Razorni potres otkrio nam je istinu o zaboravljenom dijelu Hrvatske, udaljenom samo nekoliko desetaka kilometara od metropole
U povijesnim knjigama koje će za sisačku regiju netko pisati za 150 godina, za Baniju i dio Korduna, koji od Domovinskog rata tamo zapravo nisu niti oživjeli, te Posavinu i Pokuplje, koji su im se s gradom Siskom pridružili u umiranju, potres koji ih je pogodio 29. prosinca u 12.19 sati označit će ključnim u njihovoj prošlosti. Hoće li zapisati da se tada dogodio konačni kraj ovog godinama zapuštenog dijela središnje Hrvatske ili se nakon toga vratio život i uslijedio novi procvat, ovisi o nama danas. Sada znamo samo jedno – za Sisak, Petrinju i Glinu ne postoji nešto što bi se moglo nazvati trećom opcijom.
Ovom kraju zapravo se nije dogodilo ništa što se nije dogodilo i ostatku Hrvatske – Domovinski rat, loša pretvorba i privatizacija poduzeća iz javnih i državnih u privatna, a onda kao logična posljedica toga demografski slom. Međutim, rat je tamo bio krvaviji nego drugdje i za posljedicu je imao veliki gubitak stanovništva, pretvorba i privatizacija bile su pljačkaške koje su za svoju posljedicu imale gospodarski slom, a demografska slika je toliko očajna da sisačka regija godinama prednjači u državnoj depopulaciji.
Među tri veća grada po odljevu stanovništva u posljednjih deset godina dva su iz Sisačko-moslavačke županije – uz Vukovar su to Petrinja i Sisak. U statistikama koje se broje za manje gradove situacija je još očajnija: na samom vrhu su Glina i Hrvatska Kostajnica, koje su od rata izgubile svakog trećeg stanovnika. Na listi županija s gubitkom od 30.000 ljudi u deset godina Sisačko-moslavačka je na dnu.
Ove krajeve napuštaju mlade obitelji s djecom, starci umiru, a u devastirane gradove propale industrije i sela do jučer okružena minskim poljima nitko se ne želi doseliti. Negativan trend rođenja djece zato je posve logičan, ma kako i ove brojke bile šokantne. U 2019. godini u Sisku su rođene 332 bebe, dvadesetak manje nego pet godina prije, a čak tri puta manje nego prije 30 godina. Krajem 80-ih godina tamo se rađalo gotovo 2500 djece, a još 2004. godine više od tisuću. Za deset godina na području županije živjet će oko 50.000 ljudi manje nego sada, a broj građana Siska od oko 42.000 mogao bi biti upola manji, kažu demografi. Prva hrvatska beba rođena u 2021. godini, mali Daris, na svijet je došla koju minutu nakon ponoći u sisačkoj bolnici, majka je iz Petrinje, a njezina obitelj novogodišnju je noć prespavala u automobilu. Lijepa je to simbolika stvaranja novog života na pepelu, ruševini i patnji. No, kamo će Daris otići iz bolnice i hoće li svoj 20. rođendan slaviti u rodnoj Petrinji ili irskom Dublinu?
Demografsku spiralu smrti i kronologiju umiranja Siska i okolice bolje od bilo kojeg statističara i ekonomskog stručnjaka u samo jednoj rečenici objasnio je jedan uplakani Petrinjac na onaj dan užasa. Usred apokaliptičnog grada, umoran od spašavanja ranjenih i očajan od vlastite nemoći, gotovo jecajući je stao pred delegaciju visokih političara iz Zagreba predvođenih premijerom Andrejem Plenkovićem i predsjednikom Zoranom Milanovićem i rekao im: “Trideset godina nitko nije čavao zabio ovdje, a i ovo što se još nije srušilo je puno metaka”.
Petrinja se nalazi na samo pola sata vožnje od aerodroma koji nosi ime po prvom hrvatskom predsjedniku i 50 kilometara od spomenika banu Jelačiću usred Zagreba. Ona je središte Banije ili Banovine – ovisno o ideološkom pogledu na ovu regiju – s pogatom poviješću i snažnim gospodarskim razvojem nakon Drugoga svjetskog rata, s naglaskom na mesnu industriju koju je nosio Gavrilović. Broj stanovnika se sa 6000 1948. godine zbog toga do 1991. i više nego utrostručio. Prema etničkoj strukturi, od izrazito hrvatskog grada postaje grad s podjednakim udjelom Hrvata i Srba. U Domovinskom ratu teško stradava u borbama, a potom je do “Oluje” okupirana. Danas tamo živi oko 13.000 ljudi, s udjelom Hrvata većim od 80 posto, što zbog odlaska dijela stanovništva srpske nacionalnosti te doseljavanja prognanika hrvatske nacionalnosti iz BiH.
Ništa zauzvrat
Bili smo svjedoci stradanja ovog zapuštenog grada u utorak, gledali smo u njegovu središtu kako se zdanja oko nas ruše istodobno kao kule od karata. Ona koja su ostala čitava svejedno nisu za stanovanje, već sada se zna da će svaki drugi objekt biti za rušenje, a ostali se tek moraju pregledati u kakvom su stanju i vrijedi li ih obnavljati. O zapuštenosti i derutnosti zgrada starih i 200 godina i nužnom ulaganju tamo su novinarima pričali arhitekt-statičar Radimir Čačić, varaždinski župan, te gradonačelnik Darinko Dumbović, čiju je izjavu prekinuo potres, pa ono što su rekli zapravo nikada nije dospjelo u javnost.
“Ovo su objekti iz 18. i 19 stoljeća i oni nisu statički koncipirani za potres. Za kat do dva niži od zagrebačkih, ali i za 100 godina ta jezgra je prosječno starija od zagrebačke. To je tragedija i nešto na što treba odmah reagirati, ali to je ujedno i za jednu uspješnu i pametnu te u realizaciji stručnu ekipu prostor za ozbiljan pomak Petrinje prema sutra. Sve ono što nije desetljećima učinjeno na području ovog grada iz raznih razloga, pa i rata, sada postoji mogućnost da u ovoj nužnoj obnovi dobije dobar temelj za stoljeća koja su pred nama”, rekao je Radimir Čačić. Naglašavamo, pričao je o posljedicama potresa od prethodnog dana i njegovih 5,2 stupnja po Richteru, a točno 40 sekundi nakon te izjave grad su devastirala 6,4 stupnja.
Desetak minuta prije nego što će im kuća na Trgu dr. Franje Tuđmana 1 nestati u prašini razgovarali smo s dvoje suvlasnika, Blažom Aleksićem i Ankicom Lončarević. Kuća je povijesno zdanje koje je u tom trenutku imalo žutu markicu privremene neupotrebljivosti, no potres će je učiniti trajno neupotrebljivom.
“Nas dvoje gradu plaćamo pričuvu 900 kuna mjesečno, a ništa ne dobivamo zauzvrat. Obnovu krovišta mi vam čekamo od 1995. godine. Trebali smo ga obnoviti mi sami, ali putem državnih i gradskih natječaja, ali tamo proći je nemoguća misija. Problem je što konzervatori imaju svoje uvjete, što bilo kakve radove poskupljuje i do četiri puta. To je normalno za zgrade koje su kulturna baština, ali je problem što su vlasnici mahom umirovljenici i koji ne mogu dizati tako velike kredite i sami se upuštati u takve investicije. S druge strane, javnim novcem saniraju se drugi objekti, a ovi koji zaista predstavljaju opasnost, kako za stanare tako i za prolaznike, ostaju. Evo, sada je prošao jedan natječaj, dobili su sredstva neki privatni vlasnici, mi opet ništa. Možda je sada prilika da netko uvidi stvarno stanje”, govorili su nam Blaž i Ankica.
Priča o gradu Glini još je tragičnija. Popločeni su i od rata obnovljeni samo središnji gradski trg, na kojem je tijekom svojeg mandata predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svečano otkrila brončani spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, zgrada mjesne vlasti i još pokoji objekt, a svaka sljedeća ulica dalje netaknuta je valjda od rata, većina kuća je napuštena, crepovi i cigle urušavaju se svakodnevno i bez podrhtavanja tla.
Pročelja su poharana gelerima, a s davno zatvorenih gostionica i uslužnih radnji vise reklame još iz 80-ih godina. Ovo je vjerojatno najdepresivniji hrvatski grad, ali šira javnost to i ne zna jer ovdje nitko ne dolazi, a onaj tko dođe, poželi odmah produžiti dalje. Jedina svijetla točka, ako ćemo gledati uređenost pročelja, a i gospodarski značaj za Glinu (uz nešto drvne industrije i pakiraonicu dječje hrane Hipp), koja se naziva gradom hrvatske himne jer ju je u njihovu gradu skladao Josip Runjanin, jest – glinski zatvor. Prije nego što je postao banom, ovdje je službovao Josip Jelačić.
Grad vodi umirovljeni bojnik HV-a Stjepan Kostanjević koji je volonter s 5000 kuna naknade mjesečno u džepu. Pod lupu javnosti došao je zbog velikih svota potrošenih za putne troškove, prema kojima ispada da je svaki dan, recimo, u 2016. bio na nekom službenom putu te je zbog toga ubrao 43.000 kuna. Nikada nije razjašnjeno zašto nisu izvedeni radovi na rekonstrukciji jedne razrušene ulice, iako je Grad jednoj građevinskoj tvrtki bio isplatio 600.000 kuna ugovorenih direktnom pogodbom. Radovi su bili obavljeni – “papirnato”. Sličan je scenarij bio i s rekonstrukcijom mosta.
Ratne rane ovdje nikad nisu zacijelile i ljudi tu stranicu jednostavno nikad nisu zaklopili. Gradonačelnik Kostanjević ima dvoje dogradonačelnika, no za razliku od drugih gradova gdje po jedan vodi brigu za gospodarstvo, odnosno za društvene djelatnosti, jedan ovdje brine za Hrvate, a drugi za Srbe. Ovaj drugi je Branka Bakšić Mitić, ona žena koja se pred kamerama slomila i rasplakala govoreći o tragediji u Majskim Poljanama gdje je život u potresu izgubilo pet stanovnika. Tamošnji Srbi, čini se, sve ove godine plaćaju cijenu što su njihovi sunarodnjaci, njih oko 1500, digli pobunu 1991. godine pa Glinu proglasili dijelom tzv. Republike Srpske Krajine.
Ubili su 396 branitelja i civila. Dobar dio onih koji su ostali u svojim selima nakon “Oluje” ili povratnici iz Srbije zapravo su cijelo vrijeme građani drugog reda, njih zaobilazi infrastruktura, neki ni do potresa nikad nisu dobili struju i vodu, nemaju toalete niti mogu ikamo jer nemaju javnog prijavoza. Dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić osigurala je nekima solarne panele preko privatnih donacija i pobrinula se da više od 200 njih prima makar socijalu. Po razasutim selima živi nekoliko stotina ljudi na pragu bijede.
Tih mjesta nema više ni na karti, a nitko nikad za njih ne bi čuo da nije bilo potresa. Bilo je pokušaja da se u neka sela dosele branitelji i započnu novi život, ali su samo upali u ovu zonu bijede i neimaštine. Je li važno što je prije rata tamo bilo dvije trećine Srba i jedna trećina Hrvata, a danas je to obrnuto, ako im u četiri godine od 9000 stanovnika nestane njih gotovo 1000, u jednakim omjerima?
Začuđeni Šveđani
Đuro Galjen iz Dragotine, primjerice, sa svojim je ocem sam rušio stabla po šumi i postavljao bandere kako bi u selo došla struja. On se vratio 2013. godine, a 2009. bio je rok za podnošenje zahtjeva za obnovu priključka. U njegovoj su kući za to vrijeme bili doseljenici iz Bosne i struja je isključena kada su oni izašli. Nisu mu htjeli pustiti struju jer je zakasnio sa zahtjevom.
Pisali smo Heri, Elektri, nema kome nismo. Ali morao je ponovno platiti priključak 7800 kuna plus 3500 kuna atest. Uskočili su donatori jer on nije imao novca. Svi imaju obvezu plaćati komunalnu naknadu, ali je ona nedostatna da bi se njome barem popravili mjesni putovi. Jednog su čovjeka čak i oslobodili plaćanja, samo kako mu ne bi morali probiti zapušteni put do kuće. Takve su tamo ljudske sudbine.
“Došlo je vrijeme za smjenu generacija u našoj politici, s kojom se paralelno mora odvijati i proces mentalne smjene. Tek kada na scenu dođu vjerodostojni i iskreni predstavnici, koji će uvijek biti spremni priznati vlastite pogreške i propuste, možemo računati s tim da će se rješavati i bitni problemi naših građana. Tek tada ću biti sigurna da smo na pravom putu zaštite pojedinca kao najvažnijeg segmenta našeg društva”, smatra Branka Bakšić Mitić.
Izabrana je kao nezavisni kandidat, a nije zanimljiva za neke političke kombinacije, kaže, pa njezini apeli prema političarima uglavnom ne nailaze na plodno tlo, zato se okrenula osobnim kontaktima i privatnim donatorima.
“Poslala sam jednom svojem prijatelju, koji radi u bogatoj švedskoj tvrtki, zamolbu. Kažem mu, ‘ajd probaj vidjeti da tvoj gazda financira makar jednu struju’. A znate što mu je rekao šef? Kako ne vjeruje da u Hrvatskoj ima takvih slučajeva da ljudi nemaju struju jer tada država ne bi mogla ući u Europsku uniju”, govori ona.
Sisak je prekrasan grad na tri rijeke, s bogatom poviješću i industrijskom prošlošću, a istodobno s mnogo ružnih etiketa “grada slučaja” i “slijepog crijeva”. Dok su u njemu radile tvornice, bio je sinonim za zagađenost zraka, a sada kad više ne rade, sinonim je za propast industrije. Dijelom su za to krivi i mediji, ali samo manjim. Sisak je prije tri desetljeća imao 30 posto više stanovnika, dakle više od 60.000, a svaki drugi je imao posao u industriji koje danas nema ili je spala na svoje najniže grane u povijesti.
Tamošnji radnički aktivist Sabahudin Aba Gašić, koji je na prošlim izborima bio i nezavisni kandidat za gradonačelnika Siska, godinama ukazuje na gospodarsku propast svojega grada, a akcijom “Svijeća za sisačko gospodarstvo”, koju je svojedobno organizirao, nastojao je podsjetiti sugrađane na uništene tvornice u posljednjih 20 godina pozivajući ih u borbu za opstanak. Donedavni djelatnik sisačke Rafinerije, koja je također u “organizacijskim promjenama” te je otpustila 250 ljudi, među kojima je i on (trenutačno u otkaznom roku), izbrojao je 30.000 direktno izgubljenih radnih mjesta od rata do danas u tvrtkama koje su odškolovale Siščane i izgradile njihov grad.
Mjesto za otpad
Samo Željezara hranila je 14.000 obitelji, građevinski radnici Graditelja sagradili su pola Siska. Sisačka banka, koju su osnovale najjače tvornice poput Željezare, Rafinerije i Gavrilovića, financirala je razvoj privrede. Herbos (bivša Radonja), nekad vodeći proizvođač sredstava za zaštitu bilja i materijala za građevinarstvo čijih je 800 radnika imalo vlastite razvojne laboratorije, i jedini u zemlji vlastitu sintezu sredstava za zaštitu bilja, a velik dio proizvodnje su izvozili, nakon neuspjele privatizacije prije deset godina je završio u stečaju, potom i u likvidaciji.
Sipas plastika je pravila plastične segmente za strojeve, Mototehna, Metalotehna, Posavka, Dunavski Lloyd, Hidroput, Radnik, niz propalih poduzeća je dug. Segestica, tvornica alkohola, kvasca, octa i drugih proizvoda, koja se razvila iz pecare osnovane 1917., svojedobno jedan od najvećih proizvođača alkoholnih pića u zemlji, koje je Vodku Troiku prodavalo čak i Rusima, također je prošlo stečajnu havariju i preživjelo gotovo samo simbolički.
Sabahudin Gašić danas je, dakle, praktički bivši radnik Rafinerije te otplaćuje kredit za stan čiji su zidovi u utorak popucali, a krov se urušio. Kako će dalje, ne zna jer nema neki plan B, niti je, kaže, član političkih, sindikalnih i drugih organizacija preko kojih bi se dalo nešto “srediti”.
“Propadanje svega počelo je i nešto prije rata, rat je donio svoje, Srbi su istjerali Hrvate, a onda Hrvati Srbe. Da nema doseljenih Hrvata iz BiH, slika bi bila još gora. Ugasilo se sve što je vrijedilo, obnavljalo se malo. Nekretnine i prije nisu vrijedile ništa jer ih nisi imao kome prodati, većina služi kao neko utočište mladima koji su se odselili u Irsku i Njemačku, ako se tamo nešto izjalovi da se imaju kamo vratiti. Ostali su samo starci po selima i umirovljenici po gradovima. Kako je bilo nekad? Bili smo brutalno bogat grad, Sisak je imao sve.
Snažne tvrtke koje su financirale sport i kulturu, radnike koji su imali dobre plaće u gradu i još se bavili poljoprivredom, uzgojem domaćih životinja sa sigurnim otkupom u Gavrilović. Sve je vrvjelo od života kao u mravinjaku na željezničkim i autobusnim kolodvorima i tržnicama. Danas nema ničega, siguran posao može se dobiti samo u Županiji i Gradovima te njihovim poduzećima, ali samo ako agitiraš za politiku koja je tamo na vlasti. Petrinja je također odavno zaboravljena, u Glini je još i gore, Dvor kao da više niti ne postoji. Ovo što se dogodilo nakon rata je sto puta gore od samog rata”, kaže nam razočarani Gašić.
Teško je reći koji grad u ovoj regiji priča tužniju priču i teško se oteti dojmu da su ovi ljudi ne samo zaboravljeni, nego i otpisani. Na čemu budućnost može temeljiti Hrvatska Kostajnica, grad u kojemu se u 2019. godini rodilo samo devetero djece, ili obližnji Dvor gdje je lokacija Čerkezovac sasvim izvjesno buduće skladište radioaktivnog otpada iz nuklearke Krško?
Povezani tekstovi
