Namera iza obnavljanja tzv. HPC je da rastoče SPC, da preuzmu njenu imovinu i amnestiraju ustašku državu za zločine u Drugom svetskom ratu, to je isti paket kao i kanonizacija Alojzija Stepinca, kaže istoričar Aleksandar Raković
Ponovo je krajem marta Ministarstvo pravde Republike Hrvatske odbilo da registruje “Hrvatsku pravoslavnu crkvu” (HPC) kao versku organizaciju, uz protest ovog udruženja iz kojeg je poručeno da treba “uvesti vladavinu prava u demokratskoj Hrvatskoj kako bismo uzdigli obnovljenu HPC u njenom punom sjaju”, ali i Australsko-hrvatskog kongresa koji početkom aprila piše premijeru Andreju Plenkoviću da je pravo hrvatskog naroda “da ima svoju vlastitu pravoslavnu crkvu”.
Ideja, međutim, ne umire, a ni trud oko toga da se okupe Hrvati pravoslavci kao u stara dobra vremena: kao 1942. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kada je na inicijativu Ante Pavelića formirana Hrvatska pravoslavna crkva. Uz oganj i mač koji su se sručili na Srpsku pravoslavnu crkvu i njene vernike.
Iako je na čelu današnje HPC Bugarin koji se poziva na tomos o autokefalnosti koji je, kaže, dobio iz Pariza, a kojem pravo “dostojanstva” osporava Hrvat koji tvrdi da kanonsko nasleđe crpi iz Beloruske pravoslavne crkve sa sedištem u Sao Paolu, dok obojicu deplasira vremešni idejni tvorac obnove HPC, ne treba zanemariti pozadinu ovog letećeg cirkusa.
Prema popisu iz 2011. godine gotovo 17.000 ljudi izjasnili su se kao Hrvati pravoslavne vere, a broj je, ako je verovati procenama, od tada porastao. Prema nekim navodima dostigao je oko 30.000 ljudi.
Istoričar Aleksandar Raković iz Instituta za noviju istoriju Srbije kaže da će pritisaka za obnavljanje HPC biti i dalje, ali da misli da ih u doglednoj budućnosti hrvatska država neće ozakoniti.
“Hrvatska država garantuje Srpskoj pravoslavnoj crkvi celovitost, SPC ima potpisan Temeljni ugovor sa njom, a postoje garancije koje je dao još tadašnji predsednik Ivo Josipović da nikakvo obnavljanje tzv. HPC ne dolazi u obzir jer je reč o zločinačkoj tvorevini iz Drugog svetskog rata. Iako će biti tih ustaških pritisaka i dalje, mislim da hrvatska država bar u doglednoj budućnosti neće ići u tu nepotrebnu avanturu”, kaže Raković za RT Balkan.
To ne znači, međutim, da će se od ideje obnove crkve iz najcrnjeg vremena NDH odustati.
“Njihova namera je da rastoče SPC, da preuzmu njenu imovinu i amnestiraju ustašku državu za zločine u Drugom svetskom ratu. To je isti paket kao i kanonizacija Alojzija Stepinca. Na taj način žele da relativizuju zločinačku istoriju NDH, operu svoju vrlo prljavu biografiju koju imaju u Drugom svetskom ratu”, napominje Raković.
On ističe da je zagovornicima ideje obnove HPC mnogo važnije to pranje biografije i relativizacija zločina NDH od preuzimanja imovine SPC.
Samu organizaciju, u kojoj su se svojevremeno potezali pravoslavni aduti iz “tradicionalnih” centara pravoslavlja poput Pariza ili Sao Paola, on opisuje kao krajnje neozbiljnu strukturu. Ali…
“Što se tiče Bugarina, njega je u Hrvatskoj instalirao penzionisani deo kruga oko zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića (koji je sada takođe u penziji, prim.aut). Postoji i odvojeno krilo istovetne organizacije, oni su se nešto između sebe posvađali. Sami po sebi oni su krajnje neozbiljna struktura, ali ako crkva u Hrvata, makar i preko tih penzionisanih kadrova ili nekih drugih, njih jače podrži, onda to postaje opasno”, upozorava Raković.
On ističe da ni tvrda struja Katoličke crkve u Hrvatskoj nije više uticajna kao nekada, naročito u vreme kada je na čelu crkve bio papa Jovan Pavle Drugi. Stvari su se promenile sa papom Franciskom koji nije stavio potpis na kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa iz doba NDH Alojzija Stepinca.
“Sa ovom papom njima ne ide kako su se nadali, ali će oni raditi da održe tu ideju živom i da čekaju neko, kako oni misle, za njih bolje vreme”, napominje Raković.
Ovih dana, inače, HPC poziva svoje poštovaoce da se pridruže 30. juna molitvama za “svete mučenike HPC” i liturgiji u njihovoj crkvi u Zagrebu, nakon koje će biti postavljanje venaca i paljenje sveća na kenotafu pravoslavnih mučenika na groblju Miroševac.
Na čelu izvorne, Pavelićeve HPC bio je “patrijarh” Germogen koji je zbog veza sa vlastima NDH i Hrvatskom pravoslavnom crkvom osuđen od strane suda Ruske pravoslavne crkve, a zbog kršenja prava Srpske patrijaršije proteran iz Sabora Ruske zagranične crkve uz zabranu bogosluženja. Presudom komunista 1945. godine je streljan.
“Tu su bili razni ljudi poput Sekule Drljevića kojeg on takođe smatraju svojim, a koga su četnici likvidirali u Austriji. Drljević je bio jedan od važnih ljudi za stvaranje HPC”, naglašava Raković.
Među objavama HPC nekako se posebno izdvaja ona u kojoj se piše o “hrvatskim kosovskim bitkama” i o tome kako je hrvatski kralj, a ko drugi, Tvrtko Kotromanić na Kosovu polju 1389. godine, a kad drugo, hrabro izašao na megdan vojsci turskog sultana Murata. Dok je knez Lazar tu bio prisutan sa manjom četom vojnika kao vazal kralja Tvrtka.
Cela postavka bila bi urnebesno smešna da se ne radi o državi koja je kao sopstveni nacionalni motiv za kovanicu evra izabrala lik Nikole Tesle.
Jelena Čalija
Povezani tekstovi
