Sud je Mili Gruboru uz to naložio i plaćanje troškova u visini od 35.000 kuna. Presuda je nepravomoćna te se može žaliti višem sudu
Ljetošnja najava političkog vrha da će članovi obitelji civila ubijenih u Gruborima, koje su 25. kolovoza 1995. likvidirali pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko, biti obeštećeni, nasukala se već na jednoj od prvih sudskih presuda koju su članovi obitelji pokrenuli za naknadu štete zbog ubijenih članova obitelji.
Mile Grubor, kojemu su 25. kolovoza 1995. specijalci ATJ Lučko ubili oca Jovu Grubora i baku Mariju Grubor, staru oko 90 godina, pokrenuo je protiv države parnicu za naknadu štete zbog duševnih boli koje je pretrpio zbog ubojstva oca i bake, ali je sud njegov zahtjev za odštetom u visini od 295.000 kuna u cijelosti odbio i dosudio mu da mora platiti 35.000 kuna sudskih troškova.
Privremena obustava
Prošli tjedan, 17. ožujka, tako je presudio Općinski građanski sud u Zagrebu, točnije sutkinja tog suda Ivanka Brletić. Presuda je zasad nepravomoćna i Mile Grubor se u roku od 15 dana na nju može žaliti Županijskom sudu.
Mile Grubor je parnicu za odštetu pokrenuo u ljeto 2009., nekoliko mjeseci prije nego što je hrvatsko pravosuđe otvorilo istragu protiv pripadnika ATJ Lučko osumnjičenih za taj zločin. Kako je nakon 2012. otpočelo suđenje za zločin u Gruborima, Općinski građanski sud obustavio je odštetnu parnicu Mile Grubora do pravomoćnog dovršetka kaznenog postupka.
U rujnu 2019. Vrhovni je sud potvrdio presudu Županijskoga suda u Zagrebu, prema kojoj su optuženici Franjo Drljo i Božo Krajina oslobođeni odgovornosti za ratni zločin jer su svjedoci na sudu imali napade amnezije, a materijalni dokazi su uništeni još 1995. godine.
No, istom pravomoćnom presudom je nedvojbeno utvrđeno da su svih pet žrtava u Gruborima bili civili – starci i žene – da su ubijeni, a njihove kuće zapaljene samo zato što su bili Srbi, da se zločin nepobitno dogodio u zoni odgovornosti ATJ Lučko na dan čišćenja terena te da su pripadnici i čelnici specijalne policije “napravili sramotnu konstrukciju o izmišljenom četničkom napadu i bešćutno ignorirali ratni zločin protiv civilnog stanovništva”.
No, tu sutkinja Brletić nije stala, nego je u presudi navela da Mili Gruboru ne bi dosudila odštetu čak ni u slučaju da su Drljo i Krajina osuđeni za ratni zločin jer “okolnosti ovog slučaja ne opravdavaju isplatu naknade”. Sutkinja, naime, tvrdi da prema njezinoj ocjeni “jačina duševnih boli ni duljina njihova trajanja”, koje je Mile Grubor trpio zbog ubojstva najbližih, nisu takvi da bi zaslužio pravo na pravičnu naknadu od države.
Telefonski kontakti
A evo i zašto: Mile Grubor je, konstatira sutkinja, rođen i odrastao u Gruborima, ali se 1979. zbog posla odselio u Švicarsku u kojoj otad živi. Izjavio je da je roditelje posjećivao zimi ili ljeti tijekom godišnjeg odmora i da ih je posljednji put obišao 1992. nakon čega zbog ratnih okolnosti više nije mogao do njih.
Izjavio je da je oca telefonski čuo posljednji put 1994. godine. Iz toga, tvrdi u presudi sutkinja, “proizlazi da nije imao čvrstu vezu s roditeljima jer je ovom sudu neshvatljivo da netko svoje roditelje, i to u vrijeme ratnih događanja, čak niti ne nazove kad ih već ne može obići u tako dugom razdoblju od možda i više od godinu dana”.
Sutkinja Brletić Mili Gruboru zamjera i što se na sudu nije mogao sjetiti godine kad su tijela njegova oca i bake ekshumirana iz masovne grobnice u Kninu, obducirana pa ponovno pokopana.
Zamjera mu i što je na njezino pitanje kako se osjećao kad je doznao za smrt oca i bake odgovorio da mu je bilo teško, “ali bez navođenja detalja kako se doista osjećao i je li zbog toga trpio duševne boli te u kojem trajanju”. Iz svega navedenoga sutkinja je zaključila da “jačina duševnih bolova” Mile Grubora “i njihovo trajanje ne opravdavaju pravičnu naknadu od hrvatske države sve i u slučaju da su Drljo i Krajina osuđeni za ratni zločin”.
Provjerili smo kako su u prvoj polovici devedesetih funkcionirale telefonske veze u Gruborima. Jedan od stanovnika Grubora, koji se 25. kolovoza 1995. nije zatekao u selu pa je ostao živ, rekao nam je da je dio kuća u tom selu u prvoj polovici devedesetih imao uvedene telefonske linije. No, te su linije, kaže nam, često danima, pa i tjednima bile u prekidu zbog problema s telekomunikacijskim vezama ili zbog čestih nestanaka struje.
Obitelji koje nisu imale uvedenu telefonsku liniju mogle su telefonirati ili od susjeda ako je bilo signala i struje, ili iz najbliže pošte koja se nalazila u središtu sela Plavno i bila je 2,5 kilometara udaljena od Grubora. Bila – jer je u akciji Oluja spaljena.
Prema Zakonu o odgovornosti RH za štetu koju su prouzročili pripadnici hrvatskih snaga, a nakon pravomoćne presude kojom je utvrđeno da su hrvatske snage odgovorne za ratni zločin nad civilima, članovi najuže obitelji žrtava imaju pravo protiv države ražiti naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljene traume i boli.
Sutkinja Ivanka Brletić je ustvrdila kako optuženi nisu pravomoćno osuđeni za zločin u Gruborima, no u potpunosti je ignorirala onaj dio presude u kojem se navodi da su za zločin odgovorni pripadnici ATJ Lučko.
Ustvrdila je i da Mile Grubor uopće nije dokazao da su njegov otac i baka žrtve ratnog zločina za koji su odgovorne hrvatske snage, nego da su stradali u ratnim okolnostima, u akciji u kojoj su se pripadnici ATJ Lučko sukobili s “terorističkom skupinom”.
Povezani tekstovi
