelovao u agresiji.
Je li bilo zločina u Oluji?
Naravno da je u Oluji bilo zločina i još ponajviše nakon Oluje – kada su na oslobođena područja ušli ljudi koji nisu bili pod vojnom stegom. I da se moglo i trebalo više napraviti da se spriječe zločini – moglo se.
No, Oluja je legitimna vojna akcija, Oluja je omogućila cjelovitost Hrvatske i Oluja je omogućila da napokon počnemo živjeti normalno – Hrvatska je na Oluju imala pravo, kao što i svaka država ima pravo na cjelovitost svog teritorija. Mlađima će djelovali nevjerojatno – ali putovanje Split-Zagreb 1992. godine je trajalo i preko 9 sati, oštećenim mostom za Pag, pa trajektom i onda dalje slobodnim dijelom Like. Hrvatska je tom pobunom bila gotovo potpuno blokirana.
Dodatno, treba opovrgnuti i srpske priče o nacionalnom sukobu – u pitanju je bila oružana pobuna i velikosrpska agresija, vođena i upravljana iz Beograda. Među hrvatskim vojnicima, svaki će zapovjednik znati, bilo je vojnika srpske nacionalnosti. Koji su se borili za svoju Hrvatsku kao i drugi. Dodatno, Olujom je, ne treba zaboraviti, otvoren i koridor prema Bihaću koji je bio u užasnoj situaciji.
To što se Oluja previše slavi kao dernek, a ne kao primjerena proslava – nešto je na što imamo pravo grintati mi iz Hrvatske, ali to nije problem Srbije. To što se previše vidi državni protokol i političari, a premalo neposredni sudionici – opet je naš interni problem.
Hrvatska je puno učinila i na obnovi porušenih srpskih kuća (da, za sve što je spaljeno lijepo su obnovu platili hrvatski porezni obveznici), a to što su ti krajevi bez posla – bez posla su i Hrvati i Srbi, iz drugih razloga, koji nemaju veze s Olujom.
Što se tiče onih koji su činili zločine – zločin nema nacionalnost, oni koji su ubijali civile i palili sela trebaju biti procesuirani, bez obzira koje su nacije, vjere ili kojoj vojsci pripadali.
Hrvatske i srpske budale
Ima i Hrvatska svojih budala, to smo vidjeli i jučer na proslavi u Kninu, netko uvijek uspije narušiti dignitet proslave jedne legitimne i časne vojne operacije. No, u Hrvatskoj budala tog tipa ipak nema na vlasti – ne sjećamo se da neki aktualni hrvatski političar vikao „Hrvatska do Zemuna!“, ne sjećamo se da je ikada držao vatrene govore u Novom Sadu kako je to Hrvatska, niti da je s kalašnjikovom bio na položajima iznad Kragujevca. To je velika razlika, koju Srbija voli prešutjeti. Naši redikuli su ipak samo sitni redikuli, a ne nositelji najviše vlasti.
Usput – zanimljivo je bilo jučerašnje zazivanje NDH pozdrava i obilježja baš u Kninu. Knin je u Drugom svjetskom ratu uglavnom bio pod četničkom kontrolom, koje su naoružavali Talijani, kasnije Nijemci pa i NDH. Zapovjednik Dinarske četničke divizije, ratni zločinac pop Momčilo Đujić, izbjegao je pravdi – kada se krajem 1944. odvijala teška Kninska operacija u kojoj je Osmi dalmatinski korpusa NOVJ, sastavljan uglavnom od Dalmatinaca, Hrvata, uz teške gubitke razbio četničke formacije oko Knina, poglavnik Ante Pavelić je posebnom naredbom zajamčio Popu Đujiću i ostacima četnika nesmetan prolazak kroz NDH. Đujić je izbjegao narodni sud, pobjegao u Ameriku gdje je krajem 80-tih upravo Vojislava Šešelja proglasio četničkim vojvodom i dao mu pravo imenovanja novih četničkih vojvoda.
Što je i Šešelj proveo u djelo 1993. Dakle, nikada Tomislav Toma Nikolić, srpski predsjednik, ne bi postao četnički vojvoda da nije bilo poglavnika Ante Pavelića i njegovog pozdrava, kojega dobro znate.
Povezani tekstovi
