D.I.C. Veritas

Politika, 20.08.2021, Savo Štrbac: Empatija, šta to beše

Smatrajući da pravo na bol za izgubljenim sinovima pripada samo njima, „majke Srebrenice” pokazale su veliku sebičnost, a smatrajući da moraju biti kažnjeni samo oni koji su odgovorni za smrt njihove dece i sunarodnika i neobjektivnost, kao i nedostatak bilo kakve empatije za žrtve druge strane, ovaj put one koja sa njima nije ni bila u sukobu. Takvim majkama više i ne verujem da performanse širom planete izvode samo zbog bola za izgubljenim sinovima

Na dan  kada smo mi Krajišnici na Petrovačkom drumu obeležavali događaj kada su 7. avgusta 1995. rakete ispaljene iz aviona hrvatskog ratnog vazduhoplovstva na izbegličku kolonu iz Like i Dalmacije ubile desetoro ljudi, među kojima i četvoro dece i devojku od dvadeset godina, region je „potresala” vest da je u Zagreb stigla zamolnica iz Tužilaštva BiH za preuzimanje krivičnog gonjenja  protiv 14 komandanata iz hrvatske operacije „Bljesak” izvedene 1. i 2. maja 1995. na SAO Zapadna Slavonija, zaštićenu zonu UN-a, u sastavu RSK, zbog krivičnih dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kršenja zakona i običaja ratovanja.

Usledile su očekivane reakcije hrvatskih zvaničnika i osumnjičenih generala/komandanata, koji tvrde da je pomenuta akcija bila legalna i legitimna i da je izvedena u skladu sa odredbama međunarodnog humanitarnog prava,  ali i neočekivane od „ Pokreta majki enklave Srebrenice i Žepe”,  po kojima je  „žalosno da se Tužilaštvo BiH bavi ratnim zločinima, koji su, navodno, počinjeni za vreme akcije ’Bljesak’, dok istovremeno u Bosni i Hercegovini na stotine ratnih zločinaca nije procesuirano”.

Shvatljive i razumljive su mi reakcije svih pomenutih osim majki Srebrenice i Žepe, čije su me reakcije i ponukale da se osvrnem na pojam empatije, odnosno „ uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi”.

Ponoviću po ko zna koji put da je u akciji „Bljesak”, prema „Veritasovim” podacima, proterano oko 15.000 ljudi sa svojih ognjišta, a da ih je 283 poginulo i nestalo, uključujući 114 civila, među kojima je 56 žena, pet maloletnih osoba i osmoro dece.

Prvog dana akcije u selu Medari kod Okučana hrvatska pešadija je ubila 22 osobe, među kojima i članove porodica braće Vuković: Ranka i suprugu mu Anđeliju i njihovu decu Gorana (11) i Gordanu (osam), te Milutina i suprugu mu Cvijetu i njihovu ćerku Draganu (sedam). Inače, braća Vukovići su se krajem šezdesetih godina prošlog veka iz rodnog Kostića u opštini Kneževo (bivši Skender Vakuf), u potrazi za boljim životom, doselili u plodnu Slavoniju.

Istog dana u Paklenici kod Okučana hrvatske oružane snage ubile su  20 ljudi, među kojima i Aleksiju Rauš  i devojku njenog sina, Vesnu Čuković (17), koja je dan ranije iz rodne Banjaluke došla u to selo da sa momkom i njegovom porodicom  proslavi prvomajske praznike. Njih dve su se, sa još nekoliko žena, sklonile u podrum jedne kuće, a kad je kuća zapaljena, Aleksija je Vesnu povela do vrata da udahne svežeg vazduha i čim je otvorila vrata usledio je udar nekog projektila  koji je Aleksiju spržio na licu mesta, a Vesnu teško izranjavao od kojih povreda je za par sati i izdahnula.

Istog dana u selu Šeovica kod Pakraca granate ispaljene sa hrvatskih položaja  ubile su Branku Krajnović (sedam),  Željku Komlenac (12) i Milku Bosanac (15), a u Staroj Gradišci iz rakete ispaljene iz hrvatskog aviona teško je ranjen  Bojan Ilinčić (15), koji je preminuo na putu do bolnice  prema Bosanskoj Gradišci.

Toga dana  i na desnoj obali Save, na teritoriji BiH, od artiljerijskih granata ispaljenih sa druge strane reke sa hrvatskih položaja, u Bosanskoj Gradišci ubijene su Una Tadić (tri) i njena baka Marija dok su trčale kod komšinice u sklonište, a nekoliko kilometara nizvodno, neke druge granate ispaljene sa leve obale Save kao i prethodna, usmrtile su  Nikolinu Račić (17) u njenoj kući u Bok Jankovcu i Danijela Ratkovića (17) u Lamincima.

Drugog dana akcije, oko šest časova ujutro, hrvatski avion „mig 21”, kojim je upravljao pilot  Rudolf Perešin, nadleteo je Bosansku Gradišku nad kojom je ispustio četiri kasetne bombe i na spavanju ubio Nemanju Gojića (11) i njegovu sestru  Dajanu (šest) te teško ranio njihovu majku Gordanu i još troje komšija.

Za ubistva dece u akcijama „Bljesak” i „Oluja”, koja nisu navodna i koja su se dešavala i na području BiH, još niko nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima. Za zločine na petrovačkoj cesti iz Tužilaštva BiH pred svaku godišnjicu dobijamo odgovor da je istraga u toku i da je predmet među prioritetima. Poređenja radi, za zločin u Srebrenici, i pred domaćim i pred Haškim tribunalom, osuđeni su mnogi pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) a kazne koje su im izrečene teško je i sabrati. I još nešto: koliko god strašan zločin se desio u Srebrenici, među žrtvama, na sreću u nesreći, nije bilo dece, a najmlađa žrtva, koliko mi je poznato, imala je 17  godina.

U svojim nastupima, i javnim i privatnim, stalno sam isticao da je bol majke za izgubljenim sinom ista bez obzira na bilo kakvu pripadnost majki i sinova i da je svaki mrtav čovek samo ljudska lešina koju treba vratiti njegovoj porodici radi sahrane po porodičnim običajima bez obzira  kom narodu, veri i vojsci je za života pripadao.

Imam razumevanja i za postupke majki Srebrenice koje su raznim manifestacijama širom sveta skretale pažnju na tragediju njihove dece i sunarodnika u Srebrenici. Jednoj takvoj manifestaciji i sam sam svedočio. Bilo je to 11. aprila 2013. u Njujorku na tematskoj debati Skupštine UN „Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje”,  kada je u salu gde se održavalo zasedanje, pored svih zaštitnih mera, nepozvana upala predsednica Udruženja „Majke Srebrenice”, Munira Subašić, koja je, pre nego što je izbačena, uspela podići manji transparent na kojem je pisalo „Republika Srpska genocidna tvorevina”. Gledao sam ih više puta i pred Haškim tribunalom, i to uvek kada su se objavljivale presude pripadnicima VRS, sa sličnim transparentima i slušao njihove izjave da su im izrečene kazne, bez obzira kolike  da su  bile, preblage.

Smatrajući da pravo na bol za izgubljenim sinovima pripada samo njima, „majke Srebrenice” pokazale su veliku sebičnost, a smatrajući da moraju biti kažnjeni samo oni koji su odgovorni za smrt njihove dece i sunarodnika i neobjektivnost, kao i nedostatak bilo kakve empatije za žrtve druge strane, ovaj put one koja sa njima nije ni bila u sukobu. Takvim majkama više i ne verujem da performanse širom planete izvode samo zbog bola za izgubljenim sinovima.

Bez minimuma empatije, makar za civilne žrtve drugih strana u sukobima u regionu, ne može se  graditi ni poverenje ni pomirenje.

 

Politika, 20.08.2021, elektronsko izdanje

 

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.