Ubojstvo dvojice ruskih novinara, Viktora Nogina i Gennadija Kurinnoja, novinarsko-snimateljskog dvojca Radiotelevizije SSSR-a, koji su ubijeni 1. rujna 1991. godine kod Hrvatske Kostajnice i dalje je tajna.
Ubijeni novinari se vode kao nestali, a gdje su njihovi posmrtni ostaci javno se ne zna, u Rusiji nikada nisu pokopani, a jedino obilježje da su ikada postojali i djelovali, da su ubijeni kao ratni izvjestitelji, postavljeno je lani u Hrvatskoj, u selu Panjani kod Hrvatske Kostajnice, na mjestu pogibije.
Svojevrsni spomenik dvojici svojih kolega već 20 godina podiže i poznati ruski novinar i političar, sveučilišni profesor Vladimir Mukusev, koji se ustrajno bori ne bi li otkrio istinu o sudbini svojih prijatelja, te priveo licu pravde njihove ubojice i nalogodavce ubojstva.
Mukusev do sada nije uspio rasvijetliti tu 21 godina čuvanu tajnu. Nije u tome uspjela niti njegova najnovija knjiga “Crna mapa”, koja je ovih dana izašla na hrvatskom jeziku i predstavljena u Zagrebu i Sisku.
No, “Crna mapa” otvorila je mnoga pitanja, te se autor i hrvatski izdavač nadaju da će knjiga i pritisak javnosti navesti bar hrvatske pravosudne organe (ruski novinari ubijeni su u Hrvatskoj) da učine korak više i konačno rasvijetle ovu crnu enigmu.
S hrvatske strane Mukusevu se u toj borbi pridružio Ivica Pandža Orkan, hrvatski branitelj, pukovnik HV-a u miru, koji je inicirao postavljanje spomenika ubijenim ruskim novinarima, te je organizirao izavanje Mukusovljeve knjige “Crna mapa” u Hrvatskoj.
U svojim nastojanjima da dođe do istine, Mukusev je godinama tražio potporu vlasti Ruske Federacije, vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Ruski predsjednici Gorbačov, Jelcin, Medvjedev odgovarali su na njegove apele bar kurtoaznom potporom, Putin se oglušio, baš kao i svi dosadašnji predsjednici Srbije. Šuti se i s Pantovčaka, Mukusovu na pismo nije odgovorio niti sadašnji predsjednik Ivo Josipović.
Službena Rusija, kako to otkriva Mukusev, a u što se istražujući ubojstvo dvojice ruskih novinara mogao uvjeriti i autor ovih redaka, čini sve da se ne otkrije puna istina koju su otkrili ruski istražitelji, da su ruske novinare u Hrvatskoj ubili srpski pobunjenici. Ne čini se to iz političko-diplomatskih razloga – kako stoji u jednom tajnom izvješću, jer bi istina mogla kompromitirati Srbe pred ruskom javnošću.
Konkretno, iz više nam je izvora potvrđeno da su službenici ruskog Veleposlanstva u Zagrebu pritiskali organizatore i sudionike komemoracije dvojici ubijenih ruskih novinara i podizanje spomenika na mjestu njihova ubojstva u selu Panjani kod Hrvatske Kostjanice 21. svibnja prošle godine, tražili su da se otkaže otkrivanje spomenika.
Čak su, doznajemo, pisali i županijskim vlastima u Sisku kako bi županica zaustavila inicijativu hrvatskih branitelja i svojeg savjetnika za braniteljska pitanja, te spriječila postavljanje spomenika Viktoru Noginu i Gennadiju Kurinoju jer to nije politilčki korektno dok se ne utvrdi istina.
U Rusiji, Vladimir Mukusev, smijenjen je sa svih funkcija kako bi se spriječio u istraživanju i objavi istine o ubojstvu njegovih prijatelja novinara, a tijekom rata, na okupiranom području, osobno mu je ratni zločinac Martić zaprijetio kako će njegovo tijelo ako ne prestane s istragom, tražiti duže nego tijelo Nogina i Kurinoja. Martić nije zaustavio Mukuseva, ali je tom izjavom potvrdio zapravo da zna tko je ubio ruske novinare i gdje su njihovi posmrtni ostaci.
Mukusev u svoj “Crnoj mapi” piše kako su Nogin i Kurinnoj ubijeni 1. rujna 1991. godine kod Hrvatske Kostajnice, te da je srpska paravojska za zločin odmah optužila hrvatsku stranu. Mukusev se kao šef ruskog istražnog povjerenstva, u to vrijeme bio je deputat u ruskom parlamentu, ubrzo našao na mjestu događaja.
Svjedok događaja sa srpske strane, vodnik JNA Stevan Borojević je istražiteljima ruske tajne službe opisao kako su reporterski tandem zaustavili njegovi sumještani iz ‘specijalne milicije’ direktno podređene Milanu Martiću. Svjedok Stevan Borojević je opisao kako je njegov prezimenjak Ranko Borojević nakon legitimiranja ruski dvojac proglasio ‘hrvatskim špijunima’ te ih na mjestu ubio, a njihov automobil je opljačkan prije uništavanja.
Svjedok Borojević ubrzo je poginuo pod čudnim okolnostima. Na tadašnjim okupiranim područjima tzv. Republike Srpske Krajine kreće kronologija misterioznih nestajanja svjedoka, lažnih kostiju u pronađenoj olupini automobila, nestanaka prikupljenih dokaza, a upornog Mukuseva smjenjuju.
Tako se proslavljeni ruski novinar, ratni dopisnik iz Afganistana, ubrzo osobno uvjerio kako ne samo srpske, nego i ruske vlasti nastoje zataškati slučaj ubojstva dovjice ruskih novinara u ime ‘rusko-srpskog bratstva', odnosno ‘interesa ruske države u balkanskom pitanju’.
Vladimir Mukusev piše kako je spreman razumjeti potrebu hrvatskih vojnih veterana, da skinu odgovornost za ubojstvo sa sebe, pa čak i da spomeničkim putem optuže suprotnu stranu mimo pravne procedure.
Nije, međutim, spreman razumjeti političke vrhuške triju država: Rusije, Srbije i Hrvatske, koje tu pravnu proceduru odbijaju pokrenuti jer nije ‘aktualna i politički korektna’. Predlagao je da se po imenu Nogina i Kurinnoja nazove stipendija za novinare u Hrvatskoj, ili filmski festival u Hrvatskoj Kostajnici s antiratnom tematikom, sve sa ciljem da smrt na zadatku njegovih prijatelja i kolega ostane podsjetnik i upozorenje.
Povezani tekstovi
