D.I.C. Veritas

Jutarnji list, 05.08.2018, NIKAD OSTVARENA OPERACIJA HV-A, VOJNA OPCIJA OSLOBOĐENJA BARANJE I ISTOČNE SLAVONIJE: HV je trebao u 24 sata izbiti na granicu sa Srbijom!

Kraj je rujna 1995. godine. U Ured predsjednika uputila su se tri generala Hrvatske vojske – Zvonimir Červenko, Pavao Miljavac i Davor Domazet. Predsjedniku Franji Tuđmanu nose najtajniji dokument u zemlji pod nazivom “Vatrene kočije”. Riječ je o planu vojnog osvajanja Baranje i istočne Slavonije. Predsjednik Tuđman tu će operaciju preimenovati u “Vukovarska golubica”. Hrvatska je još opijena vojnom pobjedom u Oluji i prati pohod generala Ante Gotovine prema Banjoj Luci. Činilo se da nitko i ništa ne može zaustaviti Hrvatsku vojsku i Armiju BiH na putu oslobađanja Bosne i Hercegovine od srpske vojske.

Jugoslavija je pred ekonomskim rasulom. Međunarodne sankcije izjedale su državu, a zemljom su bezglavo krstarile tisuće i tisuće izbjeglica koje su iz Hrvatske pobjegle u Srbiju. Rastao je strah od novog vala izbjeglica iz Bosne, no u Hrvatskoj posao još nije bio dovršen. Pod okupacijom je bilo Podunavlje – Baranja i istočna Slavonija. Vukovar je još okupiran. U to vrijeme, u rujnu i listopadu, samo je uzak krug visokih vojnih časnika i državnih dužnosnika znao za planiranje te operacije. I danas se malo zna o najvećoj bitki na ovim prostorima koja se nije dogodila. Planovi za ovu vojnu operaciju u Glavnom stožeru počeli su se izrađivati odmah nakon završetka operacije Oluja. Za zapovjednike akcije na terenu određeni su generali Pavao Miljavac i Vinko Vrbanac.

Operacija je dobila naziv “Vatrene kočije” zbog načina njezina izvršenja. Naime, plan je bio doslovce razrovati tlo na ulazu u Baranju i na taj način uspostaviti “vatrene tunele” kroz koje bi prošlo pješaštvo. U tu svrhu na prednje linije postavljeno je oko 1200 topovskih cijevi. Žestokim topničkim udarom željelo se uništiti minska polja u Baranji i time omogućiti prodor pješaštva u dubinu neprijateljskog teritorija. Za operaciju je pripremljeno pet gardijskih brigada, a dvije su bile u pričuvi, te postrojbe iz Zbornog područja Osijek. Određena su dva glavna i jedan pomoćni pravac djelovanja. Glavni pravci djelovanja bili su Beli Manastir – Batina i Ilok. Pričuvni je pravac bio Vukovar.

Pripremama je prethodila i opsežna vojno-obavještajna operacija te su hrvatski vojni zapovjednici znali da Srbi očekuju napad te da vjeruju da će glavni pravac napada Hrvatske vojske biti Vukovar. Da bi ih držali u tom uvjerenju, na hrvatske vojne prednje položaje prema Vukovaru upućeni su vojnici iz Zbornog područja Osijek, koji su na rukave stavili oznake Prve gardijske brigade.

Varka je u potpunosti uspjela. Srbi su gledali prebacivanje hrvatskih vojnika i na to su područje stacionirali najveći dio svojih snaga. A plan je bio sasvim drugačiji. Treća, Peta i Druga gardijska brigada trebale su krenuti prema Baranji, a Sedma gardijska prema Iloku. Odsijecanjem bokova ulazak Prve gardijske brigade u Vukovar bio bi bitno olakšan.

Kao i u slučaju operacija Bljesak i Oluja, i u slučaju “Vatrenih kočija” plan je bio munjevitom žestokom akcijom slomiti neprijateljski otpor u najkraćem mogućem roku. Bilo je zacrtano da Hrvatska vojska u roku od 24 sata izbije na granicu sa Srbijom i da u roku od tri dana završe sve vojne akcije. Kao i u Oluji, i u ovoj operaciji je sedma gardijska brigada imala značajnu ulogu. Naime, upravo njezini pripadnici trebali su prvi izbiti na srpsku granicu. “Na simbolički se način htjelo pokazati kako su sve priče da se Zagorci ne znaju boriti posve netočne”, naglašavaju naši sugovornici.

Vojno obavještajna priprema operacije bila je iznimno detaljna. Bilo je važno ne izazvati reakciju Vojske Jugoslavije i Slobodana Miloševića. Bespilotnim letjelicama snimao se teren Baranje i istočne Slavonije, ali i Vojvodine i istočnog Srijema kako bi se do najsitnijeg detalja vidjeli neprijateljski položaji te kretanje Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Usto, prisluškivali su se i razgovori političkog i vojnog vrha Srbije. O pripremama Hrvatske vojske za novu vojnu operaciju sve su znali i operativci CIA-e na terenu koji su o svemu obavještavali Washington.

To dokazuju prije nekoliko godina deklasificirani dokumenti CIA-e. Oni jasno pokazuju kako su američki obavještajci itekako računali na novu vojnu akciju Hrvatske vojske i svoje nadređene u Washingtonu obavještavali da će Hrvati u toj operaciji pobijediti. U obavještajnom memorandumu od 12. listopada 1995. stoji da je Zagreb skloniji vojnom rješenju situacije u sektoru Istok nego pregovorima. Navode kako je tadašnji predstojnik Tuđmanova ureda Hrvoje Šarinić tvrdio da Hrvatska neće protjerati tamošnje Srbe, ali, tvrdi se u dokumentu, većina hrvatskih dužnosnika nada se da će većina Srba otići.

Operativci CIA-e s terena svoje nadređene su obavještavali kako da će zapovjedništvo HV-a za ovu operaciju iz Bosne i Hercegovine prebaciti oko 10 tisuća vojnika. Njihove procjene kako HV ima oko 1000 topovskih cijevi za akciju poklapaju se s planovima zapovjednika ove operacije. Za razliku od operacija Bljesak i Oluja, u ovoj operaciji nije bilo planirano korištenje borbenih aviona. Naime, zbog straha od kršenja zračnog prostora Srbije i Mađarske planirano je korištenje borbenih helikoptera Mi 24 koji su se već iskazali u operacijama u Bosni.

Procjena hrvatskog zapovjedništva bila je da će odnos snaga biti tri naprema jedan u korist Hrvatske vojske. Obavještajni podaci su govorili da “krajiške”snage u sastavu 11. slavonsko-baranjskog korpusa imaju oko 25 tisuća vojnika. S druge strane, Hrvatska vojska je imala 40 tisuća visoko motiviranih i obučenih gardista i oko 150 tisuća pričuvnih vojnika. Osim 1200 topovskih cijevi, u operaciju je trebalo biti uključeno između 150 i 170 tenkova te 4 borbena helikoptera Mi 24.

Međunarodna zajednica je od Tuđmana i dalje tražila da odustane od vojnog rješenja. Prema riječima naših sugovornika, na to je pristao tek kad su mu predočene procjene o žrtava na hrvatskoj strani. U tijeku su bile i pripreme za mirovnu konferenciju u Daytonu i Hrvatska više nije imala podršku SAD-a za vojno rješavanje situacije u istočnoj Slavoniji.

Krešimir Žabec

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.