Jovica Vujanić (64) zvani Balotan i Džoni rodom iz Knina te Đuro Dujaković (67) zvani Suljo također iz Knina, dvojica nekadašnjih pripadnika paravojne postrojbe 75. motorizirane brigade vojske tzv. RSK, našli su se u optužnici ŽDO-a Split podignutoj protiv njih zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Dvojicu se tereti da su 27. siječnja 1993. godine u večernjim satima u tada privremeno okupiranom selu Mratovo, zaseoku Džaje u općini Promina u jednoj kući nepoznatog vlasnika prvo tukli i zlostavljali tada 65-godišnjeg slijepog civila hrvatske nacionalnosti. Prvo su čovjeku, čije je tijelo ekshumirano nakon “Oluje”, polomili rebra da bi ga potom izveli izvan kuće te su ga tjerali ispred sebe oko 150 metara da bi mu onda svaki od njih dvojice u glavu ispucao više hitaca iz automatske puške ubivši ga odmah.
Obojica su od rođenja do redarstvene akcije Oluja živjeli u Hrvatskoj, a onda su pobjegli u Srbiju i njihova je adresa nepoznata hrvatskom pravosuđu pa je protiv njih raspisana i međunarodna tjeralica te Europski uhidbeni nalog i određen im istražni zatvor.
Tijekom istrage ispitana su četiri nekadašnja pripadnika brigade kojoj su pripadali i optuženici, a jedan od njih, Gojko S. je kazao da je bio mobiliziran i tog dana doveden u zaseok Džaje. I Vujanić i Dujaković su bili u njegovom vodu, a bili su, kazao je svjedok, “neuredni, alkoholičari i ekstremni”. Te je večeri vidio slabovidnog čovjeka blizu kuće u kojoj su im dijelili hranu, no ovaj se udaljio. Saznao je njegovo ime, a nakon što se zbog hladnoće vratio s položaja u kuću vidio je na zidu rupu od metka i krv. Tada mu je drugi vojnik Todo J. kazao da su Vujanić i Dujaković doveli i mučili tog slabovidnog čovjeka, da su mu pucali kroz uho i tukli ga te da je on tražio pomoć od Jovića govoreći “Spasi me brate”, no ovaj to nije smio učiniti. Ispričao mu je i kako su starca izveli van i ubili ga, a on je izašao izvan kuće i vidio njegovo tijelo. Kazao je da su svi vojnici znali da su ga baš njih dvojica ubila i da to nije bila nikakva tajna.
Svjedok Todo J. je, pak, kazao da su obojica okrivljenih bili skloni alkoholu, ali da je opasniji bio Vujanić koji je imao dugu bradu. Kazao je da je u kuhinji vidio slijepog čovjeka i Vujanića koji je držao nož te je otišao. Tek je kasnije saznao da su ga ubili.
Svjedok Boško P. koji je također bio mobiliziran rekao je, uz ostalo, da je Vujanić “od rođenja bio naopak, da mu je ubosti nožem čovjeka bilo kao ubosti u jabuku” te da je čuo da je ovaj u Srbiji ubo nožem nekoga ispred trgovine. Po njemu, Dujaković nije bio loš, ali se bojao Vujanića zato je stalno bio s njim.
Zanimljivo je da se u optužnici ŽDO-a navodi da su odmah nakon ubojstva, 28. siječnja 1993. godine na teren izašli djelatnici “milicije RSK” i “organa bezbednosti vojske RSK” i sastavili izvješća o ovom zločinu. U njima se navodi da su slijepog čovjeka ubili baš njih dvojica te da “protiv istih ništa nije poduzeto jer organi MUP-a navode da u ovom trenutku ne smiju ništa poduzimati jer se, kako kažu, plaše reakcije boraca da štite Hrvate.”
Povezani tekstovi
