Pri odlučivanju o kazni sudsko vijeće je primijenilo odredbe o zakonskom i sudskom ublažavanju kazne te mu je prilikom njenog odmjeravanja kao olakšavajuće okolnosti cijenilo: raniju neosuđivanost, porodični status, smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja djela, 70% invalidnost, sudjelovanje i odlikovanost u Domovinskom ratu te posebno protek vremena od učina djela.
Od “priznanja” da je sam likvidirao 13-toricu pripadnika JNA, Hrastov je napredovao u službi i dobijao prizananja: 1995. godine povodom Dana državnosti “za junački čin u ratu” odlikovao ga je tadašnji Vrhovni komadant oružanih snaga i predsjednik RH Franjo Tuđman “Redom Nikole Šubića Zrinskog”; 1996. godine Karlovačka županija, na čijem području se i desio ovaj zločin, dodijelila mu je “posebno prizanje kao jednom od šestorice zaslužnih građana”, a nosilac je i mnogih drugih visokih državnih odličja (Spomenica Domovinskog rata, Medalja za Oluju, Spomenica Domovinske zahvalnosti i dr.).
Iako smo navikli od hrvatskih sudova da u suđenjima za ratne zločine koriste dvostruke standarde – jedne daleko strože kada sude Srbima, a druge daleko blaže kada sude pripadnicima sopstvenih oružanih snaga, ovakva presuda je sramotna za hrvatsko pravosuđe i ponižavajuća za žrtve i njihove porodice.
Hrvatski sudovi, na čelu sa VSH, u suđenjima za ratne zločine ponašaju se po “logici pobjednika” – sve okolnosti koje se uzimaju pripadnicima druge (poražene) strane kao otežavajuće, pripadnicima sopstvene (pobjedničke) strane uzimaju se kao olakšavajuće (što više žrtava i odlikovanja, to manja kazna). Suđenja se, zapravo, više bave pronalaženjima olakšavajućih okolnosti za optužene pripadnike sopstvenih oružanih snaga nego posljedicama njihovih (ne)djela.
Izrečena kazna mogla bi se protumačiti i kao nagrada opt. Hrastovu za preuzimanje odgovornosti za inkriminisani događaj, pošto “priznaje” da ih je sve sam likvidirao, doduše, u “nužnoj odbrani”. Naime, iako izvedeni dokazi, kako personalni (iskazi četvorice svjedoka koji su preživjeli masakr na Koranskom mostu) tako i materijalni (nalaz vještaka balističara i tragovi sa lica mjesta) ukazuju da je u likvidaciji rezervnog sastava JNA učestvovalo najmanje tri lica i da je pucano iz najmanje dva različita oružja, VSH, i u drugom i u trećem stepenu, jednostavno zanemaruje ove činjenice, što, bez obzira na ponovljeni postupak pred tim sudom, dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u ovom događaju.
A ni nadležno tužilaštvo se još ne oglašava (a nema naznaka ni da hoće) po pitanju proširenja optužbe na ostale izvršioce i naredbodavce ovog jednog od prvih ratnih zločina u ratu od 1991. do 1995. nad pripadnicim JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je u to vrijeme formalno pravno još uvijek bila i Hrvatska.
Bilo kako bilo, opt. Hrastov je, poslije donošenja pomenute odluke USH, nakon kraćeg boravka u zatvoru, pušten na slobodu, na kojoj se nalazi i nakon objavljivanja najnovije presude.
Iako ni ova posljednja presuda još nije pravosnažna, a obje su stranke najavile i žalbe protiv nje, ovaj proces je već sada u regionu (a vjerovatno i šire) apsolutni rekorder po dužini aktivnog trajanja jednog krivičnog sudskog procesa za ratne zločine .
Pred Opštinskim sudom u Karlovcu vodi se i parnični postupak po tužbi preživjelih i porodica likvidiranih protiv države Hrvatske za naknadu štete, koji čeka pravosnažnost pomenutog krivičnog postupka.
I ova maratonska, u većem djelu i farsična, suđenja pokazuju da hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, a to ne doprinosi ni utvrđivanju istine ni pomirenju, a ponajmanje pravdi za žrtve.
U Beogradu i Banja Luci, 20.09.2012.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
