Veran Matić u utorak je na mjestu masovne grobnice na Ovčari rekao da mu je prioritet ‘pronalazak svake nestale osobe‘
Veran Matić human je i hrabar čovjek. Dokazao je to nebrojeno puta u svojoj profesionalnoj karijeri. Nekadašnji čelnik nezavisne televizije B92 iz Beograda bio je aktivni sudionik i pokretač antiratnih prosvjeda u Srbiji početkom 90-ih. S televizijom B92 više nema ništa, ali vodi Fondaciju B92, bavi se socijalnim i humanitarnim radom. Mnoge je stoga iznenadilo kad je prije dvije godine pristao biti posebni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića za rješavanje pitanja nestalih osoba s Hrvatskom. No za upućenije to nije bilo iznenađenje. Bio je to dio šireg dogovora s hrvatskom stranom u koji je bio uključen i jedan od ključnih ljudi mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, gradonačelnik Osijeka Ivan Vrkić, inače Matićev prijatelj, koji je imenovan na istu poziciju u Uredu tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Obojica su s puno entuzijazma ušli u tu priču. I Matić i Vrkić shvatili su je kao svoju završnu misiju, zatvaranje tragičnog ratnog kruga u kojem su obojica, iako iz dviju zaraćenih država, zapravo bili na istoj strani – na strani istine i pomirenja. Veran Matić u utorak je na mjestu masovne grobnice na Ovčari sa sklopljenim rukama kleknuo pred spomenik i izrazio žaljenje “zbog svega što se građanima ovoga grada dogodilo”, kazavši i da mu je prioritet “pronalazak svake nestale osobe”.
U srijedu je položio vijenac na Memorijalnom groblju, ali nije bio u Koloni sjećanja. Gesta s Ovčare, istina, nije nešto novo. Štoviše, prije 10 godina na Ovčari je isto učinio i tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić. I upravo taj događaj zapravo govori sve o tome gdje su danas odnosi Hrvatske i Srbije po pitanju nestalih, ubijenih, ratnih zločina… I danas, 10 godina poslije, opet gledamo istu sliku. Tad predsjednika Tadića, danas izaslanika predsjednika Vučića.
U međuvremenu se, dakle, ništa nije dogodilo. Matićeva gesta, sigurni smo, bila je ljudska i iskrena. No isto tako vjerujemo da je ona, iako je formalno predstavljao službenu Srbiju premda nije član Vučićeva kabineta, bila isključivo osobni čin humanog čovjeka koji želi da se dozna istina o 386 nestalih Vukovaraca, oko 1850 nestalih u vihoru Domovinskog rata, pa čak provodi i osobne istrage. Zasad, nažalost, neuspješno, no za to nije kriv.
Uvjeren je da dokumenti bivše JNA s popisima nestalih i zasad nepoznatim mjestima stradanja negdje postoje, ali su i njemu nedostupni. Vrkića je, pak, od ovoga odvojila bolest, ali i promjena na Pantovčaku i Matić je ostao sam.
Danas je jasno da je ova priča i suradnja Grabar-Kitarović – Vučić od početka bila s figom u džepu. Konačno, kad je Vučić posjetio Hrvatsku, u fasciklima koje je donio nije bilo ništa novo što bi donijelo pomak u rješavanju pitanja nestalih. I ministar Ivan Malenica je prije dva dana rekao da suradnje nema. Matićeva gesta je važna i poželjna. No nažalost ne i u kontekstu onoga ključnog – pronalaska nestalih. Kako s hrvatske, tako i sa srpske strane, koja također traži svoje nestale s početka 90-ih. Dok se to ne riješi, sve isprike i pokloni žrtvama na bilo kojoj strani nemaju previše smisla. Osim osobne satisfakcije, ali nažalost onih ljudi koji su za to nisu nimalo krivi.
Povezani tekstovi
