zadnji čin oduzimanja zemlje čiji su vjekovni posjednici građani srpske nacionalnosti, a koja se nekad u zemljišnim knjigama vodila kao narodna imovina.
Sve je počelo divljom uzurpacijom zemlje nakon Oluje, zatim donošenjem Programa gospodarenja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države, uknjižbom te zemlje pod vlasništvo Republike Hrvatske koje je obavilo Županijsko državno odvjetništvo, preko dva natječaja o zakupu na 20 godina, pa do konačne prodaje zemljišta prije mjesec dana.
Tada je benkovački gradonačelnik Branko Kutija stavio svoj potpis na ugovore za već treću prodaju 92 hektra državnog poljoprivrednog zemljišta na katastarskim općinama Donje i Gornje Biljane i Smilčić, sela čiji su predratni mještani većinom bili Srbi. Iako su prilikom prva dva natječaja zakupa saborski zastupnici SDSS-a tražili da se ukinu sporne koncesije, to nije učinjeno, nego se pristupilo konačnoj prodaji.
Suglasnost za prodaju, nakon dva pokušaja, gradske vlasti dobile su od Ministarstva poljoprivrede, a pozitivno mišljenje na nacrte ugovora dalo je i Županijsko državno odvjetništvo u Zadru. Time je bio otvoren put prvoj ovakvoj prodaji zemljišta u Zadarskoj županiji i šire.
U posljednjih godinu dana, benkovački slučaj jedan je od rijetkih odobrenih predmeta od strane Ministarstva na natječaje za zakup ili prodaju, unatoč odluci ministra Tihomira Jakovine sa početka 2012. godine. kojom je bio obustavio sve započete radnje na poljoprivrednom zemljištu. Međutim, ono što drugima nije pošlo za rukom, uspjelo je benkovačkom gradonačelniku.
Kako kažu u Agenciji za poljoprivredno zemljište, postupak je odobren jer je navedeni natječaj za prodaju bio završen još mjesec dana prije ministrove odluke. Također nas u Agenciji uvjeravaju da u navedenom natječaju nije bilo nezakonitosti i da prodano poljoprivredno zemljište nije bilo u vlasništvu privatnih osoba niti su one upisane u katastar kao vlasnici. Tvrde da je u zemljišnim knjigama zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske.
O stvarnoj atmosferi na terenu, nadležnima ništa ne govore brojke da su na području koje pokriva policijska postaja Benkovac, od 2003. do 2009. godine zabilježene 42 prijave građana zbog nezakonitog zauzeća nekretnine, a čak 125 prijava zbog ometanja posjeda. Građani srpske nacionalnosti na području Ravnih kotara ističu da je na djelu otimačina poljoprivredne zemlje velikih razmjera.
- Postupci gradskih vlasti odobreni od države predstavljaju otimačinu. To je povezani lanac koji ide od vrha države preko lokalne vlasti do Državnog odvjetništva, katastra i gruntovnice, ističe Rade Ostojić čija su se tri hektra zemlje još prije dvije godine našla u gradonačelnikovom natječaju za zakup.
- Moj djed je išao u Beč kralju Franji Josipu po pismo na osnovu kojeg je ova zemlja podijeljena mještanima sela. To pismo sam čuvao sve do Oluje kada je izgorjelo zajedno sa kućom. Ova zemlja je prije više od 100 godina parcelizirana i podijeljena domaćinstvima u selu. Vodila se na imena naših djedova i očeva sve do 2002. godine kada je, ne znam iz kojih razloga, zavedena pod Agroprodukt Benkovac. Moja obitelj misteriozno je izbrisana u katastru sa te čestice. Nismo niti znali da nam se država uknjižila. Sve je u tišini napravljeno, ali mi smo stari posjednici, to negdje u arhivama mora pisati, kaže Ostojić. Ostao bez zemlje zbog ceste
Bezobzirnu politiku države osjetio je iŽeljko Lakić kome je država uzela dio zemlje za izgradnju nove ceste prema Smilčiću.
- Ovdje je na djelu je oduzimanje zemlje Srbima. Mi smo sami i zaboravljeni od svih. Nemoćni smo u pravnoj bici s državom. Zar osporavanje vlasništva i diskriminacija nisu kazneno djelo, pita Željko Lakić.
- Eto, uzeli su mi tri metra moje zemlje i ostavili mi smeće i kamenje. Takva je slika kraj svake parcele koja je srpska. Susjedna parcela je zemlja čovjeka iz hrvatskog sela Prigrade, njemu nisu uzeli ništa, tvrdi Lakić.
Grad Benkovac zemlju je prodao po jako jeftinoj cijeni čime je, kako kaže Ostojić, pogodovao određenim osobama.
- Sada su tu našu zemlju prodali ispod cijene za samo jednu kunu. Naši preci su davali ogromne novce za tu zemlju i kultivirali ju. Sjećam se vremena kada se za pola hektara zemlje davalo i po 50.000 njemačkih maraka, kada se ženilo zbog zemlje koja je bila mjerna jedinica bogatstva, kaže Ostojić koji se čak jednom prijavio na natječaj za zakup nad susjednom česticom koju obrađuje. Time je trebao dobiti pravo prvokupa, ali ne samo da nije prošao na natječaju nego o rezultatima nije čak bio niti obaviješten.
Kako je država zemlju pretvorila u državno zemljište i oduzela? Bivši ministar poljoprivrede Petar Čobanković uz pomoć Državnog odvjetništva, svo šumsko i poljoprivredno zemljište koje se vodilo kao društveno, po sili zakona dao je uknjižiti u Zemljišnim knjigama i katastru kao vlasništvo Republike Hrvatske.
Općinsko državno dalo je prijedlog Općinskom sudu koji je donio rješenje da se pokrene postupak uknjižbe, a javnost je obaviještena preko Narodnih novina i oglasnih ploča na Općinskom sudu i gradskoj upravi, koje uglavnom rijetki čitaju, pogotovo građani koji se nalaze u izbjeglištvu.
Nakon 30 dana, pošto se uglavnom nitko ne bi javio da postupak ospori, Sud donosi rješenje da se na predmetnu nekretninu u zemljišnim knjigama uknjižava država, čime i završava postupak uknjižbe. Stvarni vlasnici nemaju pojma da su vođeni bilo kakvi postupci tokom kojih su izvlašteni, ili im je zemlja otuđena.
Trajna posljedica: kada se država uknjiži na nekretninu i proda je, ono je trajno izgubljeno, budući da stvarni pravni vlasnici mogu vlasničkom tužbom tražiti tek polovičnu nadoknadu od države za otuđeno zemljište. Država je unaprijed, organizirano, osigurala i pravnu podlogu zakonima, ne vodeći računa o realnom stanju.
Po važećim zakonima, građanima srpske nacionalnosti koji su vanknjižni vlasnici skoro je nemoguće dokazati pravo vlasništva jer se u postupak dokazivanja u obzir uzima samo vrijeme od dvadeset godina samostalnog i neprekidnog posjedovanja predmetne nekretnine počevši od 8. oktobra 1991. godine.
Period mirnog posjedovanja za vrijeme SFRJ uopće se ne računa kao dokaz, ali se zato na osnovu starog austrijskog građanskog zakonika, uz pomoć dva živuća svjedoka može dokazati vlasništvo nad nekretninom prije 1941. godine.
Problem je još veći ukoliko je predmetna nekretnina zapuštena, što je s obzirom na staračku strukturu povratničkog stanovništva, uglavnom slučaj. Bez obzira na realnost, pravna struka se slaže u tome da neznanje i neposjedovanje informacija za ove postupke ne opravdava vlasnika. Stoga se može dogoditi da mu zemlju uzme država jer svatko od građana koji polaže pravo na neku zemljišnu nekretninu, dužan je brinuti se o toj nekretnini i njenom stvarno-pravnom položaju.
No, i kada bi mještani Ravnih kotara dobili sudske sporove, po novom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, zemljište u vlasništvu države ne može biti predmet obeštećenja bivših vlasnika. Sličan je slučaj i sa već prodanom zemljom, gdje bivši od novih vlasnika ne mogu dobiti ništa, već ih država na neki način mora obeštetiti. No takav slučaj sudska praksa u zadarskom zaleđu ionako još nije upoznala.
Prvi put bez zemlje su mještani ostali šezdesetih godina prošlog vijeka kada je vlast zbog općenarodnog interesa okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta oduzimala zemlju seljacima u korist tadašnjih poljoprivrednih kombinata. Seljaci koje nitko ništa nije pitao, za uzvrat su dobivali zamjensku zemlju slabije kvalitete i bez vlasničkih listova. Dobivene ugovore o zamjeni zemlje današnje pravosuđe tretira kao neprecizne, a skoro svaki pokušaj mirnog rješenja spora sa Općinskim državnim odvjetništvom, propada.
Povratnike Ravnih kotara posebno zabrinjavaju postupci katastra gdje su bili uredno upisani kao posjednici, a što se nakon uknjiživanja države u zemljišne knjige i davanja tih čestica u zakup briše, pa čak i same čestice. Tako se prije dvije godine na udaru našla parcela Alekse Kožula koji i nije znao da je njegova zemlja na kojoj je njegova porodica još 1930. godine sadila vinograd dana u zakup, sve dok se na navedenoj zemlji sa mehanizacijom nije pojavio izvjesni Mitar Habenšus.
Kožulu, kao i drugima, predstoji sudski proces utvrđivanja vlasništva, ili u suprotnom prijeti mu trajno oduzimanje zemlje. Sličan problem imao je i Milenko Šaponja koji je do sada postigao jedini uspjeli sudski povrat vlasništva i zabranu uzurpacije zemljišta.
- I moju je zemlju Habenšus uzurpirao. Prvo je okopao duboke kanale oko moje čestice. Zatim je preorao već posađeni luk i pripremio sebi zemlju za sjetvu. Čak mi je zatvorio i ulaz u moju parcelu. Prijetio mi je i nije htio izaći sa parcele, govorio je da on sve može, da mu je Kutija dao tu zemlju, priča Šaponja.
Takva nepravda zadesila je i mještane Islama Grčkog koji su šezdesetih godina svoju zemlju morali dati poljoprivrednom kombinatu, u zauzvrat su dobili tzv. Desničine gajeve. Nakon devedesetih, obitelj Desnica uspjela je vratiti svoje nekretnine, a mještani Islama Grčkog ostali su bez ikakve zemlje.
- I kako onda možemo govoriti o povratku? Do prije godinu-dvije bile su nam srušene i zapaljene kuće, sada kada smo počeli ostvarivati obnovu, oduzeli su nam zemlju, pa šta da radimo ovdje, od čega da živimo, od zraka i bure? Očigledno se otimačina zemlje savršeno uklapa u politiku povratka. Jedno je jasno, bez zemlje, nema niti povratka Srba u Ravne kotare, ističe Marija Ostojić iz Islama Grčkog.
- Nažalost, predstavnici koje smo birali i koji u ime nas za dobre pare sjede kraj Branka Kutije, u svemu ovom ne vide problem, nego čak smatraju da je sve legalno, reći će Željko Trkulja i dodaje da mještani Ravnih kotara nemaju vremena ni para da hodaju po sudovima i plaćaju odvjetnike.
- Na svaku parcelu mora izaći geodeta koji košta 250 eura, snimak stanja košta 500 eura, dok ispravni postupak košta 1000 eura. Mi toliko novaca nemamo i kao pojedinci ne možemo se suprotstaviti tom dobro udruženom aparatu, a nemamo nikakve informacije niti pravnu pomoć, kaže Trkulja.
I dok se jedni hvale kako su kao prvi u županiji, pa čak i u državi prodali državno poljoprivredno zemljište i zadovoljno trljaju ruke jer će kao vlasnici zemlje biti konkurentniji na natječajima za EU fondove, dio naroda Ravnih kotara je ostao bez svega.
Jedini put i zaštita ljudima bez zemlje je tužiti Republiku Hrvatsku. No, to je unaprijed izgubljena bitka jer svi, osim Milenka Šaponje, koji su se našli na sudu s državom, nisu dobili ništa, osim nagomilanih sudskih troškova koje su morali platiti.
AUTOR: Paulina Arbutina
Povezani tekstovi
