REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Karlovcu
Matice hrvatske 4
47000 Karlovac
22 Pn – 26/16-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu tog suda Mirić Ninku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ROKNIĆ NENAD, Srbija, Svilajnac, Kušiljevo bb, OIB:33592473206 i ROKNIĆ BRANKA, Srbija, Svilajnac, Kušiljevo bb, OIB:77887530898, koje zastupa punomoćnica Čanković Slađana, odvjetnica, Zagreb, Preradovićeva br. 18/1, protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Karlovac, Trg P. Zrinskog br. 2, radi naknade štete, nakon javne i glavne rasprave zaključene dana 18. travnja 2016.g., u prisutnosti punomoćnica stranaka, na temelju čl. 335. st. 4. ZPP, dana 18. svibnja 2016. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju Roknić Nenadu, Srbija, Svilajnac, Kušiljevo bb, isplati iznos od 220.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 22. prosinca 2010.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljici Roknić Branki, Srbija, Svilajnac, Kušiljevo bb, isplati iznos od 220.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 22. prosinca 2010.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana
III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima Roknić Nenadu i Roknić Branki, isplati imovinsku štetu od 20.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 23. listopada 2013.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV. Tužena je dužna tužiteljima isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 87.572,10 kuna, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelji, u tužbi tvrde da je 5. listopada 1991.g. u Karlovcu, u naselju Sajevac, u kući Roknić Marka, došlo do zločina, kada je oko 13 pripadnika ZNG-e i policije, ušlo u dvorište Roknić Marka, i nakon silne paljbe po kući, u kuću je ušao pripadnik policije Gojak Željko, koji je prema iskazu Gojak Ane i Roknić Branke, ušao u kuhinju i prvo pucao u glavu Ninković Dragici, a zatim u Roknić Danijelu, koja je imala 14 godina. Sve ovo proizlazi iz optužnice koja je podignuta protiv Gojak Željka, iz koje proizlazi da su Ninković Dragica i Roknić Danijela stradale od pripadnika oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske, na način da su postupili suprotno čl. 3. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, “te kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i ubijali civilno stanovništvo”. Oružane snage Republike Hrvatske su trebali zaštiti civile, a ne ih na brutalan način ubiti, i time je nastala odgovornost tužene da nadokadi prouzročenu štetu sukladno Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su prouzročili pripadnici oružanih i redarstvnih snaga Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata (NN: 117/03). Tužitelji tvrde da predmetna šteta nije ratna šteta, već se radi o kaznenom djelu ratnog zločina za koji odgovara Republika Hrvatska bez obzira na činjenicu da li je netko od pripadnika oružanih i redarstvenih snaga proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina “u konkretnom slučaju”. Odgovornost tužene je po objektivnoj odgovornosti, bez obzira na krivnju, jer iz svih dokaza provedenih u istrazi, je nesporno da su ubijeni civili ubijeni direktno iz pištolja. Na navedenom području nije bilo druge vojske pa je nesporno da su zločin počinili pripadnici ZNG-a i policije. Tužitelji, zbog štetnog događaja i smrti njihovih bližnjih, pretrpjeli su velike duševne boli koje trpe i danas, a trpit će ih i ubuduće, pa s obzirom na okolnosti cijelog događaja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, potražuju naknadu neimovinske štete i to: Ninković Dragan, sin ubijene Dragice Ninković, zbog smrti majke iznos od 220.000,00 kuna, Roknić Nenad, sin ubijenog Roknić Marka i brat ubijene Roknić Danijele, zbog smrti oca iznos od 220.000,00 kuna i zbog smrti sestre iznos od 100.000,00 kuna i Roknić Branka, supruga ubijenog Roknić Marka i majka ubijene Roknić Danijele, zbog smrti supruga iznos od 220.000,00 kuna i zbog smrti kećrke iznos od 220.000,00 kuna. Tužitelji s osnova imovinske štete, a na ime podizanja spomen obilježja potražuju: Ninković Dragan, za spomenik majci iznos od 20.000,00 kuna, Roknić Nenad i Roknić Brnaka, za spomenik ocu i suprugu iznos od 20.000,00 kuna i za spomenik sestri i kćeri iznos od 20.000,00 kuna.
Tužena u odgovoru na tužbu, protivila se tužbi i tužbenom zahtijevu, a na ročištu 11. rujna 2013.g. osporila je zahtjev u odnosu na naknadu štete za Roknić Marka, jer u kaznenom postupku nije utvrđeno na koji je način došlo do stradavanja istog, te ne stoji tvrdnja da je došlo do njegove smrti djelatnošću hrvatskih vojnih osoba. Pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-rz-2/10, od 28. veljače 2012.g., Gojak Željko je proglažen krivim za kazneno djelo iz čl. 120. st.1. OKZ RH, te je osuđen na kaznu zatvora u trjanju od 9 godina, da je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zloćinom protiv civilnog stanovništva, jer je ubio dviej civilne osobe i to mlt. Roknić Danijelu i Ninković Dragicu. Nije oduđen za usmrćenje Roknić Marka, budući da iz iskaza svjedoka i drugih materijalnih dokaza nije utvrđeno na koji način je usmrćen Roknić Marko. Tužena smatra da nije dogovorna za menaterijalnu štetu zbog usmrćenja Roknić Marka, te imovinsku štetu za izgradnju spomenika za Roknić Marka, jer je okrivljenik oslobođen za njegovu smrt, i nije utvrđeno da je usmrćen od oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske, tijekom Domovinskog rata,.
Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-818/13-22, od 23. listopada 2013.g., “I.Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju Ninković Draganu, Srbija, Beograd, Koteš, Suhopoljska 15, isplati iznos od 220.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 22. prosinca 2010.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. II.Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju Roknić Nenadu, Srbija, Svilajnac, Kušiljevo bb, isplati iznos od 295.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 22. prosinca 2010.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju Roknić Branki, Srbija, Svilajnac, Kušiljevo bb, isplati iznos od 440.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 22. prosinca 2010.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana IV. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju Ninković Draganu, Srbija, Beograd, Koteš, Suhopoljska 15, isplati imovinsku štetu od 20.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 23. listopada 2013.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. V. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima Roknić Nenadu i Roknić Branki, isplati imovinsku štetu od 40.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 23. listopada 2013.godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. VI. Tužena je dužna tužiteljima isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 71.826,00 kuna, u roku od 15 dana.”
Presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2244/2013-6, od 18. prosinca 2015.godine: “ Usvaja se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-818/13-22 od 23. listopada 2013. godine u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je tužena obvezna isplatiti drugotužitelju Nenadu Rokniću iznos od 220.000,00 kn, u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojom je tužena obvezana isplatiti treće tužiteljici Branki Roknić iznos od 220.000,00 kn, u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke kojom je tužena obvezana isplatiti drugo i treće tuženom iznos od 20.000,00 kn, kao i u odluci o trošku pod VI. izreke te se predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.”
U postupku je izveden dokaz uvidom u smrtni list za Roknić Danijelu (list 8), smrtni list za Ninković Dragicu (klist 9), smrtni list za Roknić Marka (list 10), rodni list za Ninković Dragana (list 11), rodni list za Roknić Nenada (list 12), vjenačani list (list 13), predračuni klesratvo “Roksandić” (list 14-15), prijedlog za mirno rješenje spora od 20. prosinca 2010.g. (list 16-17), odgovor Općinskog državnog dovjentištva u Karlovcu, broj: N-DO-142/11 od 7. sronja 2011.g. (list 18), optužnica Županijskog državnog odvjentištva u Zagrebu broj; K-DO-188/10 od 22. studenog 2010.godine (list 19-24), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-rz-2/10 od 28. veljače 2012.godine (list 35-56), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-487/12-4 od 16. svibnja 2013.godine (list 57-60) i saslušan svjedok Roksandić Branko.
Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-rz-2/10 od 28. veljače 2012.g., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Kž-487/12-4 od 16. svibnja 2013.g., optuženi Gojak Željko, oglašen je krivim što je dana 5. listopada 1991.godine, u Karlovcu, u naselju Sajevac, za vrijeme ratnog sukoba na liniji razgraničenja s okupiranim teritorijem, gdje se nalazio kao djelatnik Policijske uprave karlovačke, sa zadaćom obrane grada Karlovca od napada paravojnih srpskih postrojbi i jedinica JNA, protivno članku 3. stavku 1, točci a. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949.g. zajedno s više nepoznatih pripadnika Zbora narodne garde, ušao u obiteljsku kuću Roknić Marka, u Ulici braće Gojak 120, te u prostoru kuhinje s više hitaca iz vatrenog oružja, lišio života članove njegove obitelji Ninković Dragicu i maloljetnu Roknić Danijelu. Takvim svojim postupanjem Gojak Željko je krešeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo, pa je počinio kazneno djelo protiv čovječenosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz čl. 120. stavak 1. OKZRH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devetgodina.
Sudovi su , u smislu čl. 12. st.3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., i 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08., ispr, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 28/13 – v. čl. 145. Zakona o sudovima – dalje: ZPP), vezani u parničnom postupku pravomoćnom kaznenom presudom samo glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja.
Dakle, kazneni postupak se vodio protiv okrivljenog Gojak Željka da je dana 5. listopada u naselju Sajevac, za vrijeme ratnog sukoba na liniji razgraničenja s okupiranim teritorijem, gdje se nalazio kao djelatnik Policijske uprave karlovačke sa zadaćom obrane grada Karlovca od napada paravojnih srpskih postrojbi i jedinica JNA, protivno čl. 3. st.1. toč. a. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.godine, zajedno sa više nepoznatih pripadnika Zbora narodne garde ušao u ovitlejsku kuću Marka Roknića u Ulici braće Gojak 120, te u prostoru kuhinje s više hitaca iz vatrenog oružja lišio života članove njegvoe obitelji Dragicu Ninković i maloljetnu Danijelu roknić, dok su u hodniku kuće pucali u Marka Roknić i lišili ga života.
U tijeku postupkan iej utvrđeno da bi optuženik Gojak Željko lišio života Roknić Marka, te zbog te činjenice optuženik nije niti oglašen krivim.
Međutim, nesporno je, da je tog događaja došlo do ubistva Roknić Marka, koji je ubijen u hodniku, da tijekom postupka nije bilo dokaza koji bi ukazali da bi se iz kuće Roknić Marka pucalo na optuženika i ostale pripadnike policije i djelatnike Zbora narodne garde, kako to poroizlazi iz nalaza vještaka, i posebice iskaza oštećenika Roknić Branke, Gojak Ane i Roknić Nenada, čije iskaze su pozitivno vrednovali oba suda u kaznenom postupku “Osim toga da su svjedoci iskreno prenijeli svoja saznanja o događaju, bez namjere da za sve stradale terete optuženika govori i okolnost da nitko od njih nema saznanja na koji je način usmrćen Marko Roknić” (Vrhovni sud RH, Kž-487/12-4).
Što se tiče smrti Roknić Marka, sigurno je da je do njegove smrti došlo, kako to ukazuje i vještak Stojadinović Rade, “činjenica da je prije ulaska optuženika u unutrašnjost kuće došlo do eksplozije bombe u dvorištu kuće i ranjavanja vojnika……. karakter tragova pronađenih u dvorištu kuće obitelji Roknić ukazuje na eksploziju jedne bombe bačene iz potkrovlja odnosno lođe iste kuće, dok trakovi eksplozije bombe na ulazu u kuću ukazuju na prodiranje u unutrašnjost kuće. Ostali tragovi u unutrašnjosti kuće obitelji Roknić prema mišljenju vještaka, govore o ispaljenju kratkih rafala u hodniku prizmelja kuće gdje je pronađeno mrtvo rijelo Marka Roknića……. dok nema materijalnih tragova koji bi ukazivali da je iz kuće pucano oružjem po vojnicima. “ (navedena presuda VSH)
Članak 3. III. Ženevske konvencije ustanovljuje kaznenu odgovornost za kršenje bilo kojeg pravila ili običaja ratovanja koje je dio običajnog ili ugovornog prava i kojim se štiti neka važna vrijednost, a kršenje ima teške posljedice za žrtve. Odredbom članka 6. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata (od 12. kolovoza 1949.godine – dalje: Konvencija) propisano je da će se ta Konvencija primjenjivati čim započne neki sukob ili okupacija spomenuti u članku 2. stavak 1. i da na području stranaka sukoba primjena Konvencije prestaje općim prestankom vojnih operacija ( stavak 2.). Slijedom navedenog, izvjesno je da je 5. listopada 1991.g. postojala obveza primjene Konvencije, obzirom da je Domovinski rat trajao od 17. kolovoza 1990.g. do 23. kolovoza 1996.godine (članak 1. stavak 3. Zakon o općem oprostu – “Narodne novine” broj 80/96). Odredba čl. 3. st.1. toč. a.) Konvencije zabranjuje se nasilje protiv života i tijela, posebno ubojstva prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljistvima, tako da su žrtve navedneog ratnog zločina, bile zaštićene odredbama Konvencije. Danas se Ženevske konvencije ( I-IV) smatraju dijelom običajnog prava.
Agresija na Republiku Hrvatsku iz 1990.g. reflektirala se u odštetnom pravu aktualizacijom problematike ratne štete, kako u pravnoj teoriji, tako i u praksi. Ta se potreba, s gledišta sudske prakse, javlja samo u vremenu i mjestu kada i gdje mogu nastati i ratne štete i štete od nasilja ili terora.
Posebnost ratne štete jest u tome što je ona predmetom uređivanja i pravila međunardnog prava i pravila unutrašnjeg prava države. Međunarodno pravo ne obvezuje državu da svojim državljanima, fizičkim i pravnim osobama, popravi ratnu štetu. Mađunarodno pravo uređuje pitanje odgovornosti za ratnu štetu između država i drugih subjekata međunarodnog prava, a odgovornost za ratnu štetu koje pretrpe fizičke i pravne osobe neke države uređuje se unutrašnjim pravom države.
Opći propisi našeg građanskog prava, pa tako ni Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96.- dalje : ZOO/91), 35/05.,41/18. i 125/11. – dalje ZOO/05) ne sadrže propise o odgovornosti države za ratnu štetu vlastitim državljanima ili pravnim osobama.
U pravnoj teoriji postoji suglasnost da je ratna šteta posljedica izvanrednog događaja pa se odgovornost države za ratne štete ne može zasnivati ni na pravilima odgovornosti za grešku, ni odgovornosti bez greške. Da bi se osiguralo obeštećenje pojedincima i pravnim osobama za pretrpljenu ratnu štetu , potrebno je da su doneseni posebni propisi. Tim propisima se ustanovljuje autonoman sustav popravljanja ratne štete, među kojima je najvažnija da se gotovo nikad ne osigurava potpuna naknada.
Pravila međunarodnog prava ne daju definiciju ratne štete. Pravila, kojima se ta materija uređuje, ne govore o šteti, nego o odšteti. Po definiranju pojma ratne štete literatura međunarodnog prava se oslanja na opći pojam štete izgrađen u građanskom pravu. Prema toj definiciji ratna se šteta definira kao nepovoljna promjena izazvana ratom i njemu svojstvenim opasnostima. Polazište za takvu definiciju ratne štete je u poimanju štete uopće kao nepovoljne promjene koja se može sažeti od gubitka, povrede, pogoršanja i umanjenje vrijednosti koje su za pojedince, narušavanje zdravlja, ugrožavanje slobode uništenje ili oštećenje imovine.
Opći pojam ratne štete civilnog pučanstva obuhvaća povrede i gubitke koje pretrpe ne borci glede svoje osobe i imovine kao posljedicu ratnog čina ili okupacije ili u izravnoj vezi s ratom. Tu ratnu štetu čine, između ostalog, šteta zbog okupacije prouzročena rekvizicijom i ostalim mjerama koje poduzima zaraćena strana na okupiranom području. Ovamo pripadaju i štete nastale pljačkom, zapljenom, razaranjem i sl. Dakle, to je ona šteta koja je posljedica nekog ratnog čina ili je u izravnoj vezi s ratom.
Zakon o utvrđivanju ratne štete (“Narodne novine”, broj 61/91. i 70/91.) u članku 2. daje pojam ratne štete, pa se kaže da je ratna šteta u “smislu ovoga zakona” imovinska i neimovinska, posredna i neposredna učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike Hrvatske, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ako je posredno ili neposredno nastala od 15. kolovoza 1990.. do prestanka neprijateljstava i ratnih operacija. U istom članku se navodi i struktura ratne štete te se, između ostalog kaže, da je naročito… šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti.
Dopunsko određenje pojma ratne štete, kao svojesvrsna razrada navedene zakonske odredbe, sadržano je u točci A.2. Upute za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete (“Narodne novine”, broj 54/93.). U njoj se navodi da su ratnom štetom obuhvaćeni gubici nastali kao rezultat: a) ratnih (vojnih) djelovanja ili njihovih posljedica, b) djelovanja neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija ili po njima kontroliranih ili podržavajućih terorističkih i drugih jedinica, c) zarobljavanja, držanja talaca, protjerivanja stanovništva i drugih ilegalnih aktivnosti.
Na osnovi izloženih odredaba, Zakon o utvrđivanju ratne štete, postavio je obujam ratne štete u njegovim maksimalnim granicama. Ratnim se smatraju sve vrste šteta koje poznaje građansko pravo – materijalne i nematerijalne, direktne i indirektne, pozitivne i negativne – prouzročene ratnim operacijama, odnosno neprijateljstvima i u svezi s njima.
Država, dakako, može donijeti propise kojima omogućuje fizičkim ili pravnim osobama koje su pretrpjele ratne štete osigurati popravljanje te štete. To može učiniti ili na način da u sklopu svojih političkih ili finacijskih mogućnosti uredi pitanje popravljanja te štete npr. restitucijom ( obnavljanje srušenih stambenih objekata) ili da pod određenim pretpostavkama omogući popravljanje štete koja nema karakter ratne, ali je prouzročena vojnim ili redarstvenim djelovanjem tijekom rata. U tom smislu donesen je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ( “Narodne novine” broj 117/03), koji je na snazi od 31. srpnja 2003.g. Zakonom je uređena odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990.g. do 30. lipnja 1996. prouzročili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom. Tim propisom država otklanja svoju odgovornost za one štete koje imaju karakter ratne štete, ali zapravo prihvaća svoju odgovornost za nepravilan ili nezakonit rad pripadnika svojih oružanih i redarstvenih snaga u njihovoj službi ili u svezi s tom službom, slijedeći logiku čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ( “Narodne novine”, broj 190/03 – pročišćeni tekst, 199/03. i 79/07 – dalje: ZSDU).
Zakon o sustavu državne uprave opći je propis koji uređuje odgovornost države za štetu koju u radu ili uvezi s radom prouzroče osobe u njezinoj službi. Spomenutim člankom 13. rečenog Zakona, propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave, naknađuje Republike Hrvatska.
Propis čl. 13. ZSDU-a izravno se primjenjuje u slučajevima kad se prosuđuje postoji li odgovornost države za nepravilan i nezakonit rad pripadnika njezinih redarstvenih snaga, jer je riječ o tijelima državne uprave. Zakon o unutarnjim poslovima (“Narodne novine” broj 29/91. – pročišćeni tekst, 73/91., 19/92., 33/92., i 76/94.) koji je bio na snazi u razdoblju od 17. kolovoza 1990.g. do 30. lipnja 1996.godine, naime, ne sadržava posebne odredbe kojima se uređuje odgovornost države za rad pripadnika redarstvenih snaga, pa se u takvu slučaju primjenjuje čl. 13. ZSDU-a kao opći propis.
Iz utvrđenih činjenica, u presudi kojom je Gojak Željko osuđen, utvrđeno je da je on kao djelatnik Policijske uprave karlovačke, zajedno sa više nepoznatih pripadnika Zbora narodne garde ušao u obiteljsku kuću Roknić Marka, i da je tom prilikom ubijen i Roknić Marko (prema optužnici je pucano na njega u hodniku kuće, gdje je lišen života – otac Roknić Marka i suprug Roknić Branke), time da se u tom postupku se nije utvrđivalo, tko je lišio života Roknić Mark, a nije sporno da je do njegove smrti došlo, od strane navedenih postrojbi, kako to proizlazi iz dokaza provedenih u kaznenom postupku, a Roknić Marko kao civil je bio zaštićen navedenom Konvencijom.. Prema stanovištu sudske prakse da “svaka osoba u rukama neprijatelja mora biti ili ratni zarobljenik i kao takva “pokrivena” III. Ženeveskom konvencijom, ili civil “pokriven” IV. Ženeveskom konvencijom. Nema među stadija: nitko ne može biti izvan zakona.”
Dakle, pripadnici redarstvenih snaga Republike Hrvatske, prekršili su tom prilikom pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i ubilio civila Roknić Marka, koji je ubijen od nepoznatih pripadnika Zbora narodne garde.
Dakle, da bi oštećenici mogli osnovano zahtijevati naknadu štete od Republike Hrvatske, moraju se ostvariti zakonom propisane pretpostavke, a te su da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada, u ovom slučaju, pripadnika MUP (u čijem sastavu su bili i članovi Zbora narodne garde). Ta se odgovornost prosuđuje prema čl. 13. ZSDU-a. Pri tome se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primjeni, s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad očitujese kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenim ili propisanom načinu obalvjanja djelatnosti.
Iz obrazloženja navedne presude se zaključuje da je do smrti navedenih osoba došlo svjesnim postupanjem protivno međunarodnim konvencijama, svjesnim pucanjem u civilno stanovništvo i postojanja svijesti na posljedicu koja može nastati pucanjem iz vatrenog oružja. Dakle, ne može se govoriti o ratnoj šteti, već isključivo o nezakontiom postupanju pripadnika MUP.
Nije riječ o ratnoj šteti kad je ona posljedica nepravilnog korištenja naoružanja .Do štetnog događaja je došlo i uslijed uporabe vatrenog oružja, čiji je vlasnik država, a i pištolj i puška predstavlja opasnu stvar, pa se i odštetna odgovornost države, kao imaoca opasne stvari stvari, može i u ovom slučaju temelji i na odredbama članka 174. u vezi članka 173. Zakona o obveznim odnosima ZOO/91).
Kad je država vlasnik oružja kojim je djelatnici MUP-a počinio/li štetu odgovornost države prosuđuje se prema odredbama o odgovornosti imatelja opasne stvari neovisno o tome je li počinjena u vezi s obavljanjem službe (Vrhovni sud RH, Rev-1521/2002-2 od 29. kolovoza 2007. i Rev-238/2004-2 ; Gzz-33/2004-2 od 23. listopada 2007.g. i pravno shvaćanje prihvaćeno na 3. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske –Su IV g 1-2006 od 24. travnja 2006.).
S obzirom na prirodu štetne radnje, sud je zaključio, da se konktretni događaj ne može podvesti pod pojam, ratne štete u smislu Zakona o utvrđivanju ratne štete, kao ni Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, . U smislu čl. 2. citiranog Zakona, Republika Hrvatska odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu ako nije riječ o ratnoj šteti ( čl. 3. tog Zakona), pa se stoga na konkretni slučaj primjenjuju odredbe ( ZOO/91).
Odredbom čl. 377.st.1. ZOO/91 propisano je – kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Taj rok odnosi se kako na štetnika, tako i na drugu odgovornu osobu koja odgovara za naknadu štete oštećeniku. Taj se rok, dakle, odnosi i na pravnu osobu kad ona odgovara trećoj osobi za postupke imatelja opasne stvari. Na takvu pravnu osobu, kao i na odgovornu osobu, primjenjuje se i odredba čl. 377. st.1. ZOO/91.
Zastara potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, prosuđuje se po doredbama čl. 377. ZOO po pravilu samo u slučajevima kada je pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja (štetnika), jer parnični sud u principu nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta učinjena krivičnim djelom i je li počinitelj odgovoran za izvršenje djela, pa ni u svrhu ocjene zastare potraživanja u duhu navedene zakonske odredbe. Presuda protiv Gojak Željka je postala pravomoćnom 16. svibnja 2013.g. , a time nema niti zastare u svezi zahtjeva tužitelja.
U slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji ( bračni drug, djeca i roditelji – čl. 201. ZOO/91). Dakle, radi se o nematerijalnoj šteti koja je posljedica smrti bliske osobe, u konkretnom slučaju majke, oca, bračnog druga i djeteta ubijeni Tužiteljima, prema čl. 201. st.1. ZOO/91 pripada pravična novčana naknada za duševne bolove zbog smrti oca i supruga. Pri odlučivanju o visini naknade sud je imao na umu da je tužitelj Roknić Nenad, imao je 16 godina kada je vidio da mu je ubijen otac Roknić Marko u hodniku kuće,. Pravična novčana naknada za duševne bolove djeteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt oca, tako i za sve kasnije bolove koje dijete trpi zbog gubitka roditelja – ljubavi, njege i pažnje koju bi mu roditelj pružao.Roknić Branka je ugledala mrtvo tijelo supruga na pragu predsoblja, kada je išla potražiti pomoć za tada još živu, pogođenu malodobnu kćer..
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002.godine razmatrani su i doneseni Orijetacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu čl. 200 .st. 1. Zakona o obveznim odnosima – ZOO/91,. Oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izručavanje pravične novčane naknade. U primjeni rečenog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.
Prema navedenim orijentacijskim kriterijima za slučaj smrti bračnog druga i djeteta pravična naknada iznosi 220.000,00 kuna, zaslučaj smrti roditelja 1.djetetu koji se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja pripada pravična novčana naknada od 220.000,00 kuna,, 2. djetetu od 150.000,00 kuna i za slučaj smrti brata ili sestre 75.000,00 kuna.
Tužiteljima nije moguće nadoknaditi gubitak i supruga, već samo određenom svotom novca donekle ublažiti duševne bolove.
Vodeći računa o svim navedenim okolnostima, sud je utvrdio tužitelju Roknić Nenadu, sinu ubijenog Roknić Marka pravičnu novčanu naknadu za smrt oca u iznosu od 220.000,00 kuna, a tužiteljici Roknić Branki iznos od 220.000,00 kuna zbog smrti supruga Roknić Marka, jer je sigurno da je smrt jednog bračnog druga izaziva teške i trajne duševne boli drugom bračnom drugu, imajući na umu da su zajedno živjeli, međusobno se pomagali, podizali djecu.
Stoga utvrđena pravična novčana naknda za svakog od tužitelja predstavlja, prema stajalištu ovog suda, pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove koje su tužitelji trpili i trpe zbog smrti oca i supruga…
Tko uzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegova pogreba ( čl. 193.st.1. ZOO/91). Dakle, tužitelji imaju pravo i pravo naknadu štete za nabavu grobnice. Ako nadgrobni spomenik nije postavljen, pravo nanaknadu tako postavljenog troška, pod uvjetom da nema osnove za sumnju u to da će spomenik biti postavljen (jer u postupku tužitelji nisu podnijeli račun da je spomenik postavljen, već samo proračun za izradu i montažu grobnog mjesta), pripada tužiteljiama. Visinu naknade za podizanje nadgornog spomenika utvrđena je prema visini troškova koje za tu namjenu izdvajaju građani prosječnih imovinskih prilika u mjestu pokopa. Uvidom u potvrdu klesarstvo “Roksandić” , te iskazom Roksandić Branka, utvrđeno je da izrada i montaža spomenika za pok. i Roknić Marka iznosi 20.000,00 kuna, pa je udovoljeno tužbenom zahtjevu do navedenog iznosa.
Obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe ( čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima – («Narodne novine» broj 35/05., 41/08. i 125/11. – dalje ZOO/05), a to je zahtjev za mirno rješenje spora od 22. prosinca 2010.g.. dok zatezne kamate na imovinsku štetu,na dosuđeni iznos, teku od dana presuđenja, jer je visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (čl. 1089. ZOO).Stopa
Stopa zateznih kamata određena je na temelju čl. 29.st.1. ZOO u vezi s čl. 2. Zakona o kamatama (“Narodne novine” br. 94/04), čl. 1.st.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 153/04 od 3. studenog 2004.g.). Nakon 1. siječnja 2008.g. stope zateznih kamata određene su na temelju čl. 29.st.2. ZOO prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do isplate (Odluka o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke od 19. prosinca 2007.g. – «Narodne novine», br. 132/07) a u konkretnom slučaju je to E ( eskontna stopa od 9% utvrđena od HNB od 1.siječnja 2008.g. do 25.. lipnja 2011.g. a od 25. lipnja 2011. eskontna stopa od 7 %, “Narodne novine” br. 66/11) +5%.
O troškovima postupka sud je odlučio na temelju Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a a u svezi sa čl. 164.st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91.,91/92., 112/999., 88/01.- v.čl. 50. Zakona o arbitraži,, 117/03., 88/05.- v. čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona,, 2/07.- Odluka USRH, , 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.- ispr. ,57/11. i 148/11.-pročišćeni, 25/13., 28/13. – v. čl. 145. Zakona o sudovima i 89/14. – Odluka USRH – dalje: ZPP-a, a tužiteljima, zastupanim po odvjetnici, priznat je parnični trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetništva ( “Narodne novine”, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) a pri tome sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice ( čl. 155.st.1. ZPP-a). Stoga je valjalo odmjeriti na ime troška zastupanja po odvjetniku i to: sastav prijedloga za mirno rješenje spora (Tbr. 28.), sastav tužbe (Tbr. 7.t.1.), zastupanja na 4 ročišta – 11.9., 27.9. 2013.g., 30.3. i 18.4.2016.g.(Tbr. 9.t.1) sve po 1040 bodova, ročište od 21.9.2011.g. (Tbr. 9. t. 2.) od 520 bodova, sastav podneska od 4.6.2013.g. (Tbr. 8.t.3) od 100 bodova, i ročište za objavu odluke (Tbr. 9.t.3.) od 50 bodova, porez na dodanu vrijednost od 23% u iznosu od 5.980,00 kuna i od 25% u iznosu od 10.775,00 (Tbr. 42), što ukupno daje iznos od 85.855,00 kuna, uz povećanje od 20% zastupanja tri tužitelja od 17.171,00 kuna ili ukupno iznos od 87.572,10 kuna
U Karlovcu, dana 18. svibnja 2016.godine
Sudac:
Mirić Ninko v.r.
Za točnost opravka – ovlašteni službenik/ica:
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljnoj je stranci dopuštena žalba Županijskom sudu u Karlovcu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude.
Dostaviti:
1. Tužiteljice po punomoćnici Čanković Slađana, odvjetnica, Zagreb, Preradovićeva br. 18/1
2. Tužena po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Karlovac, Trg P. Zrinskog 2,
- Rj. -
I. presuda nepravomoćna
II. dna kao gore
III. kal 15 dana
U Karlovcu dana 18. svibnja 2016.g.
Sudac.
Mirić Ninko
Povezani tekstovi
