Osnivanje logora kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i likvidacija Srba, Židova, Roma i Hrvata, protivnika ustaškog režima, bio je rezultat rasne, nacionalne i političke isključivosti u NDH. Tijekom njezina četverogodišnjeg postojanja osnovano je oko 30 logora od kojih je logor Jasenovac bio najveći po prostoru koji je zauzimao, kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale. U provedbi zločina genocida nad Srbima, Židovima i Romima, te zločina nad Hrvatima političkim neistomišljenicima zauzimao je centralno mjesto.
Logor Jasenovac uređen po uzoru na koncentracijske logore Trećeg Reicha bio je kao ostali logori na teritoriju NDH pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe, odnosno njezina Ureda III – Ustaške obrane, osnovanog u lipnju 1941., nadležnog za koncentracijske logore, njihovu organizaciju, održavanje, osiguranje i postupak prema zatočenicima. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno i sabirni i prolazni (dio zatočenika bio je upućen na prisilni rad u druge logore u okupiranoj Europi), i radni (najveća tvornica u NDH s besplatnom radnom snagom), i kažnjenički (u njega su slani protivnici ustaškog režima, posebice komunisti i antifašisti, a za odmazdu i članovi njihovih obitelji, bez obzira na njihovu rasnu ili nacionalnu pripadnost), ali prvenstveno bio je to logor smrti. Bio je zadnje boravište za većinu onih koji su u njega ušli. To najbolje potvrđuje dopis od 27. travnja 1942. kojim Glavni stan Poglavnika obavještava Glavni stožer Domobranstva, Glavni stožer ustaške vojnice, MUP i Vrhovno oružničko zapovjedništvo “da sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničeni broj zatočenika”.
U logoru Jasenovac nije bilo plinskih komora, ali to nimalo ne umanjuje tragediju žrtava već je čini još grubljom jer su bile ubijane na najprimitivniji način: klanjem, umlaćivanjem, izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom. U usporedbi s njemačkim logorima, tvornicama smrti, logor Jasenovac bio je tek primitivna manufaktura, ručni rad najraznovrsnijih okrutnosti i nepoštovanja ljudskih prava na različitosti. Ono jedino što su zatočenici posjedovali, život, u logoru nije vrijedilo ništa. Njihova prošlost i sjećanja, njihova sadašnjost i budućnost bila je u rukama gospodara njihovih života i smrti, zapovjednika logora, pa i svakog po činu najbeznačajnijeg ustaše kojeg je služba dovela u Jasenovac. I dok je ustaška propaganda u javnosti predstavljala logor kao radnu i odgojnu ustanovu u koju se ljudi šalju prema Zakonskoj odredbi o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, stvarni uvjeti života bili su krajnje nehumani i dovedeni na krajnju granicu ljudske izdržljivosti. Nedovoljna ili nikakva prehrana, zarazne bolesti, epidemije izazvane nehigijenskim uvjetima života, izloženost svim vremenskim prilikama, uz stalan prinudni i iscrpljujući rad, fizičko i psihičko zlostavljanje, iživljavanje nad bolesnim i nemoćnim, svakodnevno umiranje od gladi i bolesti, nasilno odvajanje od članova obitelji, premještanje iz jedne radne grupe ili jednog logora u drugi, pojedinačna ubojstva iz čiste zabave ili za odmazdu, strijeljanja, vješanja, skupne i masovne likvidacije. Najbrojnije masovne likvidacije vršile su se u u Donjoj Gradini, najvećem jasenovačkom stratištu na desnoj obali rijeke Save. Ostala su stratišta bila u Uštici, Jablancu, Dubičkim krečanama, Krapju, Bročicama, Mlaki, Staroj Gradiški, Uskočkim šumama kod Stare Gradiške i Međustrugovima.Sastojao se od nekoliko logorskih jedinica, osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, u manjoj ili većoj udaljenosti od samog mjesta Jasenovac: Logora I. Bročice, Logora II. Krapje, Logora III. (Jasenovac), te logora Stara Gradiška. Na logorskim ekonomijama koje su uspostavljene na mjestima prisilno raseljenih srpskih sela Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci zatočenici su radili samo u vrijeme sezonskih poljoprivrednih radova. Nakon završetka radova većina je zatočenika bila ubijena. Sličnu su sudbinu doživjeli i stanovnici navedenih srpskih sela: slabiji i bolesni otpremljeni su u Jasenovac, a mlađi i zdraviji na prisilni rad, uglavnom u norveške nacističke logore.
Jasenovac je jedini logor smrti u Europi koji nije bio pod njemačkom upravom, odnosno jedini logor u kojem su se likvidacije zatočenika vršile bez neposrednog sudjelovanja njemačkih jedinica. Njihova je prisutnost bila izražena u internacijama i odvođenju stanovništva u logor nakon “akcija čišćenja” ratom zahvaćenih područja, a posebno nakon bitke na Kozari u lipnju 1942.
U rujnu 1941. Vjekoslav Maks Luburić, voditelj Ureda III, formalni zapovjednik svih logora u NDH, boravio je, kao gost Gestapa, dva tjedna u njemačkom koncentracijskom logoru Sachenhausen-Oraninburgu, pokraj Berlina. Tu se upoznao s organizacijom logorske radne službe i upravljanjem logorom kombiniranog tipa (proizvodnja za vojsku i privredu te likvidacija “nepoćudnih”). Stečena iskustva namjeravao je primijeniti u novom logoru koji se postupno stvarao na lijevoj obali Save, nedaleko od mjesta Jasenovac.
Nekoliko je razloga zašto je Luburić odabrao Jasenovac kao mjesto za novi logor: pogodan prometni položaj na željezničkoj pruzi Zagreb – Novska koji je omogućavao relativno brz transport zatočenika, nepristupačnost područja koje je bilo lako braniti, a teško osvojiti, te postojanje industrijskih objekata Prometne zadruge “Jasenovac” (pilana, ciglana, tvornica lanaca, mlin i mala električna centrala) koja je bila u vlasništvu Jovana Bačića i njegovih sinova Ozrena i Uroša, koji su emigrirali u Srbiju. Jasenovac je naime od samog početka zamišljen kao logor kombiniranog tipa: za izolaciju i likvidaciju zatočenika, ali i kao radni logor za melioracijske radove i proizvodnju za potrebe ustaške posade logora i vojne industrije.
Prvi zatočenici dolaze iz transformiranih logora u Gospiću i na otoku Pagu u logore Krapje i Bročice nedaleko od Jasenovca u kolovozu 1941. Ubrzo zatim iz Zagreba i drugih mjesta NDH stižu grupe zatočenika koje upućuju lokalna redarstvena ravnateljstva i organi Ustaške nadzorne službe. Zatočenici su bili samo muškarci, u prvo vrijeme Srbi i Židovi, a nešto poslije dopremaju se i prve grupe Hrvata, uglavnom komunista i antifašista. Postojeći industrijski pogoni i radionice postupno su stavljani u funkciju, a istodobno se organizirala i logorska radna služba. Formiranje radnih grupa i njihovo raspoređivanje po pogonima izvršeno tijekom zime 1941. na 1942. zadržalo se do ožujka 1945., kada zbog učestalih savezničkih bombardiranja rad u logoru gotovo prestaje.
Postupna likvidacija logora Stara Gradiška započela je početkom jeseni 1944. ubijanjem i preseljenjem zatočenika u logore u Lepoglavi i Jasenovcu. U Logoru III. od početka 1945., svakodnevno se smanjuje broj zatočenika, a transporti zatočenika koji dolaze iz Lepoglave, Sarajeva i cijele NDH, odmah se upućuju na likvidaciju u Donju Gradinu. U ožujku 1945. Luburić naređuje da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruše i spale kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Zadnja grupa zatočenica logora odvedena je na likvidaciju 21. travnja. Koliko ih je bilo teško je utvrditi jer ni jedna nije preživjela. U noći 21. travnja na prozivki bilo 1073 zatočenika. U jutro 22. travnja na povik Ante Bakotića: “Naprijed, drugovi” oko 600 zatočenika pojurilo je prema logorskim vratima. Preživjelo ih je 106. Nekoliko sati kasnije počeo je i proboj zatočenika iz radne grupe “Kožara” koja se nalazila u Jasenovcu. Od njih 167 samo 11 se uspjelo spasiti. Ako je u logoru Jasenovac III. i u Kožari u noći sa 21. na 22. travnja bilo 1240 zatočenika, u posljednjem danju postojanja logora život je izgubilo 1122 ljudi.
Autor: prof. Nataša Mataušić
Povezani tekstovi
