Na početku završne riječi Radovan Karadžić je bespoštedno napao najprije cijeli Tribunal a potom se ograničio samo na njegovo tužilaštvo, totalno negirajući zločine i sopstvenu odgovornost i predstavljajući se za “najvećeg prijatelja Muslimana”. Karadžić negira da je “lažov i mafijaš” i tvrdi da je za sobom ostavio “samo dobra djela”
Radovan Karadžić je u svojoj bogatoj karijeri između ostalog bio i psiholog fudbalskog kluba “Sarajevo”, pa mu je iz tog vremena vjerovatno ostalo geslo da je “napad najbolja odbrana”. Svoju završnu riječ počeo je bespoštednim napadom na Tribunal, poredeći sebe sa Alfredom Drajfusom – francuskim oficirom jevrejskog porijekla koji je prije 120 godina osuđen na doživotnu robiju pod lažnom optužbom da je špijunirao za Njemačku. Od afere Drajfus do danas nije se, rekao je Karadžić, desilo “ništa tako krupno i pogrešno” kao što su tribunalova suđenja i od “tih vremena nije osuđen i zatvoren toliki broj pristojnih i nevinih ljudi, uglavnom Srba, a oslobođeno puno neposrednih počinilaca, ubica Srba…”. To će se, smatra Karadžić, pamtiti duže od Drajfusove afere.
A onda je, izgleda, shvatio da je otišao malo predaleko, pa je rekao da se to ne odnosi na vijeće, odnosno sudije, već je sve to “ručni rad tužilaštva” koje nastoji da sudije zavede na pogrešni trag. “Da sam vijeće, ja bih se uvrijedio” – zaključio je Karadžić i krenuo u beskompromisan obračun sa tužilaštvom i njegovim dokazima.
Pošto “nema dokaza”, rekao je Karadžić, tužilaštvo je izvlačilo zaključke iz neobaveznih “telefonskih ćakulanja”, skupštinskih rasprava i političkih govora, što je rezultiralo mnoštvom “kopilastih rečenica”, odnosno “semantičke kopiladi”. U nedostatku dokaza tužilaštvo se, nastavio je Karadžić, opredijelilo da “ocrnjuje njegovu ličnost” navodeći da je “lažov i mafijaš”. Tužilac je to, smatra optužni, uradio “teška srca” i svakako to ne bi učinio “da ima čvrste dokaze protiv Radovana Karadžića”.
Da bi ga optužilo tužilaštvo se, po Karadžiću, služilo trikovima. Termin “udruženi zločinački poduhvat” je, po njemu, “izum tužilaštva”, posuđen iz zakonodavstva o gonjenju mafijaša i smišljen samo kako bi se njega optužilo. Kada bi tužilaštvu bilo naloženo da sastavi optužnicu protiv njega mimo udruženog zločinačkog poduhvata ostala bi, rekao je, samo Karadžićeva “dobra djela” koja se sastoje u njegovim nastojanjima da se zaustavi rat, odnosno smanje patnje naroda jednom kad je rat već izbio. “Oni koji pričaju s bogom tačno znaju da je to tako” – kaže Karadžić. Ali, tužilaštvo je ostalo vjerno udruženom zločinačkom poduhvatu “putem kojeg optužuje svakog Srbina” jer bi ova suđenja trebalo “da premjeste krivicu sa nekih drugih naroda na srpski narod i da prenesu etiketu žrtve sa jevrejskog na neke druge narode”.
Karadžić, između ostalog, zamjera tužilaštvu što neće da predstavi vijeću da su devedesetih na vlast u BiH i Hrvatskoj “došli saveznici Hitlera”. To se, ogradio se malo Karadžić, ne odnosi toliko na Franju Tuđmana koliko na njegove ministre koji su se vratili iz političke emigracije i uzeli vlast. Što se tiče bosanskih lidera “Alija Izetbegović je od 1939. godine bio član “Mladih Muslimana” i primio muftiju jerusalemskog El Huseinija koji je došao da formira Handžar diviziju kao Hitlerov saveznik i lični prijatelj”, rekao je Karadžić. On, odnosno Izetbegović, i njegovo društvo su pravili planove o “uvozu četiri miliona Turaka kao i doseljavanju Muslimana iz Sandžaka “kako bi promijenio etničku sliku BiH”.
Karadžiću je “smiješna” tvrdnja tužioca da su Srbi na početku rata prigrabili više od 60 posto teritorije BiH pošto su, kako je rekao, Srbi uoči rata u svom vlasništvu imali 64 posto teritorije. Isto tako osporava etničko čišćenje i kaže da su Muslimani i Hrvati odlazili “možda ne dragovoljno, ali svakako svojom voljom”.
Povezani tekstovi
