D.I.C. Veritas

Politika, 03.12.2018, Srbija treba da traži odštetu za žrtve genocida

Primarni i najteži od svih je zločin protiv mira, koji su počinila secesionistička rukovodstva Slovenije i Hrvatske. Za to niko nije odgovarao. Zahtev Hrvatske da joj naša država preda deo naoružanja JNA, na ime učešća u finansiranju armije, paradoks je i drskost bez presedana, kaže za „Politiku” advokat Dušan Bratić

Nijedan slovenački političar nije odgovarao za ratne zločine iz 1991. godine, a hrvatsko pravosuđe uglavnom pokušava da briše istoriju da bi na taj način laž nametnulo kao istinu. Posle skoro tri decenije od izbijanja sukoba u SFRJ javnosti je danas gotovo nepoznato da se Jelko Kacin, doskorašnji izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, fotografisao pored ugljenisanih tela iz helikoptera JNA oborenog kod Ljubljane 28. juna 1991. godine, ne znajući da je poginuli pilot njegov školski drug, kapetan Anton Mrlak.

– To je samo detalj o jednom zločinu, za koji nikada niko nije odgovarao. U Sloveniji su ubijena 44 pripadnika JNA, šest oficira, sedam podoficira i 30 vojnika, dok je 184 ranjeno – kaže advokat Dušan Bratić, koji istražuje okolnosti mnogih zločina nad Jugoslovenskom narodnom armijom u Sloveniji i Hrvatskoj, kao pravni savetnik generala Ljubomira Bajića, protiv koga se u Zagrebu vodi istraga zbog raketiranja Banskih dvora, sedišta Franje Tuđmana.

– Namerno se zaboravlja da je JNA bila jedina legalna oružana sila u suverenoj državi SFRJ pa su svi napadi na njene pripadnike i ustanove predstavljali terorističke akte i oružanu pobunu, tako da su Tuđman i objekti koje je on koristio za JNA bili legitimni vojni cilj. Povelja UN zabranjuje rat i primenu oružane sile, osim u samoodbrani, pa zato sve istrage i suđenja protiv bivših pripadnika JNA danas nisu pravnički nego politički poduhvati. Ne samo da su zamenjene teze, nego su zamenjene i uloge. Umesto da se sudi onima koji su izveli terorističke akcije i secesiju, sudi se onima koji su branili državu, pa se čak traži i naknada štete. Srbija bi trebalo da postavi zahtev za naknadu štete svim srpskim žrtvama genocida, odnosno njihovim naslednicima, kao i za oduzeta dobra, verske i druge objekte kulture, od NDH pa naovamo – kaže Bratić.

Srbija mora da zaštiti generala Đukića

– Presuda protiv generala Đukića zbog miniranja brane primer je falsifikovanja istorije. Po ustaljenoj metodi polazi se od iskonstruisane postavke da su JNA i srpski narod bili agresori u sopstvenoj zemlji, pa se događajima istrgnutim iz konteksta samoodbrane podstiču emocije ljudi. Tako se zatire svest o krivičnoj odgovornosti hrvatskog rukovodstva za izvođenje rata protiv Jugoslavije, teška razaranja koja su usledila i kolektivne političke odgovornosti hrvatskog naroda. Laž je njihova strategija. Generala Đukića naša država mora da zaštiti, naglašava Bratić.

On je podneo srpskom tužilaštvu za ratne zločine dve krivične prijave s dokazima za raketiranje kolona civila u mestu Svodna kod Dvora na Uni i na Petrovačkoj cesti.

– Zločina je bilo na svim stranama, ali primarni i najteži od svih je zločin protiv mira, koji su počinila secesionistička rukovodstva Slovenije i Hrvatske. Za taj zločin niko nije odgovarao. Zahtev Hrvatske da joj Srbija preda deo naoružanja JNA na ime njenog učešća u finansiranju armije, paradoks je i drskost bez presedana. Oni se nisu razdružili putem koji je propisivao Ustav, saglasnošću svih republika, već protivpravno. Jugoslavija je napadnuta i razbijena iznutra, izvođenjem oružane pobune i terorističkih akata protiv JNA i srpskog naroda, a niko iz sopstvenih nedozvoljenih radnji ne može izvlačiti korist koja bi još uživala i pravnu zaštitu – kaže Bratić.

Podseća da je secesija Slovenije počela na Vidovdan, 28. juna 1991. godine, kada je Predsedništvo donelo odluku o vojnoj akciji, koja je započela psihičkom torturom nad porodicama starešina JNA, a zatim i oružanim dejstvima, uzimanjem talaca i monstruoznim mučenjem i ubijanjem u koncentracionim logorima.

Na graničnom prelazu Holmec streljana su tri vojnika koja su se predala držeći belu zastavu. Deo tog događaja zabeležila je austrijska državna televizija ORF. Milan Kučan je na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu priznao da su tri vojnika streljana na graničnom prelazu Škofje.

– Kada je kod Ljubljane oboren helikopter JNA, tadašnji ministar za informisanje Slovenije i doskorašnji izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin odbio je da preda tela poginulih pilota da bi ona deset dana bila izložena na ulici dok su se visoki funkcioneri pored njih fotografisali – kaže Bratić.

Oružanoj pobuni i secesiji Slovenije prethodila je tajna akcija u kojoj je preko luke u Kopru uvezeno oružje za 21.000 pripadnika paravojske.

– Ovakav modus operandi primenjivalo je i rukovodstvo Hrvatske, koje je prethodno aboliralo sve ustaške zločince iz Drugog svetskog rata, a kolovođe ustaške emigracije uključilo u politički život. Od 1945. do 1990. godine izvedeno je 1.430 terorističkih akcija protiv Jugoslavije u zemlji i inostranstvu: atentati i podmetanje bombi u ambasade i konzulate u SAD, Kanadi, Australiji i Evropi, obaranje aviona JAT-a iznad Češke, podmetanje eksploziva u bioskop „Balkan” u Beogradu, ubacivanje naoružanja i terorističkih grupa. Sve je to deo savremenog rata protiv Jugoslavije, koji je planiran i organizovan spolja, od Nemačke i SAD, mnogo ranije od konačnog čina secesije – naglašava Bratić.

Podseća na desetine najbrutalnijih zločina u Hrvatskoj i više od hiljadu napada na objekte i pripadnike JNA.

– Finale oružane pobune u Hrvatskoj, koja je za cilj imala stvaranje države koja će biti produžetak NDH, izvedeno je operacijom „Oluja” u kojoj je za nekoliko dana proterano više od 250.000 Srba, a imovina popaljena i uništena, što je kvalifikovano kao etničko čišćenje. Tako je genocidom rešeno „hrvatsko pitanje”, što predstavlja moralni i civilizacijski sunovrat Hrvatske – kaže Bratić.

Dodaje da su u planiranju i izvođenju „Oluje” učestvovale i snage SAD preko svojih jedinica elektronskog izviđanja i protivelektronskih dejstava, stacioniranih na ostrvima Vis i Brač, kao i vazduhoplovnih snaga.

– Razbijanje Jugoslavije bio je politički projekat koji su osmislile i organizovale Nemačka i SAD. Naša profesorka Smilja Avramov ustvrdila je da postoji samo jedan jedini rat, a to je agresija na suverenu državu Jugoslaviju, koja je počela 1991. godine i u svojim drugim fazama i neoružanim sredstvima a traje i danas. Valjda do konačnog rešenja i „albanskog pitanja” – napominje Bratić.

Naglašava da sada Hrvatska od Srbije traži da iz svog krivičnog zakonodavstva briše odredbu o univerzalnoj jurisdikciji, koja omogućava gonjenje izvršilaca ratnih zločina od srpskog tužilaštva bez obzira na to čiji su državljani i gde je delo izvršeno. Za te zločine nije nadležan ni Međunarodni krivični sud, osnovan Rimskim statutom koji se primenjuje od 1. jula 2002. godine, pa bi ostalo da je krivično gonjenje moguće jedino od pravosuđa Hrvatske.

Odlučan otpor svim oblicima nastavka agresije srpski narod treba da pruži upravo primenom odredbe o univerzalnoj jurisdikciji i optuži odgovorne za zločin protiv mira, zaključuje naš sagovornik.

Aleksandra Petrović

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.