Svake godine početkom avgusta, dok Srbi pale sveće za stradale i proterane u akciji „Oluja”, zvanični Zagreb se priprema za proslavu svog dvostrukog državnog praznika – Dana pobede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Ove godine, kao poseban „poklon” državnim svečanostima i braniteljskim udruženjima, hrvatsko pravosuđe je ponudilo opipljiv pravosudni trofej. U sredu, 29. jula, u samom jeku „mrtve sezone”, kada su sudovi na kolektivnim godišnjim odmorima i kada se radi samo u najhitnijim predmetima, Županijski sud u Splitu ekspresno je objavio nepravosnažnu presudu kojom je oficirima bivše JNA i Srpske Vojske Krajine odrezao ukupno 94 godine zatvora.
Prvooptuženi u ovom predmetu, penzionisani general-major Borislav Đukić, osuđen je na 16 godina zatvora zbog navodnih ratnih zločina nad civilima i neselektivnog granatiranja na području Šibenika, Drniša, Vodica, Ružića, Otavica, Pakovog Sela, Kljaka, Čavoglava i okolnih mesta između 1991. i 1995. godine. Istu kaznu od 16 godina dobili su i penzionisani oficiri Jovan Grubić, Milorad Radić i Petar Andrić. Osobenost ove presude ogleda se u tome što su zbog nečinjenja, odnosno jer nisu procesuirali navodne zločince, na po deset godina zatvora osuđeni Vladimir Davidović, komandant 75. mehanizovane brigade posebne jedinice milicije u sastavu tzv. SAO Krajine, te Ilija Prijić i Slobodan Vujko, tadašnji sekretari SUP-a Knin (policije, dakle). Osmi optuženi, Dragan Harambašić, u međuvremenu je preminuo, pa je postupak protiv njega obustavljen. Pozadina, tajming i procesni metod ove presude predstavljaju školski primer onoga što u Dokumentaciono-informativnom centru „Veritas” već decenijama dokumentujemo i definišemo kao hrvatski model pravosudnog inženjeringa.
Prvi paradoks ovog suđenja leži u njegovoj potpunoj medijskoj i procesnoj ilegali. Za razliku od slučaja „Peruća”, gde se generalu Đukiću sudi za pokušaj rušenja brane i koji je maksimalno ispraćen u javnosti, ovaj drugi, daleko obimniji predmet, vođen je u nekoj vrsti tajnosti. U poslednje dve godine, ročišta za ovaj postupak – uključujući i ono za završne reči od 24. jula, kao i samu objavu presude – uopšte nisu najavljivana na zvaničnom javnom ročišniku Županijskog suda u Splitu. Time je javnost, uključujući novinare i nezavisne posmatrače, bila praktično onemogućena da prati izvođenje dokaza. Namerno se isturalo samo ime generala Đukića, koji je već medijski markiran, dok je činjenica da se u odsustvu sudi celoj grupi vojnih i policijskih funkcionera vešto skrivana od očiju šire javnosti sve do trenutka objave konačne presude.
Razlog za ovakvu tajnovitost postaje jasan kada se pogledaju dokazni materijali na kojima sudija Zoran Ivanišević zasniva presudu. Odbrana je s pravom upozorila na grubu povredu prava na pravično suđenje, istakavši da se odluka temelji na takozvanim nekonfrontiranim iskazima. Reč je o ranijim izjavama svedoka koje su na glavnoj raspravi samo pročitane, dok je odbrani u potpunosti uskraćena mogućnost da te svedoke unakrsno ispita pred sudskim većem. Da se ovakav aljkav i procesno manjkav postupak odvijao pod reflektorima javnosti, teško bi se održao čak i u hrvatskim medijima. Zato je izabrana tišina, koja je prekinuta tek krajem jula, kako bi se pred 5. avgust proizveo maksimalan propagandni efekat.
Ova splitska presuda savršeno se uklapa u surovu statistiku koju „Veritas” vodi od završetka ratnih sukoba. Do danas je u Hrvatskoj za ratne zločine procesuirano oko 4.000 osoba. Od tog ogromnog broja, svega oko tri procenta čine pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, dok preostalih 97 procenata čine pripadnici JNA i Srpske Vojske Krajine. Kada se tome doda činjenica da se u samo oko 13 procenata slučajeva Srbima sudi u njihovom prisustvu, dok se svi ostali postupci vode u odsustvu, postaje jasno da je general Đukić zapravo poslužio kao fizički talac splitskog pravosuđa. On je jedini od osuđenih koji se nalazi u istražnom zatvoru Bilice i na njegovim leđima je slomljen teret ove grupne presude.
Statistika takođe nedvosmisleno pokazuje dvojake aršine u kaznenoj politici: pripadnicima srpskih snaga izriču se u proseku duplo, a neretko i trostruko veće kazne nego pripadnicima hrvatskih snaga za slična ili teža dela. Kada se sudi braniteljima, sudovi pronalaze neiscrpan arsenal olakšavajućih okolnosti, spuštajući kazne ispod zakonskog minimuma. Kod Srba, kao u ovom slučaju, komandna odgovornost visokih funkcionera automatski se tumači kao otežavajuća okolnost koja vuče kaznu ka samom maksimumu od 20 godina, koliko predviđa tadašnji Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske.
Ovi podaci dokazuju da je Hrvatska razvila sopstveni, autentični model procesuiranja neprijatelja. Njegova suština je jednostavna: procesuiraj što više pripadnika druge strane u sukobu i kvalifikuj svako delo kao ratni zločin, jer on jedini nikada ne zastareva. Krajnji cilj ovog pravosudnog koncepta nije zadovoljenje pravde, već trajni denominacioni i demografski inženjering. Masovne, često fiktivne optužnice i dugogodišnji tajni procesi imaju zadatak da održe etničku sliku Hrvatske koja je formirana u avgustu 1995. godine. Svaki Srbin koji je u vreme rata bio vojno sposoban danas se suočava s realnim strahom da se njegovo ime nalazi na nekoj proširenoj optužnici. To je najefikasnija nevidljiva brana koja sprečava proterani narod da se vrati, obiđe svoja imanja i pokrene pitanje zaštite svojih osnovnih građanskih i imovinskih prava. Sudski pečat i presuda u ovom sistemu su dugoročno efikasniji za postizanje konačnog etničkog čišćenja nego što su to nekada bili tenkovi, puške i vojne operacije.
Najopasnija dimenzija ovog fenomena jeste činjenica da Hrvatska svoj pravosudni model danas izvozi kao svojevrsni „svetski brend”. Hrvatski tužioci i sudije otvoreno nude svoja stručna znanja i iskustva drugim kriznim regionima koji prolaze kroz međuetničke sukobe. Ovaj model se već uveliko implementira i primenjuje u Bosni i Hercegovini, u Ukrajini, ali i na Kosovu i Metohiji, gde privremene institucije u Prištini kroz prepisane mehanizme suđenja u odsustvu vrše identičan pritisak na preostalo srpsko stanovništvo. Priča o borbi protiv nekažnjivosti za ratne zločine pretvorena je u politički izvozni produkt namenjen pravnoj likvidaciji i progonu jednog naroda.
General Borislav Đukić, koji već jedanaest godina boravi u splitskom pritvoru, čeka 9. septembar, kada će Visoki kazneni sud u Zagrebu razmatrati žalbu na njegovu presudu u predmetu „Peruća”. Nedavna presuda za Šibenik neće biti pravno spojena sa tom odlukom, jer nije pravosnažna. Međutim, njen politički i psihološki tajming je savršeno tempiran. Ona uoči „Oluje” ponovo podiže nacionalnu temperaturu u Hrvatskoj, a sudijama u Zagrebu šalje jasan signal u kakvoj atmosferi treba da donesu svoju konačnu odluku u septembru. Srbiji i njenim institucijama ostaje gorka činjenica da se protiv njenih državljana vode procesi koji ruše minimalne međunarodne standarde pravičnog suđenja, dok hrvatsko pravosuđe, zaklonjeno iza kolektivnih odmora i državnih zastava, nastavlja da dopisuje svoju verziju istorije devedesetih.
Savo Štrbac
„Politika“, 4. avgust 2026. godine štampano i interent izdanje
