Globalni samit “Zaustaviti seksualno nasilje u sukobima” održan je u Londonu od 10. do 13. juna ove godine, a prisustvovali su mu predstavnici vladinog i nevladinog sektora, kao i mnogi stručnjaci iz 123 zemlje svijeta. Od poznatih ličnosti na ovom samitu učestvovali su: Angelina Jolie, ambasadorka dobre volje UNHCR-a i jedna od organizatorica samita, Fatou Bensouda, tužiteljica Međunarodnog krivičnog suda, državni sekretar SAD John Kerry, i inicijator William Hague, ministar vanjskih poslova Velike Britanije.
Sastanak na vrhu je bio i prilika da se ponovi kako su ratna silovanja teški međunarodni zločin, zabranjen Ženevskom konvencijom već od 1949. g., ali kao ratni zločin tek od 1996. g. Na samitu se moglo čuti da su u novije vrijeme, početkom devedesetih prošlog vijeka, deseci hiljada silovanja zabilježeni u ratnim sukobima na području bivše Jugoslavije: prema podacima Amnesty Internationala, procjenjuje se da je samo na području Bosne i Hercegovine silovano od 20 do 50 hiljada žena, a u Hrvatskoj, prema podacima UN-ova programa za razvoj (UNDP-a), oko 2.200 osoba. Za srpske žrtve seksualnog nasilja nisam mogao pronaći egzaktne podatke ni procjene, a nisam siguran da su ih “međunarodni” procjenitelji ubrojili u pomenute brojke.
Na londonskoj konferenciji, prema medijskim izvještajima, u ime žrtava govorili su: Lejla, koju su kao bebu od svega nekoliko dana usvojili engleski novinari, jer je majka, bosanska muslimanka, nije htjela ni vidjeti zato što je začeta kada ju je u logoru silovao bosanski Srbin, i jedan “muškarac iz Bosne, žrtva silovanja od strane pripadnika Vojske Republike Srpske u sarajevskom naselju Ilidža”. Prikazan je i film Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”, u kojem Srbi, takođe, siluju muslimanke. Upravo preko Angelininog film i priča pomenutihh žrtava, svijetu je prenesena ratna situacija devedesetih na području bivše Jugoslavije po kojoj se unaprijed i nepogrešivo zna ko su žrtve a ko počinioci svih ratnih zločina, pa tako i silovanja.
A da li je to baš tako bilo i u stvarnosti? Naravno da nije. Građanski (sa primjesama vjerskog) rat, kakav je bio onaj “naš” devedesetih prošlog vijeka, nije se odvijao po holivudskoj shemi “dobri – loši”. U njemu, kao i u bilo kom drugom građanskom ratu, nije bilo nedužnih. Tako je i silovanja bilo na svim stranama. Silovani su i pripadnici srpskog naroda. Veritas je za delegaciju Srbije za potrebe ovog samita pripremio jedan materijal pod nazivom “Seksualno nasilje nad pripadnicima srpske nacionalnosti u konfliktu na području RH u ratu devedesetih”, iz kojeg ću navesti nekoliko primjera:
U selu Prvča kod Hrvatske Gradiške, 24. novembra 1991., pripadnik ZNG-a, Vlado Šuliček, (1967) upao u kuću Srpkinje Č. D., te ju je, uz prijetnju oružjem i protiv njene volje, natjerao na spolni odnos. Djelo je kvalifikovano kao krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala silovanjem, za koje djelo ga je Vojni sud u Zagrebu, u novembru 1992., osudio na tri godine zatvora. Pošto je počinalc u inkriminirano vrijeme bio na trodnevnom dopustu, država Hrvatska, kako odlučiše hrvatski sudovi, ne može da odgovara za njegovo nedjelo.
U selu Borovi kod Virovitice, u kuću u kojoj je živjela D. J. s nevjenčanim suprugom , dvoje maloljetne djece i majkom, noću 10. januara 1992., upala su dvojica hrvatskih vojnika, Darko Pil i Ivica Majetić. Muža su joj odveli i likvidirali, a nakon sat vremena Pil se vratio i brutalno je silovao, držeći pri tom pištolj na čelu njenog desetomjesečnog sina. Pil je zbog ubistva i silovanja osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, od čega je odležao 6.
Nepravosnažnom presudom Županijskog suda u Zagrebu, iz oktobra prošle godine, pet pripadnika HV-a proglašeni su krivima zbog psihičkog ili seksualnog zlostavljanja više zatvorenika, muških i ženskih, uglavnom Srba i pripadnika JNA, u toku 1992., u logorima u “Gajevoj ulici” u Zagrebu i “Kerestincu”, koji su imali službeni naziv “konačišta za zarobljenike”. Djelo je kvalifikovano kao ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za koje su im izrečene kazne zatvora od jedne do tri i po godine, ukupno 8 god. i 6 mjeseci. Specijalnost ovog “konačišta za zarobljenike” bila je “crna soba” (ofarbana u crno i bez prozora) snabdjevena spravama za mučenje, kao iz vremena inkvizicije, među kojima se nalazio i drveni penis.
Po dosijeu Helsinki watcha, broj: III-B-5, skoro identične perverzije, i u isto vrijeme, proživljavali su i zarobljenici, uglavnom pripadnici JNA i Srbi sa područja BiH, u još jednom “konašištu za zarobljenike” “Lora” u Splitu. Zarobljenici su jdan drugom morali da uzmu polni organ u usta ili da međusobno polno opšte. Za zločine u Lori donešena je jedna pravosnažna presuda, podignuta je jedna optužnica i otvorena je jedna istraga, ali u tim predmetima nisu obuhvaćeni zločini seksualnog zlostavljanja.
U januaru 2012. godine Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu protiv pripadnika vojne policije HV-a Damira Boršića i Miroslava Periše zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja četvero srpskih civila, u Vojnom zatvoru Kuline u Šibeniku u toku 1993., među kojima su bile i dvije čobanice, od kojih je M.K. (1945) više puta silovana i prisiljavana na spolni odnos sa jednim od zarobljenika. Međutim, optužno vijeće Županijskog suda u Splitu zauzelo je stav da nakon provedene istrage ne postoje dokazi protiv pomenutih, pa je postupak obustavljen.
Prema Izvještaj HHO „Vojna operacija ‘Oluja’ i poslije – bivši UN sektor Sjever, iz jula 2000. god., Srpkinju D. D. (1931) iz Donjeg Skrada kod Duge Rese, 6. avgusta 1995., uhvatilo je šest pripadnika HV-a, odveli u kuću gdje je dan prije zaklano petero ljudi među njima i njen suprug, a nakon toga odveli su je u voćnjak uz kuću, gdje su je silovali, a zatim je živu bacili u bunar, gdje se utopila. Nemamo saznanja da je za ovaj zločin bilo ko procesuiran.
Prema “Bijeloj knjizi” Vlade RH o suradnji s MKSJ, – Prilog III. Krivična djela počinjena u vezi s vojno – redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“, prijavljeno je “15 počinilaca krivičnog djela silovanja na području Šibensko – kninske županije, s tim da je 12 predmeta u fazi istrage, jedna istraga je obustavljena, optužene su dvije osobe i predmeti su u fazi glavne rasprave”. Veritas do sada nije identifikovao ni počinioce, ni žrtve koji se spominju u tom dokumentu.
Ove primjere navodim jer ne vjerujem da će se objaviti u dokumentima Samita i kao prilog pokušaju ispravljanja holivudske “crno- bijele” slike o ratu devedesetih prošlog vijeka na području bivše Jugoslavije.
Beograd, 02.07.2014.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
