Nedavno su mediji u regionu objavili vijest da će obnova postupka bivšem premijeru bivše RSK Borislavu Mikeliću za ratni zločin protiv civila na petrinjskom području u toku 1991. godine, pozivajući se na odluku zagrebačkog županijskog suda sa pripremnog ročišta, početi 24 maja ove godine. Mikelića je 1993. u odsustvu, sa još osmoricom optuženika, sisački Županijski sud osudio na 20 godina zatvora, a za njim je raspisana i međunarodna potjernica.
Mikelić, koji svo vrijeme od pada RSK živi u Srbiji, nije uhapšen po toj potjernici, pa nije ni izručen a nije se ni vratio u Hrvatsku. Potpuno je izvjesno da neće prisustvovati ni na sopstvenoj obnovi postupka, kojeg mu je, na zahtjev njegovog izabranog branioca, zagrebačkog advokata Silvija Degena, dozvolio Županijski sud u Sisku, koji ga je i sudio prvi put. Sada će mu suditi zagrebački Županijski sud kao specijalizovani sud za ratne zločine. To znači da će Mikelić svoje suđenje pratiti sa slobode i iz Beograda.
Na prvi pogled neobično i pravno nelogično. Zapravo, u svim državama nastalim raspadom bivše SFRJ preuzeta je odredba iz jedinstvenog Zakona o krivičnom postupku (ZKP) bivše zajedničke države da se krivični postupak u kojem je neka osoba pravosnažno osuđena u odsustvu, mogao ponoviti ako osuđenik ili njegov branilac podnesu zahtjev za ponavljanje postupka u roku od jedne godine od dana kada je osuđenik saznao za presudu i ako je nastupila mogućnost da joj se sudi u prisutnosti.
Tako je bilo i u Hrvatskoj sve do donošenja novog ZKP-a iz decembra 2008.godine, koji se u dijelu koji reguliše vanredne pravne lijekove, među koje spada i obnova postupka, primjenjuje od 1. januara 2009. godine.
Hrvatski mediji i struka su nadugo i naširoko komentarisali sve ostale novine u novom Zakonu o kaznenom postupku kao “najvećoj reformi krivičnog zakonodavstva u hrvatskoj povijesti”, osim odredaba koje se odnose na vanredni pravni lijek “obnovu krivičnog postupka”, a koje su u direktnoj vezi sa izbjeglim i prognanim Srbima iz RH, koji su u odsustvu pravosnažno osuđeni zbog ratnih zločina.
Na kraju 2010., prema izvještaju Državnog otvjetništva RH (DORH) za tu godinu, ukupno procesuiranih za ratne zločine pred hrvatskim pravosuđem bilo je 3.422 osobe, od čega u odsustvu čak 2.990, a po fazama postupka: 354 u istrazi, 1.176 obustava, 629 pod optužbom, 708 oslobođeno i 554 osuđeno. Dakle, odredbe o ponavljanju postupka iz novog hrvatskog ZKP-a odnose se upravo na one iz kategorije osuđenih u odsustvu, a takvih je, prema izvještaju DORH-a za 2009. godinu, bilo 435 osoba, među kojima su samo trojica pripadnika OS RH, dok su svi ostali “za vrijeme Domovinskog rata učestvovali u agresiji na RH”.
Razne međunarodne organizacije i institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava, godinama su kritikovale institut suđenja u odsustvu u Hrvatskoj, naglašavajući da su presude u odsustvu protiv Srba donošene bez validnih dokaza, istovremeno zahtjevajući od Hrvatske da iznađe način na koji bi izvršila reviziju svih do tada pravosnažnih presuda izrečenih u odsustvu.
Takvim konstatacijama i zahtjevima išla je u prilog i činjenica da su hrvatski sudovi u ponovljenim postupcima, nakon dobrovoljne predaje ili ekstradicije, izricali veoma često oslobađajuće presude (od 35 do sada ekstradiranih osoba u RH, protiv 14-orice je postupak obustavljen ili su oslobođeni).
A da će doći do izmjene postojeće zakonske odredbe o ponavljanju krivičnog postupka, nagoviještavala je i Misija OEBS-a u Hrvatskoj u svojim izvještajima, saopštenjima i korespodenciji u drugoj polovini 2008. godine.
A šta je to novo u novom hrvatskom ZKP-u?
U članu 504. stav 2. novog ZKP-a RH stoji: “Zahtjev za obnovu kaznenog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj i u slučaju iz članka 501. stav. 1. točka 3. ovog Zakona (“ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu”) i ako je okrivljenik suđen u odsutnosti (članak 402. stavak 3. i 4.), bez obzira jeli osuđenik prisutan”.
Dakle, ova nova odredba daje zakonsku osnovu da svi oni koji su osuđeni u odsustvu, ukoliko su u mogućnosti da pribave nove činjenice i dokaze u korist svoje nevinosti, direktno ili preko svojih branitelja, odnosno nadležnog tužilaštva, bez njihova prisustva, što znači i bez odlaska, dobrovoljnog ili ekstradicionog, u hrvatske zatvore, podnesu zahtjev za ponavljanje postupka i da u tome uspiju. Ovo je šansa za mnoge od onih 432 u odsutnosti osuđenih Srba, od kojih su svi na Interpolovim potjernicama.
Državni odvjetnici su, prema VERITAS-ovim saznanjima, već u prvoj godini primjene novog ZKP-a, podnijeli takve zahtjeve za 90 osuđenika, bez njihova učešća i znanja, od čega su sudovi nakon obnove do sada za 52 okončali postupke obustavom ili odbijajućom presudom, uglavnom zbog prekvalifikacije krivičnog djela ratnog zločina u oružanu pobunu, koje djelo je pod amnestijom (ovaj spisak se nalazi na Veritasovoj internetskoj stranici). Za ostale iz ove grupe sudovi su dozvolili obnove postupka (a kako i ne bi kada to traži onaj ko ih je i optužio), ali obnova još nije okončana pošto su hrvatska nadležna tužilaštva, prije donošenja odluke da li će i odnosu na njih prekvalifikovati ratni zločin u oružanu pobunu, što je ravno odustanku od optužbe, ili će ostati kod optužbe i ići na novo suđenje, zatražila zamolbenim putem od srpskih pravosudnih organa uzimanje izjava od sad već bivših osuđenika.
Po Veritasovim informacijama do sada je tek desetak osuđenika, direktno ili preko izabranih branilaca, podnijelo ili se sprema da podnese zahtjev za obnovu postupka, kao što je uradio i Mikelić. U dosad obnovljenim postupcima iz ove kategorije uspjeh je polovičan.
Razlog zbog čega hrvatski mediji i struka ranije nisu uopšte komentarisali ove novine u novom ZKP-u, vjerovatno i leži u činjenici što je ta novina rezultat višegodišnjih pritisaka međunarodne zajednice i što znači svojevrsno priznanje “etnički motivisanih procesa” vođenih u cilju spriječavanja povratka prognanih Srba na njihova imanja.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
