Takvog događaja nema u cijeloj bivšoj državi. Ovdje se nikad čaša nije razbila. Sinoć je policija otišla oko 11 naveče, rekli su da oni tu nemaju šta raditi – ponosno nam kazuje mještanin Strmice, koja je još jednom ugostila čuveno Sijelo tromeđe
Na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije, petnaestak kilometara od Knina, podno planine Dinare, nalazi se selo Strmica. Smješteno na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, ovo selo odnedavno predstavlja vrata Schengena. No, Strmica je već godinama poznatija po svom Sijelu tromeđe, manifestaciji kojom su prezentirani narodna tradicija i folklor.
U Strmicu smo na dan ovogodišnjeg Sijela došli nekoliko sati prije početka programa. Temperaturu te subote, usred toplinskog udara, možemo najbolje dočarati poznatim stihom pjesme Darka Domijana ”Ulica jorgovana”: “gori zemlja, gori kamen”. Precizne podatke o temperaturi nemamo.
Zbog blizine granice, pri ulasku u selo dočekuje nas poruka mobilnog operatera koji nam želi dobrodošlicu u Bosnu i Hercegovinu, isključujemo Internet i gubimo vezu s ostatkom svijeta. Zastajemo na jednom od autobusnih stajališta uz glavnu cestu koja je paralelna s Unskom prugom. Ova pruga povezivala je Split i Zagreb, slijedeći jednim dijelom tok rijeke Une, prelazeći nekoliko puta iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu pa obrnuo. Ta pruga danas je zapuštena i obrasla šikarom. Preko puta stajališta nalazi se velika opustjela škola iz koje se već desetljećima ne čuju školsko zvono i žamor djece.
Dok razgledavamo kraj oko sebe, prilazi nam jedan gospodin. Ljetno obučen u potkošulju i kratke hlače, znatiželjno korača prema nama. Pozdravljamo ga i objašnjavamo da smo tu zbog Sijela tromeđe, a njegov izraz na licu pokazuje nam da se nije iznenadio.
- Takvog događaja nema u cijeloj bivšoj državi. Ovdje se nikad čaša nije razbila. Sinoć je policija otišla oko 11 naveče, rekli su da oni tu nemaju šta raditi – ponosno nam kazuje ovaj mještanin.
Pitamo ga dolazi li navečer na Sijelo.
- Normalno! – odgovara.
Sijelo tromeđe održava se na platou kod dvije pravoslavne crkve i groblja. Pronalazimo lokaciju na kojoj već uvelike teku pripreme, razvlače se kablovi, nosi se piće, slažu se stolice. U jednom trenutku nastaje lagana pomutnja i shvaćamo da je stigla Svetlana Spajić, svjetski poznata pjevačica tradicionalne muzike i glavna izvođačica Sijela. Već je poznato da ona sve svoje internacionalne nastupe prilagođava datumu ove manifestacije. Iako rodom iz Srbije, Svetlana se potpuno saživjela s ovim krajem, ljudima i tradicijom u kojoj je prepoznala autentičan izričaj.
- Ovde još uvek možemo da čujemo ta sazvučja i taj zvučni univerzum starijih vremena. Pre skoro 30 godina sam se susrela sa tim pevanjem i to je ostavilo na mene snažan utisak, kao i celokupan stav, ta neka samosvesnost o tome koliko je to za njih važno, što čuva njihov identitet. Posebna je to estetika u pevačkom i vizuelnom smislu – naglašava Spajić koja sa svojim znanjem ima ulogu moderatorice Sijela.
S velikom pažnjom i odgovornošću brine da se tradicija čuva, ali i prilagodi mlađem svijetu. Iako ostale članice njezine grupe nisu došle, Svetlana se ne brine. Kaže da će već naći nekoga s kim će nastupiti. To joj nije problem, jer jako dobro poznaje sve umjetnike.
Prvo Sijelo tromeđe održano je davne 1984. godine u sklopu radijske emisije Selo veselo, a pokrenuo ga je Strmičanin Rade Matijaš. Na ovogodišnjem Sijelu srećemo njegovog sina Igora koji je u čast na pokojnog oca preuzeo organizaciju događaja. Igor Matijaš nam pojašnjava da je osnovna ideja Sijela tromeđe da promovira narodno stvaralaštvo Srba ovog kraja.
- To je prvenstveno ojkačka pjesma jer ona je uvek bila način pjevanja karakterističan za ove krajeve oko Dinarskog gorja. Mi volimo da kažemo da je ovo postojbina ojkačke pjesme – ponosno nam pojašnjava Matijaš. Kaže nam da je ojkačka pjesma prirodno vezana za ovaj kršni kraj i način izražavanja emocija ovdašnjih ljudi.
- Tužne pjesme dovoljno govore o tome kakva nam je bila istorija. Znači, nikad nas nije mazila i pazila. Zbog toga, ojkačke pjesme uglavnom su tužne, ali taj dvostih u desetercu je bio najbolji način da se izraze te emocija. ali ne samo tuge, nego i veselja – pojašnjava Matijaš. Posebno apostrofira zvijezdu svakog Sijela, Žegaranina Obrada Milića.
- To je čovjek koji svira diple na sebi svojstven način. On tu tradiciju živo predstavlja i daje mogućnost da ljudi uživo vide ono što se dešavalo prije 50 do 100 godina – kazuje nam Matijaš.
Nema nam druge nego da potražimo Obrada, koji je već bio protagonist naše reportaže o groktalici i ojkalici. Nalazimo ga u dubokom hladu kako, obučen u nošnju, divani sa svojim kolegama. Kaže nam kako nijednu godinu Sijela nije propustio i da bi tu došao makar pješke ako treba.
- Sviram diple, sviram gusle, groktim, pjevam zabavnu, operu pomalo, sve to poznam – nabraja nam Obrad sve svoje talente. Objašnjava nam kako se ojka. Najvažnije je, kaže, da glas ide iz grla, a onda nam i demonstrira jedno dugačko “oooj”. Pitamo ga da nam pojasni što sve ima na sebi od narodne nošnje.
- Dolje su opanci, čarape od ovce, pantalone, onda kožun od jarca. Ovo je zovnica, tu nosim diple – pokazuje nam Obrad na malu torbicu, mahom crvenu, izvezenu narodnim vezom. Vadi iz zovnice diple, mali drveni muzički instrument nalik na frulu, i svira. Pitamo ga koliko može tako dugo bez prekida svirati.
- Mogu koliko oš’ – ponosno odgovara Obrad Milić.
U razgovoru i pjesmi brzo je prošlo vrijeme, već je pao mrak i temperatura je postala znatno ugodnija. Tradicionalnom “Volim Bosnu, u srcu mi Lika, Dalmacijo, ljubavi velika” – počelo je i službeno 27. Sijelo tromeđe. Sve oči bile su uprte u pozornicu na kojoj su se izmjenjivali pjevačke skupine i kulturno-umjetnička društva iz cijele regije. Slušali smo pjesme iz Strmice, Ervenika, Žegara, Bačkog Jarka, gledali plesove iz Beograda, Drvara, Grahova. Šarena pozornica ispunila se nošnjama iz cijelog kraja i sve je djelovalo kao vremeplov u neka davna vremena.
Pjevalo se i plesalo do kasno u noć, a najveće ovacije dobili su upravo naši sugovornici. Obradu Miliću i njegovoj pjevačkoj družini na bini pridružila se Svetlana Spajić pa su zajedno otpjevali nekoliko tradicionalnih ojkalica. Iako ovo pjevanje ljudima koji nisu iz dinarskog podneblja zvuči grubo i nezgrapno, stihovi koji se kriju iza takvih napjeva govore o svoj sreći i tuzi koji ovi ljudi iz kršnih krajeva svakodnevno potiskuju u sebi.
Maša Samardžija
Povezani tekstovi
