Povjerenstvo Ministarstva hrvatskih branitelja olako i proizvoljno proglašava neprijateljima ljude srpske nacionalnosti koji traže status civilnih stradalnika rata, ponekad i zbog nedokazanih grijeha članova porodica
Ma koliko bila spora reakcija države, aktualna Vladina odluka za otpisivanje dugova iz parničnih postupaka ljudima koji nisu uspjeli dokazati da je Republika Hrvatska odgovorna za njihove osobne gubitke i materijalnu štetu u ratu 1990-ih, predstavlja financijsko olakšanje za oštećene. Pregledom brojnih slučajeva o kojima godinama izvještavamo, vidljivo je da je bila riječ o višestrukoj nepravdi i opetovanom nanošenju boli civilnim žrtvama. Najprije je država propustila procesuirati direktne počinitelje ratnih zločina, zatim je sa sebe skinula njihovu odgovornost, a potom troškove takvih sudskih postupaka prebacila na žrtve.
Plaćajući visoke sudske pristojbe jer su se borili za istinu o svojim nastradalim srodnicima, mnogi od oštećenih u posljednje dvije i pol godine paralelno pokušavaju ostvariti status civilnih žrtava rata temeljem Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Njihove redom tragične priče prati, po svemu sudeći, diskriminatorna provedba ovog Zakona. Iako je uvriježeno reći da civilne žrtve nemaju nacionalnost, ispada da one srpske nacionalnosti teže ostvaruju svoja prava.
Naime, u Zakon je ugrađen članak 5. koji propisuje da statuse i prava ne mogu ostvariti “pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih ili paravojnih postrojbi, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihovog stradavanja.” Problematična su tri pitanja: tko određuje tko je suradnik, pomagač ili pripadnik neprijateljskih postrojbi, na osnovu kojih podataka i kako se uopće te kategorije definiraju? Jedino je jasno da Povjerenstvo Ministarstva hrvatskih branitelja svaki zahtjev posebno razmatra i daje mišljenje. Iz Pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća objašnjavaju da u rješenjima njihovih stranaka piše da “osoba ne zadovoljava uvjete iz članka 5.” – bez obrazloženja zašto je proglašena neprijateljem, bez činjenica i dokaza na kojima je takva tvrdnja temeljena. Tim je gore što su navedene optužbe iz negativnih rješenja zapravo kaznena djela. Sve osobe koje su odbijene, prethodno su međutim dostavile potvrde da nisu osuđivane ni za kakva kaznena djela, a kamoli ona protiv RH te da se protiv njih ne vodi kazneni postupak.
- Radimo na nekoliko teških slučajeva u kojima su majke izgubile maloljetnu djecu i odbijene su zbog članka 5. Iz razgovora s nekima od njih, shvatili smo da su pojedini muški članovi njihovih obitelji bili prisilno mobilizirani u seoske straže. Ako se pokaže da je istina da su tim ženama prava uskraćena zato što su im srodnici nedobrovoljno i možda sudjelovali u ratu, primjena Zakona će ispasti skandalozna. To je diskriminacija temeljem obiteljskog ili bračnog statusa. Kod drugih pak nije moguće ustanoviti nikakvu vezu s ratom, čak ni unutar obitelji, a svejedno nisu zadovoljili članak 5. Ljude se arbitrarno i netransparentno kategorizira kao suradnike neprijatelja – napominju iz Pravnog odjela.
Prepreka iz spornog članka praktički je neoboriva u upravnom postupku jer Ministarstvo branitelja kao drugostupanjsko tijelo samo ponavlja prethodno mišljenje Povjerenstva. Zato podnositeljima zahtjeva ne preostaje ništa drugo nego upustiti se u upravni spor i pravdu potražiti na nekom od upravnih sudova. U SNV-u procjenjuju da će oko trideset njihovih stranaka pokrenuti sporove. Nažalost, nije nikakva novost da se u upravnim postupcima krše Ustavom zagarantirana prava. Država temeljem Vladine odluke vraća novac koji je prisilno naplatila, ali iza ćoška, preko novog Zakona, opet zakida najranjivije.
Osim toga, Ministarstvo branitelja ne priznaje stradanje srpskih civila u Bosni i Hercegovini kao stradanje u Domovinskom ratu. To se prije svega odnosi na djecu stradalu na Petrovačkoj cesti u izbjegličkoj koloni. Iz uvida u nekoliko rješenja, Ministarstvo smatra da se Domovinski rat nije vodio u BiH. S tom tvrdnjom se nitko ne bi složio, ponajmanje Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Stoga je paradoksalno da se hrvatskim državljanima, civilima srpske nacionalnosti, ne priznaju prava zbog stradanja na teritoriju BiH, dok se s druge strane vojnicima HVO-a kontinuirano povećavaju prava iako su ratovali na području te susjedne zemlje. Vidljivo je to iz nedavnih izmjena i dopuna Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Pripadnicima HVO-a, državljanima RH, koji su u BiH stekli status ratnog vojnog invalida, omogućeno je i ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu ako im nadležno tijelo vještačenja u Hrvatskoj utvrdi gubitak radne sposobnosti.
Kako za Novosti govori Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, zbog mogućih troškova oštećeni se puno se teže upuštaju u upravne postupke. Neke su podnositeljice zahtjeva već odustale, a u pravilu je riječ o osobama slabijeg imovinskog stanja i ne usuđuju se riskirati, naglašava Teršelič. Documenta duže vrijeme upozorava nadležne institucije na dugotrajnost rješavanja zahtjeva temeljem Zakona o civilnim stradalnicima.
- Neki podnositelji zahtjeva za stjecanje prava prema Zakonu o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, rješenja nisu zaprimili ni godinu dana nakon podnošenja zahtjeva. Takva dugotrajnost kod njih izaziva sumnju, razočaranje, ljutnju, ali i ogorčenost što se njihov status ni nakon više od trideset godina ne rješava unatoč usvojenom zakonu namijenjenom upravo njima – objašnjava Teršelič. Dodaje da se potražuje naknadna dokumentacija, često uz ispitivanje dodatnih svjedoka. Posebno se ističe problem s prikupljanjem dodatnih svjedočanstava u prilog zatočenja u logoru, zatvoru ili o drugim događajima lišenja slobode u vezi s okolnostima iz rata.
- Time se osobama koje dijele iskustvo duboko proživljenih trauma, fizičkih i mentalnih povreda, emotivnih patnji ili drugih ozbiljnih povreda koje predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, uskraćuje mogućnost stjecanja statusa. Nakon protoka vremena dužeg od 30 godina, mnogi svjedoci događaja više nisu s nama ili je do njih nemoguće doći. Navedeni problem posebno je uočen na području Vukovarsko-srijemske županije i grada Vukovara – pojašnjava Teršelič.
Usto je i dosadašnja praksa pokazala da Ministarstvo hrvatskih branitelja, govori voditeljica Documente, ne prihvaća medicinsku dokumentaciju pribavljenu iz nadležnih institucija susjednih ili drugih zemalja. u kojima su civilne žrtve boravile u razdoblju od 17. avgusta 1990. do 30. juna 1996. No uz sve poteškoće, Zakon o civilnim stradalnicima i odluka za otpis dugova civilizacijski su iskoraci, smatra Teršelič. Ipak, za neke od osoba koje su se borile za pravdu je prekasno, napominje.
- Vjera Solar, čija je kćer ubijena u rujnu 1991. i Jasenka Borojević čiji je suprug Stevo ubijen u listopadu 1991., nakon neuspjelih traženja kaznenog procesuiranja ratnih zločina u Sisku, osnovale su Građansku udrugu protiv nasilja i podnijele tužbe protiv RH. Preminule su i nisu dočekale odluku o otpisu. Odluka je zakašnjela i odražava ambivalentnost uzastopnih vlada Republike Hrvatske prema žrtvama ratnih zločina. Žalosno je da Vlada RH više 30 godina nakon početka rata nije željela riješiti samo otpis parničnih troškova za žrtve, nego je na iznenađenje javnosti uključila i osuđene počinitelje ratnih zločina – zaključuje Vesna Teršelič.
Povezani tekstovi
