Naš antologijski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman opet nas je osramotio i uvalio u međunarodne probleme, ovaj put s Crnogorcima. U intervjuu za podgorički list „Vijesti” ministar je negirao postojanje logora Lora u Splitu početkom 90-ih, u kojem je, među ostalim, stradalo više crnogorskih državljana.
Izjava hrvatskog šefa diplomacije loše odjeknula u Crnoj Gori: ‘U Lori nikada nije postojao logor…‘
„Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora. To je narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”, rekao je naš ministar crnogorskim novinarima.
A ti novinari u naknadnom tekstu otkrivaju da hrvatski ministar u intervjuu nije odgovorio na dva potpitanja. Prvo je glasilo: „Što je bila Lora, ako ne logor?” A drugo je glasilo: „Kako potraga za istinom o stradanju ljudi koji su bili ratni zarobljenici – stoga i pod zaštitom međunarodnih konvencija koje ih posebno štite od mučenja i ubijanja – može biti ‘narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve‘?”
Dakako da Grlić Radman na ta potpitanja nije odgovorio. Jer u dubini svoje plitke političke svijesti i on sâm dobro zna da je Lora samo formalno bila vojni zatvor, dok je u stvarnosti funkcionirala kao logor za mučenje civila i ratnih zarobljenika, kao što zna i da rasvjetljavanje sudbine mučenih i ubijenih zatočenika Lore ni u ludilu ne može biti „narativ koji izjednačava agresora i žrtvu”.
Stoga, kako ne bismo rekli da naš neponovljivi ministar vanjskih poslova laže, reći ćemo da iznosi alternativne činjenice.
‘Molili su ljudi da ih ubiju‘
Novinari crnogorskog lista morali su biti šokirani Grlić Radmanovim negiranjem logorskog karaktera Lore. Jer, prije mjesec i pol upravo su „Vijesti” objavile potresni razgovor s jednim od preživjelih logoraša iz Lore, Veselinom Bojovićem iz Žabljaka, koji je u travnju 1992. kao 19-godišnji ročni vojnik JNA uhapšen u Gabeli kod Čapljine u BiH, te je s još 11 uhapšenih pripadnika vojske prebačen u Loru, gdje je četiri mjeseca proveo u bloku B.
„To je strava i užas. Tko nije proživio Loru, ne može znati što se sve izdogađalo tamo. Kaos. Borba za život. Smrt. U tim trenucima je bolja smrt bila. Nije čovjeku bilo ni do čega, samo da prekrati muke. Molili su ljudi da ih ubiju, da im prekrate muke. Najviše su se iživljavali ovi što dođu s ratišta, njihovi napiju se, dođu, dovedu ih, po cijelu noć tuku, mlate. U nesvijest padnem, pa povraćam. Hidrantom su nas kupali, izvode u krug, opaljuje te hidrantom. Postroje nas, okrenu ka zidu gole…”, rekao je Bojović.
Na izravno novinarsko pitanje je li točno da je prolazio mučenje strujom, Bojović je dao potvrdan odgovor:
„To je indukcija, telefon improvizirani naprave, svežu ti ga za prst, poliju vodom noge i zavrti. To je padanje u nesvijest. To su najžešći bolovi. Da se javim kući na telefon kaže, odvede te u prostoriju, užas”, prisjećao se Bojović.
Zatvorenike u Lori su spolno zlostavljali, tjerali ih da laju u pasjim kućicama, spolne organe im spajali na struju…, a oni su sve mirno gledali: ‘Najgore je bilo kad su tamo bili Duić i Bungur‘
Krici su noćima odjekivali Lorom
Najteža mučenja i zlostavljanja u Lori prolazili su zatvorenici iz bloka C, gdje su bili smješteni zarobljeni crnogorski vojnici iz Nikšića i Šavnika, koji nisu preživjeli mučenje. Na pitanje što zna o tome, Bojović je odgovorio da su tamo bili „najveći jauci i vriska”.
„Ja sam po priči Luke Adžića, on je bio s njima, čuo sam kad su dovedeni, tad su bili najviši jauci, tuča i vriska iz bloka C. Mislim da su dvije, tri noći tu bili, da su ih držali. Luka mi je rekao da su iz Šavnika momci. On je rekao i da je neke poznavao. U ćeliji je bio s njima. Pričao mi je šta su im sve radili”, kazao je Bojović.
Na pitanje šta mu je to ispričao pokojni Luka Adžić, Bojović je kazao da su jednom zarobljeniku izvadili oko, drugome uho, dok su trećem odsjekli spolni organ.
„To sam vidio i ja kad sam ribao hodnik i WC u bloku C. Odveli su nas dvojicu te smo to ribali i poznao sam naglasak naših ljudi – ‘ubij me, ne muči me, molim te, daj mi malo vode‘. Treću noć mislim da nije više ništa. Ja sam se raspitivao, stražar je rekao: ‘Nema više, tvoji su zemljaci u hladnjači‘”, kazao je Bojović, dodavši da je Luka Adžić preminuo godinu dana nakon Lore od posljedica mučenja.
„On je bio u teškom psihičkom i fizičkom stanju. On je dobio batina i batina”, rekao je danas 52-godišnji Bojović.
Za razliku od Bojovića, njegov vršnjak Bojan Vesović iz Kragujevca nije preživio tortutu u Lori. U siječnju 1992. tada 18-godišnji Bojan otišao je na služenje vojnog roka u JNA u Prištinu, ali su ga već prije kraja obuke za tenkista poslali na ratište u BiH, gdje je ranjen u bedro i zarobljen u okolici Livna, te prebačen u Loru, u spomenuti zloglasni blok C.
Više preživjelih logoraša opisalo je posljednje Bojanove dane, potvrdivši da je umro od mučenja. Svjedoci spominju da su mu logorski stražati u Lori u ranu namjerno utrljavali mast za pušku i druge stvari kako bi se rana dodatno inficirala. Njegovi krici su danima i noćima odjekivali Lorom, sve dok nije podlegao mučenju, a njegovi posmrtni ostaci nađeni su tek 12 godina kasnije u masovnoj grobnici nedaleko od Tomislavgrada u BiH.
Novi iskaz žrtve splitske Lore, mučili ga dok je bio tinejdžer! Sad ga zove Odvjetništvo, otkriva imena. ‘Uho su mu…‘
Đorđe preživio, Gojko i Nenad ubijeni
O postojanju logora u Lori zna doslovno cijeli Split. Ne samo zato što su krici mučenih zatočenika odjekivali u noći tako jasno da su se mogli čuti i u susjednim gradskim četvrtima, nego i zato što je Slobodna Dalmacija, kao prvi medij u Hrvatskoj, izvijestila o mučenjima u Lori još dok su ona trajala.
Tadašnji reporter „Slobodne” Zvonimir Krstulović objavio je 7. rujna 1992. tekst pod naslovom „Slučaj građanina Đ.K.”, u kojem se precizno opisuje višednevna tortura – od brutalnog premlaćivanja, preko spajanja na žice akumulatora do naredbe da uđe u pseću kućicu i laje – kojoj je samo nekoliko dana ranije u Lori bio podvrgnut splitski civil srpske nacionalnosti Đorđe Katić, koji je imao dovoljno hrabrosti da opiše što je doživio u Lori.
Usprkos stravičnoj torturi, Katić je uspio preživjeti Loru – doduše, s trajnim zdravstvenim posljedicama – za razliku od druge dvojice splitskih Srba koji su u Loru dovedeni na pravdi Boga i tamo skončali od batina: Gojko Bulović u lipnju, a Nenad Knežević u srpnju 1992. godine.
Je li onda Lora bila logor ili nije? Možemo se konzultirati s Hrvatskom enciklopedijom, koja logor definira kao „mjesto na koje se dovode osobe što su ih vojne, policijske ili druge vlasti, skupine ili pojedinci internirale zbog njihovih nacionalnih, etničkih, vjerskih, rasnih, političkih, socijalnih i drugih pripadnosti i uvjerenja…”
Kako vidimo, „zatvor” Lora u potpunosti ispunjava kriterije logora.
Logor na kraju grada
Štoviše, Lora ispunjava čak i kriterije za koncentracijske logore, koje Hrvatska enciklopedija definira kao „mjesta masovnoga zatočenja domaćega ili stranoga civilnog stanovništva (katkad i vojnika) u izoliranim većim ograđenim prostorima”:
„Kriteriji zatočivanja mogu biti individualni, ali češće obuhvaćaju cijele kategorije stanovništva (masovni politički, nacionalni, vjerski i rasni progoni)… Za razliku od zatvorâ, u koje osuđeni dolaze na temelju pojedinačnih (osobnih) sudskih presuda i na određeno vrijeme, uz zakonom propisan postupak, u koncentracijski logor smještaju se zatočenici uglavnom na temelju pripadnosti određenoj skupini, a po izvanrednom ovlaštenju policijskih, vojnih i drugih izvršnih organa vlasti, i to na neodređeno vrijeme”, stoji u Hrvatskoj enciklopediji.
Razuljivo je stoga da je Grlić Radmanova „alternativna povijest” o Lori protumačena u Crnoj Gori kao nedostatak volje da se prema žrtvama Lore postupi pravedno, te su u tom smislu reagirali i najviši dužnosnici crnogorske države.
„Crna Gora želi pravdu za sve žrtve i spremna je do kraja ustrajati na procesuiranju zločina i obeštećenju žrtava, u skladu s međunarodnim pravom”, poručio je crnogorski premijer Milojko Spasić, uz podsjećanje da ratni zločini ne zastarijevaju, a našeg ministra kritizirao je i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović:
„Stav gospodina Grlić Radmana ne doprinosi unapređenju međudržavnih odnosa Crne Gore i Republike Hrvatske. Crna Gora ne smije zaboraviti svoje građane o čijem stradanju u Lori postoje brojna svjedočanstva. To je, u konačnom, pitanje pravde i državnog dostojanstva”, rekao je crnogorski predsjednik.
Ukratko, Lora je bila jedan od ključnih punktova sadističke ratne kulture u Hrvatskoj, pravi mali konc-logor na kraju grada, u kojem su hrvatski vojni policajci mučili zarobljene srpske vojnike i civile. Netko bi to trebao reći našem ministru, da nas više ne sramoti u inozemstvu.
DAMIR PILIĆ
Povezani tekstovi
