Službeni podaci UNHCR-a kažu da je u Europu od početka ove godine pristiglo nešto više od 300 tisuća izbjeglica – migranata s Bliskog istoka i Mediterana. Prije dvadesetak godina Hrvatska je zbrinjavala više od 400 tisuća prognanika i izbjeglica.
Dakle, priča o nesavladivoj humanitarnoj karastrofi u Europi uvelike je prenapuhana. Ovaj izbjegličko-migranstski val ponajprije upozorava u kojoj je mjeri za europsku sigurnost bitno smirivanje sukoba i pronalaženje održivog rješenja na Bliskom istoku, gdje je ključ rješenja sada Sirija, a ključni generator krize ISIL.
Udar na Njemačku
Neupitna je osobna tragedija i patnja ljudi koji su se ukrcali na neki brod u Turskoj, platili više tisuća eura trgovcima ljudima, tražeći svoj ilegalni put u Njemačku. Prema UNHCR-u, samo ove godine ih je oko 2500 umrlo ili nestalo na tom putu. No iza ovog velikog izbjegličko- migrantskog vala ostaje i niz pitanja koja traže odgovor.
Izbjegličko-migrantski val tzv. balkanskom rutom naglo je počeo rasti ljetos. Dogodilo se to nakon što je Tsiprasova vlada bila prisiljena kapitulirati u Bruxellesu pred njemačkim zahtjevima. Grčka odjednom postaje potpuno propusna za izbjeglice koje Turska šalje balkanskom rutom preko Srbije u – Njemačku.
Srbija im je širom otvorila ulaz, svoje kolodvore i parkove, učinila ih medijski vidljivim, zapravo nezaobilaznim. Šalje ih dalje, u shengensku zonu, najviše preko Mađarske, prema najpoželjnijoj destinaciji – Njemačkoj.
I grčka i srbijanska benevolentnost prema ilegalnom ulasku izbjeglica-migranata zapravo ozbiljno ugrožavaju shengensku Europu, jedan od glavnih simbola EU-a. Ne doima se slučajnim.
Osobito ima li se u vidu da iza transfera stoji mafija balkanske rute. Mađarska je odlučila zaštititi granicu izgradnjom zida stekavši time atribut ksenofobičnosti. Na Njemačku je učinjen psihološki pritisak. Gledajući reportaže o izbjeglicama-migrantima koji svi žele u Njemačku, tražeći sigurnost i slobodu, stječe se dojam da se cijeli Bliski istok odlučio priključiti na njemački proračun i islamizirati zemlju po brzom postupku. Kao da se željelo izazivati antagonizaciju i ksenofobične ispade u Njemačkoj?
Umalo je i uspjelo, no kancelarka Merkel je vrlo vješto izbjegla zamku, posjetila izbjegličke centre, osudila radikalnu retoriku i silom prilika preuzela europsko vodstvo u rješavanju izbjegličke krize.
Najbolje se snašla Srbija
No nisu se svi snašli. Čelnici postkomunističkih država srednje i istočne Europe, od Zemana (Češka) i Fica (Slovačka), do Orbana (Mađarska), ne mare za finese političke korektnosti. Otvoreno su se suprotstavili trajnom prijamu muslimanskih izbjeglica, izrazlili spremnost da prime samo bliskoistočne kršćane, argumentirajući to kulturološkim i vjerskim razlikama i strahom od islamizacije.
Zaradili su trenutačnu osudu. Ali na dulji rok, Zeman, Fico i Orban otvorili su pitanja koja će stara Europa jednom morati staviti na dnevni red, a to je pitanje odnosa prema ideologiji i projektima koji teže islamizaciji Europe.
Svođenje tog pitanja na utrku sigurnosnih službi s Jihadi Johnom pokazalo se kao potpuno promašen pristup.
Marketinški je, pak, najbolje izbjegličku krizu iskoristila Srbija. Srbijanski premijer Vučić i predsjednik Nikolić, ljudi koji su ranih devedesetih izravno i aktivno sudjelovali u projektu etničkog čišćenja Muslimana u susjednoj BiH, prometnuli su se u najveće zaštitnike bliskoistočnih muslimana i velike humanitarce.
Pustili su izbjeglice u Srbiju i učinili ih vidljivima. Međunarodne humanitarne agencije ih hrane, čak i ministar Vulin priznaje da to srbijanski državni proračun ne košta ništa, srbijanski krak balkanske mafije pojačao je uposlenost, naplaćuju im transport, toalete, vodu, zrak…
I šalju ih dalje. U toj farsičnoj igri Vučić proziva Europu za ksenofobiju. Istodobno, na regionalnoj razini, njegov ministar Ivica Dačić prijeti Hrvatskoj izbjegličkim valom.
Savo Štrbac već je u novim projektima. Kako javljaju srbijanski mediji, priprema slanje bliskoistočnih izbjeglica u napuštene srpske kuće u Hrvatskoj.
Imamo li mi politiku za izbjeglice?
A Hrvatska? Milanovićeva vlada i dalje se pravi da ne primjećuje izbjeglički val u svojem susjedstvu i kao da nema niti primisao da bi im trojac Vučić – Dačić – Štrbac mogao podmetnuti (još jednu) destabilizacijsku minu.
Hrvatski opinion-makeri i nevladin sektor svjetonazorski bliski humanitarnim projektima Save Štrpca, kao da pripremaju teren, romantiziranim prikazima bliskoistočnih izbjeglica i migranata po matrici ex-jugoslavenskog agitpropa, u kojima je SAD glavni krivac za sve njihove nedaće. Tek nešto manje je kriva rasistička i klerofašistička Hrvatska.
Od onih 400 tisuća izbjeglica s početka teksta koje je Hrvatska zbrinjavala devedesetih gotovo polovina bili su Bošnjaci-Muslimani. Doduše, većina ih je čekala dokumente za odlazak u zapadnoeuropske zemlje. Nisu jurišali preko granice. I nisu čekali po parkovima i kolodvorima već u izbjegličkim centrima.
Događalo se to u vrijeme kada je bošnjačka Armija BiH potpomognuta mudžahedinskim jedinicama otvoreno napadala hrvatska naselja u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. I u izbjegličkim centrima nije bilo ozbiljnijih ekscesa.
Zato zbrinjavanje 500 ili 3000 bliskoistočnih izbjeglica za Hrvatsku zbilja nije problem. Uz uvjet da joj vanjsku i sigurnosnu politiku ne vode Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Sava Štrbac i prijatelji.
Povezani tekstovi
