Bitka u Ardenima, poznatija kao „Bitka u izbočini“, bila je najneočekivanija, najzamršenija bitka u II. svjetskom ratu i zadnji pokušaj poraženih njemačkih snaga da prekorenu tijek savezničkog oslobađanja Europe. Ima i Hrvatska svoju „Bitku u izbočini“ kojom je spriječen mogući preokret uspjeha „Oluje“, a o toj operaciji domaća javnost ne zna gotovo ništa.
Riječ je o bitki kod Bosanskog Grahova, kada su poražene snage Vojske Republike Srpske na širem području Grahova u noći s 12. na 13. kolovoza 1995. pokušale izvršiti kontraudar, zauzeti strateški važan prijevoj Derale između Strmice i Grahova, presjeći komunikaciju Grahovo-Knin, i tako otvoriti put srpskim snagama prema Livnu i Kninu te, na koncu, dovesti u pitanje uspjeh „Oluje“.
Bio je to jedini kontraudar srpskih snaga nakon „Oluje“. Silinu udara na svoja leđa preuzela 141. brigada HV-a na pravcu Biljeg-Ciljeg Vidovića glava-Begovac na koji je udarila šaka srpske kontraofenzive. Srbi su, poput nacista u Ardenima, sve bacili na tu zadnju kartu. Bilo je tu specijalne policije iz Banje Luke, interventih snaga iz 1. i 2. Krajiške brigade, čak i nešto specijalaca iz okolice Sarajeva, a sve pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića. Čak 15 pripadnika 141. brigade, mladi Splićani i Kaštelani, poginulo je u toj široj javnosti potpuno nepoznatoj bitki.
Siloviti udar
- Početni srpski udar u noćnim satima bio je toliko silovit da su na dva mjesta probili liniju obrane, te nakratko zauzeli položaje s kojih su kontrolirali prijevoj Derale (Cigelj, Vidovića glava). Bila je to borba prsa o prsa gdje su u noćnim satima poginula moja 3 vojnika: Stipe Marčić Štef, zapovjednik 1.satnije 1. bojne, Denis Baleta i Dragan Kikić – prisjetio se Damir Sučić Brale, nekadašnji zapovjednik 3. voda, 1. satnije, 1. bojne.
- Kad smo izišli na teren, nas 40 vojnika, u sektoru lijevog obuhvata od strateški važnog predjela Vidovića glave, gdje je bilo najžešće, u gluho doba noći naletjeli smo na ubačenu grupu srpskih vojnika u jednom usjeku. To je bila pucačina. To je bilo ili mi ili oni… Uspjeli smo ih odbacit i nastaviti akciju. Tada je poginuo Oleg Ujević koji je posmrtno odlikovan za junaštvo Redom hrvatskog trolista. Imao je dugu kosu, student koji se vratio po ubijene suborce, i tada je sam stradao. Srbi su tukli topovima, tenkovima, avionima, bitka ko na Kozari. Gadno je bilo, jer je 141. primila prvi udar. U protunapadu 14. kolovoza su nam došli momci iz 7. gardijske, i POTRD ZP-a Split a još je bila intervetna grupa iz 6 dp. i u odbili ih totalno u roku 48 sati – priča nam Sučić.
Paklena Vidovića glava
- Iskreno, žao mi je ubijenih srpskih vojnika, i njih je kao i nas majka rodila, i oni kao i mi su imali svoje obitelji, ali, brate, oni su napadali, a mi se branili. Da opet ustreba, sve bih ponovio – kaže Sučić.
Na paklenoj Vidovića glavi u noći s 12. na 13 kolovoza 1995. u rovu je bio zapovjednik Damir Vladušić. U samoj akciji poginula su četiri vojnika Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica.
- Dok su drugi slavili „Oluju“, nas je pakao tek čekao. U toj akciji na samo dva metra udaljenosti borili smo se sa srpskim vojnicima. Mene je pogodio snajper, metak ušao kroz donji dio vrata i izišao na dnu leđa kod sedmog kralješka… Ostadoh živ, ni sam ne znam kako sam se izvukao i dočepa saniteta. Cijelo vrijeme sam imao na umu kakve poteze vući i kako sačuvati ljude. Doslovno svake sekunde su padale granate oko nas. Pakao… Zbog poginulih bio je proglašen dan žalosti u Splitu i Kaštelima – prisjetio se Vladušić.
U isto vrijeme na lijevom krilu djelovala je interventna skupina 6. domobranske pukovnije kojoj također pogibaju četiri pripadnika: Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina, dok je sudbina Drage Ilovića nepoznata te se vodi kao nestali. Na ostalom dijelu bojišta od neprijateljskog djelovanja poginuli su Ante Merčep, Zoran Karanović i Ante Domazet, pripadnici 1. bojne 141. brigade.
Krvava uniforma
- Ono najgore čekalo me nakon povratka u Split. Pričalo se da su nam položaji pali jer, tobože, bili smo opušteni i pijani slaveći „Oluju“. Sramota i tuga od priča i podmetanja. To mi je bilo gore nego išta, jer znam kako smo se borili i šta smo sve napravili da spriječimo prodor srpskih snaga i u tome smo uspjeli. Možda će nekom zvučati ludo, ali još doma čuvam svoju krvavu uniformu.
- „Oluja“ je apsolutno bila majka svih bitaka i treba je slaviti, ali ova važna bitka kod Grahova je nekako zaboravljena, izbrisana, a to nas boli… S obzirom na to da je ovo prvi put da javno progovaramo o ovoj bitki, nadam se da će i drugi naši suborci početi iznostiti svoje priče i viđenja oko šutnje koja je pala na bitku za Grahovo – kaže Vladušić.
Razbijena Podrinjska brigada
Hrvatske su snage u protuudaru na prostoru Derala razbile i jednu od najelitnijih srpskih brigada, Podrinjsku brigadu i njezine specijalce. I u toj akciji bilo je žrtava: zap. Voda 2. bojne Nenad Božan, zap. odjeljenja 2. bojne Ranko Grbavac i dva vojnika: Sead Jasenčić i Slaven Ujević, te pripadnik 7. Gbr. Romano Ribić. Srpske su postrojbe u bijegu iza sebe ostavile arsenale oružja za dalekometno topništvo. U protunapadu 15. kolovoza naših snaga su sudjelovale 141.brigada 6. i 126. domobranska pukovnija HV, i jedna ojačana bojna 4. gardijske, koje je zbog toga hitno vraćena sa odmora na bojište.
Povezani tekstovi
