Po općoj procjeni je tada ubijeno više stotina Srba, tisuće kuća je zapaljeno
Ugledni njemački konzervativni list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) je povodom obilježavanja 25. godišnjice vojno-redarstvene akcije “Oluja” objavio tekst iz pera svog novinara Michaela Martensa pod naslovom “Štete nakon oluje”. (Martens je u posljednje vrijeme pažnju hrvatske javnosti privukao prije svega spornim tekstom nastalim na osnovu intervjua s pjevačem Markom Perkovićem-Thompsonom, o kojem je izvještavao i DW), piše Deustche Welle.
Na početku teksta Martens njemačkoj publici ukratko objašnjava što se u Kninu obilježava i najavljuje kako će tamo “predsjednik države Zoran Milanović, socijaldemokrat koji često ima vrlo jasne stavove, i zbog toga nije baš omiljen među često desno orijentiranim hrvatskim vojnim veteranima, tamo podijeliti ordenje. Knin je bio glavno mjesto “Republike Srpske Krajine”, kriminalne tvorevine koju su pobunjeni hrvatski Srbi uspostavili uz znatnu vojnu pomoć iz Beograda, i iz koje je protjerano više desetaka tisuća Hrvata.”
U nastavku autor međutim naglašava da taj ‘Dan pobjede i domovinske zahvalnosti’ ima i drugu stranu, te da se i ovoga puta postavlja pitanje na koje ne postoji jednostavan odgovor: što se u dalmatinskom zaleđu točno događalo prije 25 godina? “Nesporno je, s izuzetkom nacionalističkih krugova u Srbiji, da je Hrvatska naravno imala pravo osloboditi svoj teritorij i teritorijalno konsolidirati državnu nezavisnost koja je uz veliko prolijevanje krvi proglašena 1991.”
No, u Hrvatskoj se pritom rado negira činjenica “da je to oslobađanje popraćeno zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom, pri čemu se nije, kako to politika u Zagrebu često voli tvrditi, radilo samo o žalevrijednim pojedinačnim slučajevima”, piše Martens. “Razmjerno lakši su bili slučajevi pljačke”, stoji u tekstu. Autor navodi izjave predstavnika UN-a koji su tada izjavili da postoje “jasni dokazi” o brojnim slučajevima pljačke napuštenih srpskih kuća od strane pripadnika hrvatske vojske, piše Deustche Welle.
No, nimalo laki nisu bili događaji poput onoga u selu Grubori “gdje je šestoro starijih seljana, koji nisu željeli napustiti svoje kuće, pobijeno nakon što je vojna operacija odavno bila okončana – a za što nikada nitko nije odgovarao. A takvi se slučajevi nikako nisu ograničili samo na Grubore”. “Upravo zbog toga što su se toga bojali, većina Srba je pobjegla pred nadolazećim hrvatskim trupama. (…) Oko 200.000 Srba je pobjeglo. Tek četiri godine kasnije, na Kosovu, je još više ljudi napustilo svoje domove – sada su to bili Albanci koji su bježali pred srpskom soldateskom.”
Autor dalje podsjeća na svjedočanstva o tome da su Srbi svoja ognjišta napuštali često navrat-nanos, na stolovima u kafićima su još stajale nepopijene čaše piva, na tanjurima u restoranima su još bili ostaci jela, u stanovima je gorjelo svjetlo. “Svakako je točno da je među Srbima koji su bježali bilo i onih koji su za to imali dobre razloge, jer su ranije počinili ratne zločine na svojim hrvatskim susjedima. No to ne čini zločine nekih osloboditelja nepočinjenima. Po općoj procjeni je tada ubijeno više stotina Srba, tisuće kuća je zapaljeno”, piše FAZ.
Martens objašnjava u nastavku teksta kako je Haški tribunal nekoliko godina kasnije za te zločine na odgovornost pozvao generala Antu Gotovinu, što je izazvalo negodovanje “i među politički umjerenim Hrvatima”, jer je Gotovina “tako stavljen na istu razinu kao i srpski masovni ubojice Radovan Karadžić i Ratko Mladić“. Zadovoljštinu im je pričinila oslobađajuća presuda Gotovini u žalbenom postupku, piše autor, ali napominje da je to onda dovelo do toga “da za zločine koji su tada počinjeni, a koje Haški tribunal nikada nije doveo u pitanje, do danas nisu izrečene kazne”.
Zaključujući tekst autor naglašava da se “neke štete nakon Oluje do danas pokazuju kao nepopravljive. Za mnoge “krajiške Srbe” je 1995. okončana višestoljetna povijest naseljavanja” u tom kraju. “Onima koji su se željeli vratiti postavljane su pod noge ne samo administrativne zapreke. Tako je Međunarodni crveni križ objavio da je 1996., dakle godinu dana nakon završetka rata, na oslobođenim područjima vladala atmosfera bezakonja koja je Srbima koji su ostali pričinjavala veliki strah. Još te 1996. je uništeno gotovo 100 srpskih kuća, njih se i dalje zastrašivalo, prijetilo im se i maltretiralo ih se. Napuštene srpske kuće su minirane, kako bi se zastrašilo potencijalne povratnike.”
To je, piše Martens, u međuvremenu stvar prošlosti, no posljedice su trajne, te i danas vidljive, zaključuje autor: “Prije rata su Srbi činili dvanaest posto stanovništva Hrvatske, a danas više ni četiri posto”, zaključuje se u tekstu objavljenom u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.
Povezani tekstovi
