Šesnaestog novembra  navršila se godina dana od objavljivanja nepoštene i sramotne oslobađajuće  presude hrvatskim generalima za zločine počinjene nad Srbima u akciji “Oluja”, koju je izreklo Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Smatram da je iz više razloga potrebno da se prisjetimo kako je donesena ova presuda i šta je uslijedilo po njenom objavljivanju.

Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala, Ante Gotovina i Mladen Markač,  bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, te ih osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora.

 Žalbeno vijeće američkog sudije Teodora Merona  poništilo je cijelu presudu Pretresnog vijeća i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe. Iako nije negiralo zločine utvrđene u presudi Pretresnog vijeća, Žalbeno vijeće nije našlo za shodno da optužene generale osudi ni po alternativnim vidovima odgovornosti.

 I tako se od jednoglasne ocjene Pretresnog vijeća da su najviši pripadnici hrvatskog rukovodstva, uključujući i predsjednika države, sklopili udruženi zločinački poduhvat radi etničkog čišćenja Srba iz Krajine, došlo do podijeljene odluke Žalbenog vijeća, donijete sa tri glasa protiv dva, „da po dokazima u predmetu nijedan razuman sud nije mogao utvrditi da je takav poduhvat postojao“.

Ta presuda je izazvala različita reagovanja koja su se u Srbiji manifestovala kroz nezapamćeno nacionalno jedinstvo u nezadovoljstvu, koje se izražavalo molitvama za žrtve “Oluje” u pravoslavnim hramovima i mirnim šetnjama predvođenim studentima  u većim gradovima, a u Hrvatskoj euforičnim zadovoljstvom cijele nacije. Negativne reakcije na presudu prešle su granice Srbije, pa je tako u aprilu i u Generalnoj skupštini UN-a, uprkos bojkotu od strane SAD-a, Kanade i još nekih zemalja, kao i sudija i tužioca MKSJ, održana  Tematska debata “Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje “, zapravo o radu sudova UN-a. Malo je ko od govornika imao lijepu riječ za rad Haškog tribunala, dok su neki učesnici na njegov rad i rezultate gledali sa pozicije “bolje ikakav nego nikakav”.

Veritas je 13 juna o. g. Tužilaštvu MKSJ uputio inicijativu za podnošenje zahtjeva za preispitivanje pravosnažne presude (revizije) u predmetu   “Oluja”, sa pisanim podrškama Tužilaštva za ratne zločine i Nacionalnog saveta za saradnju sa MKSJ Republike Srbije, temeljenu na novim činjenicama do kojih se došlo po pravosnažnosti presude, a koje se ogledaju u broju od 110 ekshumiranih posmrtnih ostataka Srba sa lokacija „Sveta Mare“ u Šibeniku i “Gradsko groblje” u Zadru,  koji su stradali u akcija „Oluja”  od kojih je do tada, što preliminarno što konačno, bilo identifikovano 60 lica, prosječne sarosti preko 62 godine, među kojima je najmanje 41 civil i 16 žena.

A samo dan kasnije danski mediji su objavili privatno pismo u kojem sudija MKSJ, Frederik Harhof, izražava veliku zabrinutost zbog “promjene tribunalovog kursa pod pritiskom vojnog establišmenta nekih uticajnih zemalja”, kojima je podlegao predsednik suda Teodor Meron.   Javnost, piše Harhof, “vjerovatno nikada” neće utvrditi da li su opravdane njegove sumnje da je predsednik Tribunala, američki sudija Teodor Meron, izvršio “masivni pritisak na ostarjelog turskog sudiju” Mehmeta Gineja, da u posljednjem trenutku promjeni svoje mišljenje i pridruži se tjesnoj većini koja je izglasala oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču.

U kontroverze oko odnosa u vrhu MKSJ umiješao se i njemački dnevnik “Süddeutsche Zeitung”, koji u svom izdanju od 30. septembra, u tekstu pod naslovom “Borba za prevlast na UN-ovom tribunalu” izražava sumnju u radnu sposobnost sudije Mehmeta Gineja, koji je bio i članom Žalbenog vijeća koje je odlučilo o oslobađajućoj presudi za hrvatske generale Gotovinu i Markača: “U Den Haagu više nije nikakva tajna da turski UN-sudija Mehmet Ginej (77) u međuvremenu nije više baš najsigurniji na nogama. I da još samo komunicira pismenim putem. Novo je međutim da ostale sudije o tomu pričaju s vanjskim svijetom i da kažu: s Ginejom je stanje puno gore nego što to javnost pretpostavlja. I time čitava stvar postaje politički škakljiva.”

“Süddeutsche Zeitung” podsjeća na to da je Ginejev glas bio presudan i u presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču: “Sudija Ginej, koji je od 1999. član UN-ovog tribunala, upravo sada igra važnu ulogu u ovom tijelu. Pri spornim odlukama je upravo njegov glas bio jezičac na vagi. Njegova odluka je bila odlučujuća i u spornoj oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. (…) Da Ginej u petočlanom žalbenom vijeću nije odlučio zajedno s američkim predsjednikom suda, tada ne bi bilo ni zapanjujuće odluke 3:2 u korist oslobađajuće presude za dvojicu Hrvata.”

Američki sudija Teodor Meron (83) izabran je 1. oktobra za novog-starog predsjednika MKSJ-a. On je, podsjetimo, aktuelni predsjednik Tribunala od novembra 2011. godine, prije toga je obavljao dužnost predsjednika od 2003. do 2005. godine, a treći mandat će započeti 17. novembra o.g. U martu prošle godine Meron je postavljen i za predsjednika takozvanog Mehanizma za međunarodne krivične sudove (Rezidualni mehanizam), sa četvorogodišnjim mandatom.

 Preskočiću komentare na pitanja: zašto SB nije Merona razrešio dužnosti zbog nepoštivanja UN-a, koje se ogleda u drskom i namjernom  neodazivanju na tematsku debatu GS UN-a; zašto je 12 od ukupno 18 stalnih sudija Tribunala, naročito poslije Harhofovog pisma i mnogih drugih primjedbi na njegov rad i kao predsjednika suda i kao sudije, glasalo za njegov ponovni izbor za predsjednika i da li je moguće da čovjek u 84 godini uopšte obnaša funkcije kao što su  predsjednik Tribunala i predsjednik Rezidualnog mehanizma?

Bilo kako bilo  Meron je ponovo i predsjednik Tribunala i Rezidualnog mehanizma, što će reći da je Haški tribunal  filijala američke administracije i očito da su mnoge sudije glasale za njega zbog toga što su već bile “obrađene” od svemoćne i svudaprisutne CIA-e ili u strahu da ostanu bez unosnog posla.

A mi Srbi smo očekivali i nadali se da će tužilaštvo MKSJ, poslije svega što se desilo po objavljivanju oslobađajuće presude Žalbenog vijeća u slučaju “Oluja”,  barem podnijeti zahtjev za reviziju i tako pokušati, koliko toliko, spasiti  ugled te ustanove. Uzalud. Čak se od ponovnog izbora Merona za predsjednika Tribunala javno  i ne oglašavaju. Glavni tužilac Bramerc se prilikom posljednjeg boravka u Beogradu svojim domaćinima “pravdao” da činjenice navedene u Veritasovoj inicijativi nisu potpuno ni nove a ni dovoljno snažne da bi sud prihvatio njihov eventualni prijedlog za reviziju postupka.

Uvjeren sam da bi ishod bio drugačiji da Meron nije ponovo izabran za predsjednika Tribunala i za predsjednika Rezidualnog mehanizma. A to zapravo znači da je on,  sa svim svojim funkcijama i kao potpuno lojalan svojoj  državi, apsolutni gospodar u MKSJ u najširem značenju te riječi, zbog čega mu se niko više i ne suprostavlja, uključujući i tužioce. Zamjeriti se Meronu isto je što i zamjeriti se SAD-u.

Na kraju ću citirati završnu rečenicu iz mog izlaganja “Selektivna pravda MKSJ” na pomenutoj Tematskoj debati Generalne skupštine UN-a: “Volio bih da se nikome više ne desi tragedija krvavog gradjanskog rata, kakva se desila nama na prostoru bivše Jugoslavije. Ako se ipak negdje nešto slično desi, nemojte dozvoliti da se ponovi tribunal kakav je MKSJ”.

 18.novembar, 2013.

                                                                                                                             Savo Štrbac