Događaji sa stadiona u Maksimiru tog 13. svibnja 1990. godine ostat će zauvijek u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda. Prije točno 33 godine zbio se događaj naroda pred prvenstvenu utakmicu Dinama i Crvene zvezde. U osvit raspada Jugoslavije, kao uvertira onog što će kasnije postati Domovinski rat. To je bilo vrijeme kada je bilo sporedno navijaš li za Hajduk, Dinamo, Rijeku, Osijek… Bila je najbitnija Hrvatska.
Ta priča je već stotine puta ispričana, ali svaki puta s identičnim ili još većim žarom. Unaprijed organizirani neredi brojnih pristiglih gostujućih navijača doveli su do sukoba na ulicama, potom i kaosa na stadionu, a među njima je kao lider Delija bio i kasniji ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan. No, navijači Dinama Bad Blue Boysi prije svega, uz potporu i pripadnika drugih hrvatskih navijačkih skupina, pokazali su kako će izgledati ono što će se kasnije događati na ovim prostorima.
Nakon onog na tribinama kada su gostujući huligani napali manju skupinu domaćih običnih navijača na što milicija nije adekvatno reagirala, došlo je do žestokog sukoba i na travnjaku Maksimira. Navijači su prodrli na teren, a tadašnja milicija je očito po direktivi imala zadatak samo pendrečiti domaće navijače. No, valjda nisu očekivali da će kasniji kapetan reprezentacije Hrvatske Zvonimir Boban i njegovi suigrači stati u obranu svojih navijača. Udarac, skok Bobana na milicajca koji je brutalno udarao nemoćnog navijača pokazali su da Hrvatska više nema namjeru trpjeti hegemonizam i nasilje, a Bobana prometnuli u živu legendu. Koliko je stvar eskalirala i bila ozbiljna govore i kasnije izjave dotičnog huligana u uniformi kako je imao namjeru izvaditi pištolj i pucati u kapetana Dinama.
Tadašnja Jugoslavija bila je još dugo u šoku zbog neodigrane utakmice koja je registrirana rezultatom 3:0 za Zvezdu, ali i spoznaje da je to valjda znak kako je jednoj eri došao kraj. Kazne su bile rigorozne, tadašnji političari su se snebivali, a vrlo brzo su se mnogi od njih počeli, kao i mnogi današnji, time koristiti za samoreklamu. No, nedugo kasnije pa sve do danas traje uporno i prekrajanje povijesti, pranje mozga upornim ponavljanjem kako je tim događajem na Maksimiru počeo Domovinski rat. Kao da će time ono što se dogodilo dodatno dobiti na težini, bez obzira na to što to jednostavno nije istina. A i vrijeđa inteligenciju.
Poslije toga što se dogodilo na Maksimiru odigralo se još jedno cijelo prvenstvo Jugoslavije, cijela jedna sezona. No, o tome ćete jako rijetko u tom kontekstu čuti. Prvenstvo u kojem je 26. rujna iste godine prekinuta utakmica Hajduka i Partizana i zapaljena jugoslavenska zastava na Poljudu. Sezona u kojoj su se za titulu opet borili Zvezda i Dinamo, a Hajduk je kasnijem prvaku Europe Crvenoj zvezdi u Beogradu ‘uzeo‘ zadnji kup, ratni trofej osvojen šest dana nakon pokolja policajaca u Borovom Selu. Kako je počeo rat pa se odigrala još jedna cijela sezona?
Arhiva SD
Boban je morao preskočiti Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine, ali prvotno izrečena kazna mu je ipak bila smanjena. Nakon odsluženja kazne, nakon maksimirskog događanja naroda, još je i dalje igrao za Jugoslaviju. Kada je prvu utakmicu igrala reprezentacija Hrvatske tog 17. listopada 1990. protiv SAD-a na Maksimiru, Boban, Jarni, Bokšić, Prosinečki, Mijatović… bili su istog dana s mladom reprezentacijom Jugoslavije na gostovanju kod SSSR-a u Simferopolju.
Igrali su uzvrat finala U21 Europskog prvenstva (poraženi su). Kasnije je Boban igrao i za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Između ostalog tako je 16. svibnja 1991., više od godinu nakon ‘početka rata‘ zabio za Jugoslaviju u 7:0 pobjedi nad Farskim Otocima na beogradskoj Marakani. Jednostavno je to takvo vrijeme bilo, Hrvatska još nije službeno postojala, utakmica sa SAD-om je također bila takve naravi jer je tako moralo tada biti. Dobio si reprezentativni poziv za selekciju Jugoslavije i odazvao si se kao što su igrači radili svih tih godina do tada. Ali o tome ćete također jako rijetko u tom kontekstu čuti.
Arhiva SD
CNN je tu utakmicu u Maksimiru proglasio jednom od pet koje su promijenile svijet. Ali nije tada počeo rat na ovim prostorima. Štošta se još događalo do tada. Nije tu tezu o početku Domovinskog rata pošteno tvrditi prije svega u kontekstu prve žrtve Domovinskog rata Josipa Jovića ubijenog na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine.
Nema to baš nikakve veze s klupskim bojama. Svaka čast Bobanu, BBB-ima, svima koji su tada branili Hrvatsku na Maksimiru. Ponosimo se vama, onim kako ste stali u obranu Hrvatske i svojih ljudi kada je trebalo. U svoje ime to govorim, kao navijač Hajduka. No, tada nije počeo Domovinski rat. Ali je to bio i više nego jasan nagovještaj onoga što će se na ovim prostorima dogoditi.
U kasnijim godinama političari su imali još mnoštvo ideja kojima su za sitne, uglavnom vlastite interese prekrajali nogometnu i sportsku povijest, dijelili svakakve ‘titule‘ i epitete. Svi svjedoci tih vremena dobro znaju o čemu se radi. No, o tom nekom drugom prigodom da zaista netko ne bi pomislio da ovo ima ikakve veze s klupskom pripadnošću. Nemojmo kvariti sjećanje na 13. svibnja 1990., zaista veliki dan za (nogometnu) Hrvatsku.
Arhiva SD
Povezani tekstovi
