Moj prijatelju, ima dana u mjesecu kad sam zaista gladan, znam da mi ne vjerujete, ali jedan od takvih dana je upravo danas, kaže nam Đuro Rodić iz Crevarske Strane kraj Vrginmosta. Nakon potresa došli su mu samo statičari
Kad je Đuro Rodić iz Crevarske Strane pokraj Vrginmosta započeo pričati o problemima koji su ga snašli posljednjih godina, učinilo nam se da će nevolje, sve jednu goru od druge, redati unedogled, bez kraja i konca. Tražeći bar tračak svjetla u toj tužnoj priči, rekosmo mu onako utješno da barem, ako ništa drugo, nije gladan, na što se naš sugovornik iznenađeno prenuo, pa s vidljivim oklijevanjem jedva prevalio preko usana.
- Moj prijatelju, ima dana u mjesecu kad sam zaista gladan: znam da mi ne vjerujete, ali jedan od takvih dana je upravo danas. Nemam u kući kapi ulja i mrvice kruha, samo komadićak slanine i par starih krumpira. No kad hljeba nema, to je kao da ničega nema – kaže nam, a nama se u glavi vrte slike onih tona hrane i prehrambenih proizvoda što su ih raznorazni donatori prvih tjedana nakon potresa po Baniji i Kordunu dijelili kome treba i kome ne treba.
Ta je bujica dobara, očito, u velikom luku zaobišla ovog boležljivog samotnjaka s ruba civilizacije, kojeg u pola godine od katastrofe nitko osim statičara posjetio nije.
Majku je metak pogodio na njivi, pedesetak metara od kuće. Krivolovac je pronađen i osuđen, a trebao mi je dati sto tisuća kuna odštete
- Primam samo socijalnu pomoć u iznosu osam stotina kuna mjesečno; kad platim režije i posjetim liječnika u Karlovcu, za život mi preostane tristotinjak kuna i to sada, kad sam oslobođen plaćanja struje. A kad je budem morao ponovno plaćati, sami izračunajte koliko će mi ostati. Jednostavno, kraj s krajem ne uspijevam sastaviti, kako god okrenem. Tu mizernu socijalu primam dvadesetog u mjesecu, pa odmah u dućanu pokupujem najnužnije, ali to sve nestane za desetak dana uvrh glave. A onda se na sve zamislive i nezamislive načine dovijam kako preživjeti do sljedeće pomoći – objašnjava nam Đuro.
Kad je prosinački potres zatutnjao, zatekao se na tavanu svoje kuće. Zasut prašinom, pridržavajući se za tavanske grede, čekao je da trešnja prođe. Kad se zemlja malo primirila, otkrio je na kući svega par pukotina, pa je – ionako nemajući druge – nastavio u njoj živjeti i iščekivati statičare koji će stići tek za dva mjeseca. Kuća je tada dobila tzv. zelenu naljepnicu, a Rodić upozorenje da ipak pripazi, jer će se pukotine, dobro su pretpostavili, širiti sa svakim naknadnim, slabijim potresom. Sada Đuro više ne zna smije li uopće prespavati u svojoj kući.
- Nitko me do vas još nije posjetio ili mi dostavio hranu, kao da sam izbrisan sa svih popisa i “teftera”. Nisu bili ni iz Crvenoga križa ni iz Centra za socijalnu skrb, a dobro znaju moju situaciju, jer sam službeno njihov korisnik. Posljednji paket s hranom dobio sam prije par godina od Srpskog narodnog vijeća, a poslije toga ništa od nikoga – jada nam se.
Rodićeve nevolje nisu, jasno, započele s potresom. Korijen im seže do mračnih 1990-ih. Kad se s majkom vratio iz izbjeglištva u Srbiji, nisu ostvarili pravo na obnovu, pa su sami krpali opljačkanu kuću kako su najbolje znali. Posao Đuro do danas nije uspio pronaći, da bi ga 2007. zadesila teško zamisliva tragedija: zalutali metak krivolovca ubit će mu mamu, koja nije uspjela pronaći zaklon pred lovačkim hicima koji i sada nerijetko paraju nebo. Zato i naš sugovornik često kući stiže puzeći po uskom putu.
- Majku je metak pogodio na njivi, pedesetak metara od kuće. Krivolovac je pronađen i osuđen, a trebao mi je dati sto tisuća kuna odštete. No isplatio mi je samo trideset, a ostatak, po svemu sudeći, nikada neću dobiti, jer je ubojica slovenski državljanin pa je odmah nakon presude napustio Hrvatsku. Ne znam uopće je li kaznu odslužio! A pakao s lovcima se nastavlja, jer im je jedna čeka udaljena samo dvjesta metara od mog kućnog praga. Stalno me imaju na nišanu, a njihova mi tanad navečer nerijetko fijuče iznad glave, pa se moram skrivati i živjeti u strahu. Mislim da se radi o krivolovu jer divljač ubijaju noću, bez ikakvog nadzora i kontrole: kad sam se nedavno vraćao kući, osvijetlilo me snažno zeleno svjetlo kao da se spušta svemirski brod i jedva sam kroz blato dopuzao do ovog svog zaklona! Sutradan sam taj slučaj prijavio policiji, koja je izišla na uviđaj, no bez rezultata. No par dana poslije, ubijena su mi dva psa: uvjeren sam da su ih krivolovci namjerno ustrijelili, kako ih ne bi odavali svojim lavežom. Zato stalno strepim da ću i ja završiti poput majke – pripovijeda nam Đuro Rodić.
Sve nesreće i nevolje koje je od Oluje jedva preživio ostavile su, jasno, nemale posljedice po zdravlje tog čovjeka, pa je ono sada dobrano narušeno, uz ostalo dijabetesom, teškom kroničnom bolešću koja zahtijeva česte odlaske liječnicima u Zagrebu i Karlovcu. Ali Đuro nizašto od toga nema novca. Pored svega, štednjak na kojem priprema skromne obroke je dotrajao, više se ne da ni ložiti, pa sada strepi od sljedeće zime. Pojavili su se i problemi s leđima.
- Bolovi u kralješnici počeli su u najgore vrijeme: obrađujem zemlju, jer me plodovi iz povelike bašče spašavaju od gladi. Ali ona zahtijeva svakodnevno okopavanje. Luk i krumpir ne pitaju kako si i što te boli. Ako ih jedan dan propustiš njegovati, neće se razviti i sav će ti dotadašnji trud biti uzaludan – tumači nam samotnjak iz Crevarske Strane.
Oprostismo se već od Đure Rodića, no težina njegove životne priče nagnala nas je da zastanemo u trgovini kako bismo mu kupili nešto hrane. Kad smo se vratili, oči su mu zasuzile, pa smo primopredaju obavili šutke i potom nastavili dalje, svatko sa svojom “knedlom u grlu”.
Povezani tekstovi
