Očito fascinirani sličnošću hrvatske ratne prošlosti i ukrajinske sadašnjosti, hrvatski čelnici pretvorili su se u eksperte za ukrajinske ratne igre. Ali glavni zadatak čeka ih kod kuće, gdje treba primijeniti mirnodopski pristup: obnoviti povjerenje u državne institucije, revitalizirati ekonomiju i održati stabilne međunacionalne odnose
U+ Krajina. Tako sam prije nekoliko godina naslovio tekst o zakuhanoj situaciji u Ukrajini, a i sada ostajem kod tog naslova iz razloga koji je lako objasniti. Situacija danas u Ukrajini gotovo je sijamski slična situaciji u Hrvatskoj devedesetih godina. Pritom ovo “U” znači da su u stvaranju dviju država važnu ili čak ključnu ulogu odigrali radikalni nacionalisti koji nisu prezali ni od koketiranja s najgorim nacističkim dijelovima svoje prošlosti iz Drugog svjetskog rata. A “Krajina” znači da su, između ostalog, i zbog toga manjinski narodi, Srbi i Rusi, osnovali svoje paradržave i branili ih oružjem. Doduše, tu usporedbe prestaju jer se Hrvatska u međuvremenu riješila svoje srpske paradržave, nešto silom oružja, nešto mirovnim procesom u Podunavlju. Ali svejedno, hrvatski vodeći političari osjećaju se u ovoj temi kao kod kuće pa su postali jedni od najaktivnijih vanjskih sudionika u ukrajinskoj krizi.
Premijer Andrej Plenković još se prije nekoliko godina pojavio s idejom da se u reintegraciji proruskog Donbasa u Ukrajini primijene iskustva reintegracije u Podunavlju. To Moskva izričito odbija zbog toga što tu reintegraciju smatra završnim činom “Oluje”, što znači da ni u primisli ne želi prihvatiti masovnu vojnu intervenciju Kijeva na Donbas. To čovjek može i ne mora prihvatiti, ali je činjenica da Plenković tzv. Domovinski rat gura kao primjer uzornog rata koji i drugi trebaju prihvatiti. Jest da je taj rat u Hrvatskoj sakraliziran do te mjere da recimo program HRT-a sliči na popunjavanje praznina između nebrojenih obljetnica, komemoracija i polaganja vijenaca. Ali Domovinski rat u osnovi je bio tragičan događaj koji su životima platile desetine hiljada ljudi, a progonom i stotine tisuća njih. Na kraju su ne samo ratni gubitnici (Srbija, BiH), nego i dobitnici (Hrvatska, Kosovo) završili u manje-više istom ambisu kao invalidne države koje ne znaju što sa sobom.
Za Hrvatsku bi zato bilo puno pametnije da osluškuje galop inflacije koji će neminovno doći, zapravo je već došao, s poskupljenjem energenata, hrane i ostalog, nego buku gusjeničara u Ukrajini, na što ionako može utjecati nula posto. Ali ne, ukrajinska tema zainteresirala je i predsjednika Zorana Milanovića koji je na pokretnoj traci beskonačnog verbalnog mačevanja s Andrejom Plenkovićem izjavio da u slučaju ratnog raspleta u Ukrajini on neće dopustiti slanje nijednog hrvatskog vojnika. Mora se reći da je Milanović ovdje više u pravu od Plenkovića, jer u slučaju vojne intervencije u Ukrajini NATO krši vlastiti pravilnik da će se vojno angažirati samo u slučaju napada na neku od svojih članica, što Ukrajina nije, a koliko god to željela, neizvjesno je kada će biti. Osim toga, NATO je odavno potrošio razloge svoga postojanja, još tamo od 1991. godine, kada je samoraspušten prosovjetski Varšavski ugovor. Uz to, Milanoviću u prilog govori što je zadnji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov navodno dogovorio sa SAD-om i Velikom Britanijom da se NATO neće dalje približavati ruskim granicama, kažem navodno, zato što je naivni Gorbačov propustio da se to regulira pismenim sporazumom. I to je ukratko geneza sadašnje ukrajinske krize u kojoj se NATO i ne mora direktno vojno angažirati jer se to slanjem oružja u Ukrajinu i vojnika u okolne NATO države ionako već događa.
Problem za sebe je što NATO ponekad nije u stanju ispuniti zadaće koje je sam pred sebe postavio. Najbolji primjer je taj da nije spriječio čak ni neka ratovanja između vlastitih članica, kao u slučaju Grčke i Turske. Ovo izrazito govori u prilog Zorana Milanovića koji ispada uvjerljiviji od navodno svemoćnog zapadnog vojnog saveza, kao što je, uostalom, uvjerljiviji i Vladimir Putin u odnosu na Joea Bidena. Ali i Milanović ima svoj problem. On nema jasno profiliran stav o NATO-u, čak ni u razdobljima kada ovaj postane ratoborna vojna alijansa, što se sada u Ukrajini ne događa prvi put, a ima toga i šire u svijetu. Po tome Milanović zaostaje za bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem koji je imao unaprijed stav o NATO-u. Pa je rezolutno odbio sudjelovanje hrvatske vojske u iračkom ratu, a posebno rezolutno, čak srdito, sporazum o neizručivanju američkih vojnika osuđenih za ratne zločine međunarodnom pravosuđu.
To govori da je Milanović napravio izlet u ukrajinsku krizu više zbog domaćih nego vanjskih razloga, ali to zapravo i nije loše. Već rekosmo da Hrvatsku o Ukrajini nitko neće ništa pitati, pa ona svoju sigurnosnu politiku treba graditi kod kuće, da se iza svakog ugla ne krade i da nastoji koliko-toliko premostiti ogromne ekonomske rupe nastale u pljačkaškoj privatizaciji. To, uostalom, govore i iskustva sadašnje ukrajinske krize. Na vrhuncu hladnog rata u vrhovima američke administracije počeo je prevladavati rječnik da je SSSR “carstvo zla” koje treba uništiti, što je zbog nametnute utrke u naoružanju umalo i uspjelo. U kasnoj fazi Sovjetskog Saveza i ranom ruskom nastavku ta je zemlja zbilja bila na granici rasula i to u tolikoj mjeri da je postojao strah kako će ruski atomski fizičari prodavati za nekoliko stotina dolara najveće nuklearne tajne. Tek dolaskom Putina na vlast to je rasulo zaustavljeno, državne institucije su konsolidirane, a oporavila se i ekonomija, iako ona i dandanas boluje od monokulturne ograničenosti jer se bazira prvenstveno na izvozu energenata, dok obnova ostalih privrednih segmenata, za razliku od Kine, debelo zaostaje.
Eto, to je strategija obrane i sigurnosti Rusije danas, a ne nuklearne bojevne glave i rakete, iako bi bilo naivno i glupo zaboraviti i ovo drugo. Hrvatska bi se trebala rukovoditi tim primjerom. Obnoviti povjerenje u državne institucije, revitalizirati ekonomiju i održati stabilne međunacionalne odnose. Nema bolje strategije obrane od toga.
piše Marinko Čulić
Povezani tekstovi
