“Hrvatska biskupska konferencija odlučno odbacuje neistine i manipulativne tvrdnje koje je izrekao Milorad Pupovac”, “Premijer Andrej Plenković krajnje je neprimjerenim i nedopustivim ocijenio izjave Milorada Pupovca”, “Braniteljske udruge traže da se vidi ima li u izjavama Milorada Pupovca elemenata kaznenog djela protiv Republike Hrvatske”. I tako redom, već danima.
Milorad Pupovac postao je ovog nesnosnog kolovoza antizvijezda natmurenog hrvatskog političkog neba. Ovo je pravo Pupovčevo ljeto. Može se reći da je u Hrvatskoj otvoren lov, pa i prava hajka na dugovječnijeg lidera “naših” Srba ili onoga što je od njih ostalo, nakon turbulentnih 90-ih, koje se pokušavaju održavati na ovdašnjim prostorima i danas, gotovo 25-30 godina od rata i raspada Jugoslavije.
Hrvatska desnica je u sladostrasnom histeričnom deliriju da konačno riješi “srpsko pitanje” ili ono što je od njega ostalo, a Milorad Pupovac postao je najveći problem današnje Hrvatske, što najbolje karakterizira njeno sadašnje duhovno i socijalno stanje, sve nataložene frustracije i komplekse (koje producira ovdašnja desnica) otkad je prije koju godinu, s dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, pušten, stalno tinjajući antisrpski te antiljevičarski nacionalistički duh iz boce. Kako je taj gotovo letargični, u vječnom polusnu, nekonfliktni, melankolični profesor lingvistike ovog sparnog i tugaljivog ljeta postao najomraženija osoba u Hrvata? Zašto Hrvati vole mrziti Pupovca? Kako je, jedan od najdugovječnijih saborskih zastupnika, koji je prevalio četvero predsjednika i desetak premijera, nakon više od 30 godina političkog djelovanja, postao afera i slučaj. I zašto!?
Milorad Pupovac sve to na neki način ujedinjuje kao zajednički Pedro, iz pjesme 4 M, koji treba visjeti. Za napade na Pupovca paše sve. Digla se kuka i motika jer je izjednačio današnju Hrvatsku s NDH (zapravo je rekao kako “ne bi želio da ova zemlja doživi isto iskustvo koje je doživio jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao i doživio sramotan kraj jer je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima”). No, groteskno je da ga sada zbog te “usporedbe” s NDH prozivaju i svi oni koji, recimo u pozdravu “Za dom spremni” ne vide ništa sporno (dapače), ili kojima je Jasenovac tek “benevolentni radni logor za neprijatelje režima”, a NDH “više hrvatska država” od SR Hrvatske.
Ponekad Pupovac sliči “žrtvenom jarcu” i sadašnje hrvatske, ali i srbijanske političke vrhuške. On ekvilibrira između jednih i drugih, surađuje s jednima i drugima, mada je ideološki, intelektualno i politički, prilično dalek od nacionalističkih euforija koje produciraju i iz HDZ-a i pogotovo iz vladajućih krugova Srbije oko Aleksandra Vučića, s kojim je, konačno, bio na posve suprotnim stranama tijekom rata, kada su ga upravo od tamo nazivali “Tuđmanovim Srbinom”, izrodom i izdajnikom, pa mu ta uloga sada ni s Hrvatima nije strana ni neobična. Iako ima nezahvalnu ulogu, osuđen je na objede s obje strane nacionalističkog fronta. No, iako je danas Pupovac u žiži interesa i “čovjeka s ulice” koji uz Dinamov plasman u Ligu prvaka komentira i njegove istupe o kojima malo zna, nikad nije ulazio u trojku najnepopularnijih hrvatskih političara prema relevantnim sociološkim istraživanjima. Čekamo sljedeće istraživanje.
- U prvom redu su etnički razlozi, jer od kraja 90-ih u Hrvatskoj, sa svim onim što se događalo od tada do sada, postoji, nekad jača, nekad slabija, ali permanentna, plutajuća antisrpska atmosfera – kaže Radin.
On smatra da je jedan od današnji uzroka i razloga u tome da se sve ove godine nije htjelo ili moglo, otvoriti diskusija o Srbima u Hrvatskoj i svemu onom što je bilo prije, a pogotovo za vrijeme i nakon Domovinskog rata. U tome i jest jedan od korijena ovakvog odnosa prema Pupovcu.
- Naime, nikad se nije razgovaralo i diskutiralo s Pupovcem o tome, nego se samo odbacivalo i negiralo – vi ste u krivu, vi ste agresori, krivci za rat i slično – a nikada mu nije rečeno – ne slažem se s vama, ali dajmo da to raspravimo – kaže Radin.
Dakle, kada to vidimo, možemo se složiti s Jakovinom koji nam kaže kako je Milorad Pupovac među hrvatskim desničarima nepopularan jednostavno zato što je Srbin.
- Za hrvatsku desnicu, to je dovoljno.
Drugim riječima: Milorad Pupovac kod toga segmenta populacije, koji je velik, ne bi bio iskreno prihvaćen ni da zastupa stavove Hasanbegovića, kao što jedan manjinac po bilo kojem kriteriju, može biti samo uvjetno prihvaćen kod ekstremnih desničara – kaže Jakovina.Drugi segment po Radinu je ideološki. Naime, Pupovac je ljevičar. Podsjetimo se da je on u 90-im bio jedan od osnivača Lige socijaldemokrata, a srbijanski pisac Filip David nam kaže kako se Pupovca sjeća iz 90-ih kao razumnog, odmjerenog, inteligentnog političara.
- U mnogočemu smo se slagali, posebno o opasnom utjecaju nacionalizma na čijim se krilima razmahivala Miloševićeva vlast. On se toj politici od početka protivio, dolazio je iz Zagreba kako bi sudjelovao na skupovima koji su se toj i takvoj vlasti suprotstavljali. Bilo je u to vrijeme malo onih koji su razumjeli kuda vodi Miloševićevo “događanje naroda”. On je bio među onima malobrojnima i to mu služi na čast – kaže David.
Očito je da Pupovac nervira hrvatske desničare kada govori o hrvatskom antifašizmu, o ulozi partizana, J. B. Tita, kada u Jasenovcu i Jadovnu podsjeća što se u NDH događalo Srbima (i ne samo njima) i kako su bili izloženi genocidu, a to sadašnjim kreatorima hrvatske prošlosti ne odgovara jer žele rehabilitirati NDH, ali i naći opravdanje za taj teror nad Srbima, na isti onaj način na koji danas Vučić opravdava srpsku pobunu u Krajini 1990-ih. Pupovac im užasno ide na živce kada govori o rastu govora mržnje i netolerancije prema Srbima, kada dolazi u Srb na obilježavanje Dana ustanka, kada spominje ljudska, manjinska i građanska prava. Naime, Pupovac će uvijek to spomenuti i inzistirati da se suvremena Hrvatska bazira na tim europskim temeljima antifašizma i ljudskih prava. Želi reći Hrvatima kakav je danas položaj Srba i kako je biti Srbin u Hrvatskoj, danas u ovoj atmosferi, kada se bilo kakav razgovor o nekim pravima Srba zapravo prihvaća kao ugroza hrvatskoj državi, a odbija se bilo kakav spomen na bilo kakve zločine koji su počinjeni nad Srbima u Domovinskom ratu, a kojih je, na žalost, bilo. Uz to da tome nitko ne odbacuje, ne negira i ne skriva sve one srpske zločine koji su se događali 90-ih.
Pupovca nazivaju profesionalnim Srbinom, ali i etnobiznismenom koji je, da stvar bude trivijalnija, prvi uporabio bivši predsjednik Ivo Josipović, što je onda postala mantra za radikalno desni korpus koji je to dobrohotno preuzeo.
Treći segment nevoljenja Pupovca je politički, kaže Radin.
- Njega napadaju oni koji smatraju da je on na vlasti, a po njima trebali bi biti oni – ističe Radin. Mnoge desne opcije smatraju, odnosno uvjereni su kako su marginalizirani (ne ulazeći u to je li to istina ili ne) u političkom odlučivanju i zato su vrlo frustrirani, dok eto neki tamo Srbin Pupovac, a znamo tko su Srbi i što su nam radili, misle oni – sudjeluje u tome. Za Radina zapravo, to je i osnovni razlog sadašnjeg nasrtaja na Milorada Pupovca.
Za Radina ne smiju se izostaviti ni socijalni, odnosno psihološki razlozi. – Frustrirani sve težom socijalnom situacijom, odlaskom sve većeg broja ljudi iz zemlje, opterećenjima korupcijom, nepotizmom i uhljebništvom što sve više isplivava na površinu, ljudi u toj svojoj nemoći traže krivca i neprijatelja, a Pupovac je za to idealna meta, zbog svega onoga što smo ranije govorili, kaže Radin. Pogotovo po njemu ima važnu ulogu činjenica da Pupovac nije u prilici da može ravnopravno uzvratiti na harangu i optužbe, a k tome se odbijaju svi njegovi navodi te se ne žele sagledati što on to zapravo govori, kao ni kontekst u kojem je to izgovoreno, ali ni priznati vlastite greške i propuste koji su počinjeni prema srpskoj zajednici. No, ni srpska zajednica nije se do kraja odredila o svom grijehu prema Hrvatima.
No, nije tu sve što se odnosi na sagu o Pupovcu. Osim svega toga, postoje i dvije zamjerke koje mu dolaze i slijeva: a to je suradnja s HDZ-om, koji je odgovoran upravo za atmosferu o kojoj govori Pupovac kao Hrvatskoj kao jednom od čimbenika nestabilnosti na Balkanu. A HDZ je glavni krivac jer dopušta atmosferu u kojoj se događaju fizički napadi na Srbe i danas 25 godina nakon rata. Drugi prigovor je vezivanje uz dijaboličnog Aleksandra Vučića, koji mu sigurno ideološki nikako ne odgovara, pogotovo jer je Vučić jedan od glavnih remetilačkih i opasnih faktora u regiji kao otvoreni srpski ratoborni nacionalist.
Pupovac će s potpunim pravom reći;
- Umjesto da branimo vrijednosti antifašizma, mi se povlačimo i popuštamo onima koji bi revitalizirali poražene snage u Drugom svjetskom ratu. No, bilo bi dobro da on tu rečenicu izgovori i u Beogradu, reći će mu oponenti.
No, Pupovac je na čelu jedne, objektivno devastirane zajednice (spali su na svega 4 posto), progonjene što kolektivnom što individualnom krivnjom (kako je svojedobno kazao Čedomir Višnjić: “Za Hrvatsku je srpsko pitanje, na površinskoj razini, riješeno. Nema nas puno, odnosno nema nas toliko da bi taj broj, naša organiziranost, ekonomska moć i propulzivnost zabrinjavala Hrvate da se ne ponove 90-e. Srbi su posve demisionirali od tih ideja te prihvaćaju realnost kakva jest. Srbi u Hrvatskoj, na žalost, više nisu potencijal i snaga koja bi obogaćivala i ubrizgavala novu krv u hrvatsko društvo”). No, patologija hrvatske desnice i dalje pokazuje kako su im i takvi Srbi glavni vragovi, poput Jugoslavije koju nitko više ne obnavlja i Udbe koju vjerojatno još samo oni, kao moguće bivši pripadnici ili doušnici, drže na aparatima.
No, čime to Pupovac upravlja? Srbi u Hrvatskoj su ojađena i dobrim dijelom obespravljena, stara, ekonomski, biološki i politički onemoćala zajednica te još k tomu razbacane – dio ih se pokušava ukorijeniti u Srbiji, kamo su stjecajem raznih okolnosti otišli/pobjegli, drugi povratnički dio se, nakon svega, ponovno pokušava adaptirati na novu hrvatsku stvarnost te treći koji su stalno bili uz Hrvate, ali na sebi nose pečat krivca i vječno sumnjivih lica.
Pupovac koalira i koketira s HDZ-om, ali ako misli opstati, prinuđen je na tu vrstu “političkog suživota”. Svojim ih je glasom često spašavao svih ovih godina. Sjetimo se da je 1997. godina, cijeli Sabor čekao baš Pupovca da se vrati iz Vukovara, kako bi sa svojim glasom podržao tada Tuđmanove ustavne promijene. Pa je njegov unjkavi tembar “Da” izazvalo frenetični pljesak zastupnika HDZ-a, što mu nikad nije pomoglo da bude izuzet od napada i vrijeđanja. Pupovac je pragmatični dio uvijek vladajućih HDZ-ih koalicija. – On je, kaže Radin, predstavnik nacionalne zajednice, koja ima raznih ideoloških, obrazovnih i političkih pripadnika. On mora brinuti za sve njih, na osnovi njihove nacionalne pripadnosti, i tih potreba, pa ga se ne može, u tom kontekstu, gledati s ideološko-stranačkih pozicija – kaže u obranu Pupovca Furio Radin. Konačno, o vladajućima ovisi hoće li negdje Srbi dobiti struju, cestu, kanalizaciju, školu, ćirilični natpis.
Jakovina kaže da Pupovac ogromnim dijelom predstavlja ljude slabijeg obrazovanja i žestokog nacionalizma, ali Srbe. Tako je, prema Jakovini, više puta činio ono što se ne može lako objasniti na prvu. Srbi u Hrvatskoj – možda sve do ovog zadnjeg kninskog incidenta – željeli su koalirati s HDZ-om, jer im je tada život bio lakši, jer su manje opstruirani. Kako je smisao HDZ-a da bude vječno na vlasti ili se bori za vlast, ma kojim sredstvima, znali su što im treba za koaliranje, dogovore. To Pupovac nastoji pomiriti: Srbe u gradovima, intelektualce, koji će često glasati za SDP i Srbe po selima Slavonije i Zagore te one u Srbiji, koji su sigurno sličniji Vučiću, koje je bilo lakše instrumentalizirati, kao što je to bilo u 90 -ima. – S jedne strane vodi politiku visoke sofisticiranosti, nastoji Srbe u Hrvatskoj ponovo pokazati kao sastavni i posvuda integrirani dio hrvatskog društva – što oni jesu, a opet, mora plivati u političkoj atmosferi koja ne trpi nikakve suptilnosti, već skreće ka tlu i krvi – kaže Jakovina.
Filip David pak kaže kako je nedavno čuo od nekih svojih hrvatskih prijatelja da Pupovcu zamjeraju što s jedne strane kritizira hrvatsku vlast zbog mlakog stava prema etničkim incidentima, kritizira glavne tokove unutrašnje hrvatske politike, a s druge strane tu vlast podržava. – Ali to vam je isti, ili sličan problem s održavanjem veza sa srpskim vlastima. Kako god se okrene, čini se da nije dobro, da ne valja. Ali, sasvim je sigurno da bi bez te nevoljne, ali čini se neophodne suradnje, položaj srpske manjine bio možda i gori nego što je danas. Ipak, slutim da se bliži čas kada će Pupovac ipak morati odustati od podrške Plenkovićevoj Vladi budu li se srpsko-hrvatski odnosi i dalje zaoštravali.
Hrvatsku javnost dobrim dijelom zgražava kada vide Milorada Pupovca uz Aleksandra Vučića, Ivicu Dačića i Aleksandra Vulina, aktivne aktere ratova u bivšoj Jugoslaviji te političare koji su izašli iz šinjela Slobodana Miloševića (kojeg danas rehabilitiraju) na raznim “opelima” srpskim žrtvama Oluje. Njemu tamo nije mjesto, ne kao Srbinu, ili čovjeku koji zastupa i interese, upravo populacije koja je tada nastradala, nego kao čovjeku koji s ideologijom koju propagira Vučić, nema ništa ili puno zajedničkog. No, kako kaže Radin, manjine moraju biti uz matične zemlje, pa tko god bio na vlasti. – Osuđeni smo na to, a konačno, mi ih ne biramo – ističe Radin.
A što da radi Pupovac? Može li biti sam. Teško. Nikako. Pogotovo u atmosferi kakva vlada prema Srbima u Hrvatskoj, kada njegovo “mi” kada misli na Hrvatsku, iritira ovdašnje “ognjištare” i inženjere hrvatskih duša. Dakle, i ta ga atmosfera, gotovo ideološkog antisrpstva, gura prema Vučiću, koji u njega nema puno povjerenje, što se moglo vidjeti iz odnosa kakav je imao prema Pupovcu prilikom posjeta Zagrebu, kada je nedvojbeno poručio kako je on, Vučić, “majka Srba u Hrvatskoj”, a ne Pupovac.
Treba li uopće podsjećati da je Milorad Pupovac cijelo vrijeme rata bio i ostao na “slobodnom teritoriju” te da je nastojao održati srpski identitet i autohtonost u okolnostima “Krajine”, pokušaja pobune, secesije i rata, misleći baš na vrijeme nakon rata. Pokušao je u onoj ratnoj žestoko antisrpskoj atmosferi biti politički Srbin, ali koji će unatoč svemu, svoju sudbinu i budućnost vezivati uz Zagreb, a ne Beograd, a, pogotovo ne tadašnji odmetnuti Knin. No, u svemu tome nije postao ni Sejdo Bajramović, ni Milorad Dodik. U tim godinama ratnog i zločinačkog kolopleta nastojao je dokazati i pokazati da nisu “svi Srbi četnici”, kao i uputiti poruku da nisu “svi Hrvati ustaše”.
Pokušavao je spasiti ostanak Srba na ovim prostorima, i po cijenu nepopularnih kompromisa i nagodbi. Ostao je uz “svoje” Srbe i onda kada je bilo jasno da ih Hrvatska ne želi, a Srbiju ne zanimaju. Konačno, podsjetimo se da je povodom osnivanje Krajine Pupovac još 1991. godine kazao – kako je to za srpski narod u Hrvatskoj “neprihvatljiv čin suicidalnog samodržavlja”, a iste te godine na međunarodnoj konferenciji u Haagu podržat će neovisnost Hrvatske, što ga je tada u Srbiji činilo istom ovakvom metom kakav je danas u Hrvatskoj, i to da bizarnost bude veća, od onih istih s kojima sada plače nad pogromom Oluje.
- Ne znam bi li se to što čini moglo nazvati ‘vezivanjem za Vučića’ – kaže David, prije bih to nazvao potezima “očajnika” u sadašnjim uglavnom lošim međudržavnim odnosima. Nije mi bilo ni drago ni ugodno gledati ga na nekim tradicionalnim manifestacijama u prisustvu Vučića i njegove svite. Ali Pupovac kao političar koji pokušava zastupati i braniti osnovna prava srpske manjine, koliko je to moguće, ne može, a i nema pravo, ne održavati i odnose s državom maticom. Nije to lako, djeluje i mučno, ali to je cijena koja se plaća kada je na svim stranama prisutno toliko netrpeljivosti. Srbijanski književnik ističe da je i suradnja s Vučićem žalosna činjenica za Pupovaca “koji je, u to sam uvjeren, čovjek dobrih namjera, ali plaća visoku cijenu loših srpsko-hrvatskih odnosa. Bojim se da bi njegov eventualni odlazak iz hrvatske politike bio ozbiljna šteta za tu politiku.
Pupovac je danas na brisanom prostoru. I iz Zagreba i iz Beograda gledaju na njegovu reakciju i ponašanje. – Hrvatska je zemlja u kojoj na djelu nije politika suočavanje s prošlošću, već politika konstruiranja prošlosti. To ju odmiče i od sadašnjosti i od budućnosti. U tom smislu Hrvatska i nije projekt budućnosti nego projekt prošlosti. To je najozbiljniji paradoks i jedna od najozbiljnijih opasnosti ovoga društva i ove nacije. Sav je napor usmjeren ne na to kako stvoriti bolju budućnost, nego kako stvoriti hrvatskiju prošlost – kazao je Pupovac u nedavnom intervju Deutsche Welleu.
Povezani tekstovi
