D.I.C. Veritas

Saopštenje povodom godišnjice stradanja pripadnika JNA u Bjelovaru

Dvadestdevetog septembra 1991. godine pripadnici Zbora Narodne Garde (ZNG) Republike Hrvatske, ujutro oko sedam časova, napali su, nakon višednevne blokade, kasarnu “Božidar Adžija” u Bjelovaru, u kojoj je bila stacionirana 265. motorizovana brigada Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), u čijem sastavu su bili i regruti pristigli nekoliko nedjelja ranije na redovno odsluženje vojnog roka. O napadu na kasarnu Komanda brigade obavijestila je i Komandu 5. Vojne oblasti JNA u Zagrebu, koja je, umjesto vojne pomoći, uputila Posmatračku misiju Evropske zajednice “radi posredovanja u prekidu oružanih sukoba”, koju su pripadnici ZNG-a zaustavili na prilazu Bjelovaru “zbog njihove lične bezbjednosti”.Pošto je izostala pomoć viših komandi JNA, a nastala situacija na izmaku dana nije davala nikakvu šansu za dalju uspješnu odbranu, komadant brigade pukovnik Rajko Kovačević naredio je obustavu dalje odbrane, odlaganje oružja, predaju vojnika i starješina i njihovo postrojavanje u krugu kasarene, nakon čega su ZNG-e, oko 19 časova, “ušetale” u kasarnu iz koje se više nije pružao nikakav otpor. Po ulasku u kasarnu, Jure Šimić, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Bjelovara, naredio je da se zarobljeni vojnici i starješine skinu do pojasa, a potom je iz stroja izveo komandanta Kovačevića i njegove pomoćnike, potpukovnika Miljka Vasića i kapetana I klase Dragišu Jovanovića, odveo ih pedesetak metara dalje od stroja i u svakoga ispalio po dva metka iz pištolja, usmrtivši ih na licu mjesta.Pored trojice pomenutih oficira u bjelovarskoj kasarni poginula su još trojica pripadnika JNA, a oko 60 starješina i oko 150 vojnika je zarobljeno.

Dok je trajala borba za kasarnu, major Milan Tepić, upravnik skladišta municije i eksploziva u šumi Bedenik, koje je takođe pripadalo kasarni “Božidar Adžija”, u cilju spriječavanja njegove predaje ZNG-ama, digao ga je u vazduh, kojom prilikom su stradali i on i njegovih sedam vojnika, od kojih je identifikovan samo Stojadin Mirković iz Kragujevca.

Sutradan su, po Šimićevoj naredbi, građani Bjelovara obilazili zauzetu kasarnu, u kojoj su bili izloženi leševi ubijenih oficira, koje su u mimohodu skrnavili pljuvanjem i mokrenjem po njima.

Šestorica zarobljenih pripadnika JNA (Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hosjak, Boško Radonjić i jedna NN osoba), uglavnom sa područja Bjelovara, među kojima i dvojica Hrvata, izdvojena su i zatvorena u Policijsku stanicu, odakle su ih noću 3. oktobra izvela uniformisana lica sa fantomkama na glavama i strijeljali ih iste noći u šumi “Česma”, nedaleko od mjesta Malo Korenovo. Sa njima je bio i civil Savo Kovač iz Bjelovara, kojeg su dan ranije uhapsili u njegovom stanu pod optužbom da je “snajperista”, koji je, igrom slučaja, iako je zadobio tri prostrelne rane, preživio strijeljanje.

Porodica pokojog Dragiše Jovanovića, supruga i dvoje djece, je u julu 1998. godine uputila zahtijev Haškom tribunalu za pokretanje službene istrage protiv Jure Šimića i njegovih saradnika, ali Tužilaštvo toga suda nikada nije otvorilo službenu istragu.

Vojno tužilaštvo u Beogradu je 1992. godine podiglo optužnicu protiv Jure Šimića i njegovih saradnika, koja mu je prošle godine u avgustu, preko Veća za ratne zločine u Beogradu, dostavljena radi uručenja, što je isprovociralo Hrvatski sabor da donese Zakon o ništavosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije (24.10.2011. godine), koji je spriječio daljnje postupanje po njoj. Iako je predsjednik RH zatražio (decembar 2011.) a Vlada RH podržala (mart 2012.) ocjenu ustavnosti ovoga zakona, Ustavni sud RH o tome još nije donio odluku.

Županijsko tužilaštvo iz Bjelovara, u maju 2006. godine, nakon što im je Haški tribunal ustupio dokumentaciju, zatražilo je provođenje istražnih radnji o ubistvima oficira JNA u bjelovarskoj kasarni protiv nepoznatih počinilaca.

Nakon što je 2006. godine na godišnjicu ovog događaja RTS emitovao snimke na kojima se vide zločini počinjeni nad pripadnicima JNA, i nakon što su video zapisi dospjeli u nadležne pravosudne ustanove u Srbiji i Hrvatskoj, Županijski sud u Bjelovaru je, po zahtjevu Županijskog tužilaštva iz Bjelovara, protiv Jure Šimića, u novembru 2010., pokrenuo istragu “zbog osnovane sumnje na počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika”. Istraga je još uvijek u toku, s tim da je u međuvremenu prebačena na delegirani Županijski sud u Rijeci, a osumnjičeni je, nakon 11 dana provedenih u pritvoru, pušten da se brani sa slobode, na kojoj uživa sve počasti najuglednijeg građanina Bjelovara.

Za ubistvo šestorice zarobljenih pripadnika JNA i pokušaja ubistva jednog civila, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru 21.09.2001. godine optužilo je četvoricu pripadnika bjelovarske policije: Luku Markešića, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića zbog krivičnih djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Optuženi su do sada dva puta nepravosnažno oslobađani, prvi put u decembru 2001. godine od strane Županijskog suda u Bjelovaru, a drugi put u februaru 2005. godine od strane delegiranog suda u Varaždinu, i to oba puta “zbog nedostatka dokaza”, iako je, po utvrđenju suda, zločin nesporan. Vrhovni sud RH ukinuo je obe oslobađajuće presude.

Na trećem suđenju, koje je počelo u septembru 2007. godine na Županijskom sudu u Varaždinu, tužilaštvo je izmjenilo optužnicu tako što je iste optuženike umjesto počinjenja teretilo za pomaganje u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika i civila, za koja djela su, nepravosnažnom presudom toga suda, od 21.12.2007. godine, osuđeni na jedinstvene kazne, jedan na 4 godine, a trojica na po tri godine zatvora, što je daleko ispod zakonskog minimuma. U februaru 2010. godine Vrhovni sud RH ukinuo je i ovu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Četvrto suđenje održano je pred Županijskim sudom u Zagrebu koji, je presudom od 17. novembra 2011. godine, sve optuženike oslobodio optužbe “jer djela za koja se terete (izmjenjenom optužnicom) po zakonu nisu krivična djela”. Na posljednju presudu žalba nije ni uložena, pa je ista postala pravosnažna.

I ovi bjelovarski slučajevi ukazuju na već ustaljenu i prepoznatljivu praksu hrvatskih sudova nazvanu “ping-pong suđenja” – i kada su zločini nad Srbima i pripadnicima JNA nesporni (Koranski most, Sisak, Pakračka poljana, Marino selo, Gospić, Osijek, Vukovar, Virovitica, Zadar, Paulin dvor, Lora, Miljevački plato, Ravni kotari, Medački džep, Bljesak, Varivode, Gošić, Prukljan, Grubori, Žirovac, Dvor…), počinioci se ne mogu identifikovati, a ako se i identifikuju oslobađaju se zbog “pogrešnog” činjeničnog opisa ili kvalifikacije djela, odnosno u nedostatku dokaza ili zbog postupanja u nužnoj odbrani, a ukoliko se proglase krivima, nakon maratonskih suđenja, izriču im se minimalne kazne, često ispod zakonskog minimuma, što je sramota za hrvatsko pravosuđe, a ponižavajuće za žrtve.

Predsjedništvo SFRJ je krajem 1991. godine proglasilo majora Tepića za narodnog heroja, jedinog u proteklom ratu, a vojnik Stojadin Mirković je posmrtno, 31.12.1999. godine, odlikovan “Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena”. Dvadesetdeveti septembar se u Bjelovaru slavi kao Dan grada.

Beograd, 28.09.2011.

P R E D S J E D N I K

   Savo Štrbac

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.