Piše: Zoran Pusić
Događaji u Kninu ponovo su demonstrirali da je izmišljanje dvostruke konotacije sintagme “Za dom Spremni” – kao, kod HOS-a “Za dom spremni” ne znači isto što i kod ustaša – uvjerljivo koliko i drveno željezo. Rafalei koji tutnje iznad glava predsjednika, premijera, ministara i saborskih zastupnika ne mogu i neće obraniti Hrvatsku od opasnosti koja se ukazuje sve češće i sve agresivnije, skida “bijele rukavice” i otvoreno prijeti da razori hrvatsko društvo
Prizor prvi: Impozantna masa ljudi maršira glavnom ulicom Knina, maše zastavama, diže se dim od zapaljenih baklji, dižu se ruke u fašističko-ustaški pozdrav, svuda insignije HOS-a sa “Za dom spremni”, čuje se potmulo urlanje neke pjesme, razabiru se riječi: “Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi, samo krvi, četnika iz Knina.” Zatim gomila prelazi na : “Boj se bije, bije, ustaški se barjak vije, za slobodu i za dom.”
Prizor drugi: Uglavnom ista gomila, većinom mladi ljudi rođeni godinama poslije “Oluje”, marširaju dalje, mašu zastavama i skandiraju: “Haj nek se čuje, čuje, haj nek se zna, da je Sveti Sava pederčina”. Zatim prelaze na “O Hrvatska, Nezavisna Država, Hrvatska, Nezavisna Država, Hrvatska, …”.
Prizor treći: U restoranu u Kninu vremešni HOS-ovci, do maločas na čelu kolone Hrvata “koji ne piju vina ..”, veselo se kucaju čašama vina i oduševljeno pjevaju ” Oj ustaše, braćo mila, duboka je voda Drina. Drinu ćemo pregaziti, a Srbiju zapaliti. ..”.
Neki od tih prizora podsjećaju na dokumentarce o dolasku nacista na vlast, kad su horde smeđekošuljaša marširale njemačkim gradovima, noseći baklje, mašući zastavama, svako malo dizali desnice na fašistički pozdrav i prijeteći urlali “Pjesmu Horst Wessela – Dignimo zastavu visoko” i “Deutschland über alles”. S traumatičnim iskustvom cijelog svijeta kako se takve iracionalne strasti mogu potaknuti i na koji su put prije 93 godine svijet gurnule, slični prizori danas, s neskrivenim prostačkim veličanjem nasilja, trebali bi biti zvono za uzbunu iole odgovornoj vladi i vlasti.
Prizori podsjećaju i na “mitinge istine” koji su zaredali prije 37 i 36 godina, koje su neki od nas gledali na vijestima sa zaprepaštenjem i rastućom zabrinutošću da gledamo “pripremu terena” za oružane sukobe koji “nisu isključeni”.
Slike kako se gomila, uz opisane pjesme valja ulicama Knina, budi osjećaj odvratnosti, srama i tuge. Odvratnosti zbog prijetećeg i krvoločnog sadržaja tih pjesama, zbog ushićenja te mase ljudi ustaštvom, ne iz neznanja nego, kao što pjesma pokazuje, upravo zato što je bilo zločinačko i krvožedno. Srama da se toliki broj ljudi tako spremno odriče individualnog identiteta i sa zanosom hrli kako bi postali dio rulje. I tuge da su to većinom mladi ljudi, da su te stotine i stotine mladića i nešto djevojaka dio njihove generacije koji je za pristojno demokratsko društvo vjerojatno izgubljen, budući skeje i keleminci ili, ako se prilike poslože, i nešto gore. Inače, rečeni Keleminec šepirio se po Kninu u majci s natpisom “Smrt četnicima, sloboda Hrvatima”. Koji su to četnici protiv kojih se Keleminec bori i čiju smrt zaziva? Oni pred čijim stanovima uzvikuje prostote? Roditelji Borisa Dežulovića i Dalije Orešković? Da agresivni apologeti ustaštva poput Keleminca i Skeje postanu javne ličnosti porazna je dijagnoza za hrvatsko društvo. No povijesni primjeri, osnaženi primjerima s današnje svjetske pozornice, potvrđuju da nemoral i priglupost stavova koji se zastupaju nisu prepreka političkom uspjehu.
Nemoral, priglupost i agresivnost jesu temeljne odrednice radikalnog nacionalizma, ali teško da bi čak i zastupnici koji po Saboru viču “Za dom spremni”, svoje “veliko hrvatstvo” sveli na “pijenje krvi četnika iz Knina”. Naravno, to je parabola. Kao što je parabola kad njihovi mentalni dvojnici, poklonici Šešelja, pjevaju: “Kralju Petre šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate.” Nacionalizam se usađuje indoktrinacijom, nije ništa “urođeno”, ali jest u skladu s ljudskim porivom udruživanja u grupe. Ti isti “Hrvati koji ne piju vina ..” da su odrasli u okruženju srpskog nacionalizma danas bi od “Kralja Petra tražili salate ..”.
Inače, događaji u Kninu ponovo su demonstrirali da je izmišljanje dvostruke konotacije sintagme “Za dom Spremni” – kao, kod HOS-a “Za dom spremni” ne znači isto što i kod ustaša – uvjerljivo koliko i drveno željezo. Kad u restoranu u Kninu Skejo i njegovi HOS-ovci iz bojne “Rafael Boban”, razbaškareni, u pjesmi “na vrhu brda Trebevića, u logoru Francetića”, uzvikuju “Za dom spremni”, zapravo poručuju svima koji “palamude” oko dvostruke konotacije da su “pičkice” koji nemaju hrabrosti reći “popu pop, a bobu Boban”.
Državna televizija prenosi službeni dio obilježavanja 31. godišnjice “Oluje” u Kninu; besprijekorno postrojeni vojnici, s bijelim rukavicama, pred visokim gostima na svečanoj tribini, simbolički demonstriraju spremnost i moć da se Hrvatska obrani od bilo kakve ugroze. A stotinjak metara zračne linije dalje “neki novi klinci” urlaju kakva bi Hrvatska trebala biti po njihovoj mjeri, “Hrvatska, Nezavisna Država, Hrvatska, Nezavisna Država, .. !”, koja je od NDH udaljena jednim zarezom.
Rafalei koji tutnje iznad glava predsjednika, premijera, ministara i saborskih zastupnika ne mogu i neće obraniti Hrvatsku od opasnosti koja se ukazuje sve češće i sve agresivnije, skida “bijele rukavice” i otvoreno prijeti da razori hrvatsko društvo. Opasnosti za Hrvatsku, članicu EU, koja, presporo i pre nevoljko ali ipak, pokušava pratiti izvorne stavove EU o miru, o ljudskim pravima, o sadržaju koji demokraciji daje smisao, koja, posebno kad se usporedi s “Hrvatskom, Nezavisnom Državom”, djeluje koliko-toliko uljuđeno. Ona je danas i Država i Neovisna za razliku od one kojoj se dive i kakvu imaju na umu razni ustašofili kad govore o Hrvatskoj. Ta konotacija, “NDH i kao izraz težnje hrvatskog naroda”, koja izokreće primitivnost i netrpeljivost u “vrline”, trajna je, uglavnom potmula, ali od vremena do vremena, kao što je to danas, zastrašujuće otvorena egzistencijalna prijetnja viziji Hrvatske kao pristojne demokratske države i civiliziranog društva.
