D.I.C. Veritas

Jutarnji.hr, 07.05.2016., ZLOČINAC ILI UMJETNIK? Teške optužbe na račun nagrađivane autorice: Što je Tanja Belobrajdić radila u Lori?

Upamtio je zvuk njezinih koraka u hodniku. Stražari bi joj otvarali vrata ćelija, a ona bi ulazila prva. Odabirala bi koga će izvesti i tući. Izabrane bi izveli obično na krug, gdje bi odabrali jednog ili dvojicu, koje bi tukli odvojeno, dok su drugi morali trčati ukrug. Tome je prisustvovala, rekao je svjedok broj 19.

Svjedok broj dva sjeća se da je Tanja Duić nekoliko puta dolazila u njegovu ćeliju i tukla ga. Ujedno je bio očevidac njezina iživljavanja nad drugim zarobljenicima, kojima bi, na primjer, naredila da skinu odjeću te ih udarala palicom.

Također, zatvorenicima bi zapovjedila da pobacaju hlače na bodljikavu žicu pri vrhu zatvorskog zida. Tada bi naredila da skaču kako bi ih dohvatili, pri čemu je žrtve uvijek gađala komadima cigle i drvima, osobito ciljajući donji dio nogu, govorio je svjedok broj 19.

Ima ih ukupno dvadeset i četiri i svi su bivši zarobljenici kontroverznog ratnog logora Lora blizu Splita, gdje je hrvatska vojska od 1992. do 1997. godine držala u zarobljeništvu srpske i crnogorske vojnike. I mučila. Dokazuje to činjenica da je, uz još četvoricu optuženika, zapovjednik nekadašnjeg Vojno-istražnog centra Lora, Tomislav Duić, pravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Čak je 15 godina bio u bijegu, a onda je napokon, prije tri mjeseca, uhićen u Splitu.
Neočekivani smjer

Tanja Duić razvela se od Tomislava Duića 1994. godine i vratila svoje djevojačko prezime Belobrajdić. Prema pisanju Slobodne Dalmacije, Tanja Belobrajdić svjedočila je na sudu 2002. godine u slučaju koji se vodio protiv njezina bivšeg muža, kada je rekla “da je često posjećivala supruga u Lori, posebno istaknuvši kako njezin suprug nije tukao nikoga”. “Naprotiv”, rekla je, “bio je vrlo zabrinut za njihovo zdravlje i vodio ih je k liječniku (…).” Duić je poslije pravomoćno osuđen jer je mučio ljude strujom, vršio “rektalne preglede”, prostreljivao im udove, rezao prste (…)”.

Dalmatinski komitet za ljudska prava 2009. godine državnim je tijelima podnio kaznenu prijavu protiv Tanje zbog “osnovane sumnje da je u razdoblju od početka travnja do sredine kolovoza 1992. godine u prostoru VIC-a Lora u Splitu, u kojem su bili smješteni ratni zarobljenici srpske nacionalnosti, ove brutalno premlaćivala, mučila i vrijeđala njihovo osobno dostojanstvo osobito uvredljivim i odvratnim postupcima (…), koristeći utjecaj koji je očito dijelom crpila iz činjenice što je bila supruga zapovjednika logora, pozivala je i poticala na počinjenje opisanih nedjela i druge zatvorske stražare, što su oni bespogovorno izvršavali”, stoji u prijavi. Postupak je još u tijeku.

No, priča je drugim, neočekivanim smjerom krenula prije otprilike godinu dana. Tada je u Gradskoj knjižnici Vukovar predstavljen roman “Crni kaput” vukovarske braniteljice Tanje Belobrajdić. Roman govori o ratnim zbivanjima u Vukovaru 1991. godine kroz priču pet dragovoljaca, koji su fikcionalni likovi.

- I sama braniteljica, autorica je ovim romanom uspjela ne radikalizirati već podijeljeni Vukovar. Čak ni oni koji ne mogu prihvatiti svoju prošlost, živjeti s vrijednostima za koje su se borili, neće moći poreći originalnost teksta. Ona osvaja slobodu. Osvaja si pravo da i u najkrvavijim epizodama Domovinskoga rata postoje ljudi – govorila je o romanu urednica knjige Ljiljana Radobuljac.

Priča je to, kaže, o mladim ljudima Anti, Vesni, Sinku, Đuri, Marici, Švabi i Cendri, koji su živjeli svojim životima, mirnim i jednostavnim, sve dok ih okrutna stvarnost rata i zveckanja oružjem nije otkinula iz svakodnevnog življenja i bivanja, a rat je prikazan kao velika crna rupa u koju su propadali i dobri i loši.

Evo citata iz romana, jedne, kako kaže autorica, fikcionalne scene u kojima Srbi muče Hrvate tijekom rata u Vukovaru.

“Diš se, kurvetino ustaška, šta se vučeš ko stara kobila? Ajde brže, il ćeš fasovati opet!

Žena se sva skupi u sebe iščekujući novi udarac. Stigao je kundakom u rame.

- Diži se, mamicu ti jebem ustašku, tu si se našla valjati? Šta je, šta je?!! – zarežao je i unio joj se u lice s iskeženim, iskrivljenim izrazom.

(…)

Dok je Pero govorio, onaj je drugi privukao stolicu na kojoj je sjedio Kostić i iz sjedećeg položaja čizmom mi pritiskivao lice. Osjetio sam kako mi prljavi đon pritišće bolno lice i zajaukao sam. Obrisao sam rukavom bolan nos iz kojeg su curile sline i krv.

- Šta je ujko, boli, a? Tek će da te boli!”

U listopadu prošle godine Tanja Belobrajdić u Vinkovcima je za “Crni kaput” osvojila nagradu “Josip i Ivan Kozarac” u kategoriji romana prvijenca. Tako se našla u društvu brojnih priznatih autora dobitnika spomenute nagrade – Dragutina Tadijanovića, Pavla Pavličića, Julijane Matanović…

 

Vijeće časti

I onda je krenulo.

Demian Vokši na portalu h-alter.org objavio je tekst “Zločin i nagrada Tanje Belobrajdić” u kojem kaže kako “sudionica mučenja zarobljenika u Lori danas djeci predstavlja svoj ‘antiratni’ roman (…). I to je, ukratko, problem Lore u Hrvatskoj – efektivno je nepostojeća u medijima, a kamoli u javnom diskursu. Riječ je o jednom od najtežih ratnih zločina hrvatske strane, o kojem društvo uopće ne priča, a kada društvo ne raspravlja o takvim stvarima i kada mediji te stvari ne prate onako kako bi trebali, Tanja Belobrajdić može ići okolo po hrvatskim knjižnicama, školama i drugim kulturnim ustanovama bez da se itko zapita tko je zapravo ta osoba i što je napravila. Tako žena koja je, prema svjedočanstvima nekoliko desetaka ljudi, mučila i mlatila civile i ratne zarobljenike danas drži govore djeci o svojem navodno antiratnom romanu. I nikoga nije briga.”

Belobrajdić ga je zbog teksta prijavila Novinarskom vijeću časti, koje je na kraju zaključilo da novinar Demian Vokši nije prekršio pravila novinarske profesije. Jednako kao ni Boris Dežulović, kojeg je, također, demantirala i prijavila jer je objavio tekst “Japanci u Lori ili funkcija šupka”, u kojem je napisao:

“Izjednačavanje krvnika i žrtve ne ispostavlja se tako kao sugerirano tumačenje – što bi bio slučaj da je izjavi svjedoka 259/94-6 suprotstavljeno, recimo, neko od brojnih autentičnih i mučnih svjedočanstava Hrvata zatečenih u srpskim logorima – već kao hladnokrvni predumišljaj: potresno i mučno Antino svjedočanstvu za ovu je priču važno upravo zato što je fikcija. Njihova je međusobna relacija mnogo čvršća od nategnute i labave relativizacijske konstrukcije. U šokantnom obratu, nezabilježenom u suvremenoj hrvatskoj antiratnoj književnosti, vukovarska spisateljica Tanja Belobrajdić, autorica nagrađenog romana o stradanjima Vukovaraca u Domovinskom ratu, i gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije koja je mučila zatvorenike u Lori – ista su osoba”, smatra Dežulović.

Dva mjeseca kasnije o romanu Tanje Belobrajdić pisao je Tomislav Čadež: “Jedan samozvani borac za ljudska prava izmislio je da je po izlasku iz Vukovara mučila ratne zarobljenike u zatvoru Lora. Opisana je kao 35-godišnja sitna plavuša koja se iživljavala nad zatočenicima 1994. i 1995. U te dane Tanja Belobrajdić uopće nije boravila u Splitu, crnka je i imala je 22 godine. Ali tko mari, glavno je da i mi zločinca za utrku imamo. Dični naši kolumnisti vuku je po blatu kao ‘anđela smrti’ i nikome ništa.”

Prema tvrdnjama Tanje Belobrajdić, pak, oko njezine knjige ne postoje nikakve kontroverze.

- Ima jedan odličan citat koji kaže: ‘Ljudske živote je tako lako uništavati i tuđa imena vući kroz blato, zar ne?’ – poručila je te dodala da se za sve ostalo trebamo obratiti DORH-u u Splitu.

Prije nekoliko tjedana autorica “Crnog kaputa” dobila je još jedno priznanje za svoj roman i to nagradu “Slavić” za najbolji objavljeni prvijenac u 2015. godini, koju joj je dodijelilo Društvo hrvatskih književnika. Prema riječima Antuna Paveškovića, jednog od članova žirija, autorica odmjereno i uvjerljivo pripovijeda u prvom licu, ima istančan osjećaj za konstrukciju cjeline te uravnotežen stil koji dočarava iskren iskaz glavnoga lika i fiktivnog pripovjedača. Dodaje kako autorica, u prvom redu, govori o čovjeku čija se ljudskost i neljudskost najjasnije ocrtavaju u kriznim, rubnim situacijama.

 

Najbolnije teme

- Nisam prije čuo za kontroverze vezane uz autoricu Belobrajdić. Tek kada sam izabrao dva do tri naslova u uži krug za dodjelu nagrade, načuo sam nešto o tome i malo surfao na internetu da doznam o čemu je riječ. Istina, nakon toga sam se dvoumio treba li joj dati nagradu jer će vjerojatno biti nekih reakcija. No, odlučio sam glasovati prema savjesti jer smatram da je riječ o kvalitetnom literarnom djelu – istaknuo je Pavešković.

Imao je, kaže, punu podršku ostalih kolega u žiriju.

- Ovo me podsjeća na slučaj od prije mnogo godina, kada su na nagradu Ivana Aralice neki reagirali uz čuđenje ‘kako jedna nacionalist može dobiti nagradu?!’ Iako se ja ne slažem s njime oko nekih svjetonazorskih stvari, ne mogu zanemariti da je napravio kvalitetno djelo – rekao je Pavešković iz Društva hrvatskih književnika.

Tanja Belobrajdić, kaže Pavešković, nije se libila dotaknuti najbolniju temu novije hrvatske povijesti.

- Nije se dala impresionirati ni činjenicom da to poglavlje našega kolektivnog života još nismo razriješili na uljuđen način. Upravo to njoj je predstavljalo spisateljski izazov. Želja da se autentično posvjedoči dramatično vrijeme, udružena sa spisateljskom umješnošću, urodila je izvrsnim romanom – poručio je te dodao da zbog nagrade “Slavić”, koju je nedavno dobila, nije čuo negativne kritike ni negodovanja.

 

Sandra Golemac

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.