Vikendicu Gojka Čizmića u Zukvama kraj Zadra minirali su 1992. “nepoznati počinitelji”. Njegova je tužba odbijena na svim domaćim sudovima, a 33.000 kuna sudskih troškova namireno je dražbom na kojoj je prodana djedovina Čizmića u Gornjoj Kovačici
Jasno mi je da nema policije na svijetu koja može pohvatati sve teroriste, ali mi je poznato i to da nema ni one koja nije u stanju uhvatiti barem jednoga – komentira hrvatski državljanin i njemački gastarbajter Gojko Čizmić činjenicu da hrvatska policija u proteklih dvadeset godina nije uhapsila nijednog od minera imovine u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, koji su početkom devedesetih, izvan zone ratnih djelovanja, provodili teror pod okriljem države.
Gojko Čizmić jedna je od više tisuća žrtava miniranja imovine, a njegov je slučaj specifičan po tome što ga država, čiji Ustav svim građanima, bez izuzetka, garantira jednakost pred zakonom, nije ostavila na miru. Kalvarija Gojka Čizmića, njegove supruge Biserke i sestre mu Nevenke kulminirala je ovih dana.
Kratka povijest cinizma
Pišući o tom slučaju u ožujku prošle godine, najavili smo nesretnu dražbu na kojoj je, sudskim putem, trebala biti prodana obiteljska imovina Čizmićevih, pošto je Gojko izgubio sudski spor protiv Hrvatske kojim je tražio naknadu štete za kuću miniranu i potpuno uništenu u ljeto 1992. Naime, u naselju Zukvama, u općini Vrsi kraj Zadra, Čizmić je imao vikendicu u kojoj je namjeravao provesti umirovljeničke dane nakon više desetljeća rada u Štutgartu, u tvornici “Mercedes”. Dan prije nego što će 1992. doći sa suprugom na ljetovanje, kuća u koju je uloženo oko 150.000 eura je minirana. Čizmić je tužbu za naknadu štete podigao 2004, kada je procijenio da je splasnula antisrpska histerija; prije toga, mislio je, ona ionako ne bi urodila plodom. Vjerovao je da su sada došla druga vremena, da je tužba samo formalnosti i da Hrvatska, poput svih država EU-a, privatnu imovinu tretira kao svetinju.
Bilo mu je poznato da je, na prijedlog Vladimira Šeksa, 1996. ukinut članak 180 Zakona o obveznim odnosima, kojim je svima kojima su kuće minirane terorističkim činom izvan zone ratnog djelovanja jamčena odšteta. Isto tako, bilo mu je poznato da je Račanova vlada 2003, pod velikim pritiskom svijeta, Europske unije i Suda za ljudska prava u Strasburu, morala donijeti podzakonski akt u sklopu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija; posebni je cinizam u tome što je tim Zakonom materijalno obeštećenje predviđeno samo u slučajevima u kojima su mineri nekoga ranili ili ubili.
Obnova kuća prebačena je na Zakon o obnovi, što je samo nastavak diskriminacije – građani su, umjesto prave vrijednosti svojih objekata, prisiljavani potpisivati ugovore prema kojima su mogli dobiti obnovu samo nekoliko desetaka kvadrata, bez obzira na veličinu i vrijednost miniranoga objekta. Vrhunac te pravosudno-političke parodije odluka je Ustavnog suda, koji je 2008. zaključio da je zakonodavac opravdano ukinuo materijalnu odštetu građanima kojima je imovina minirana: stav ustavnih sudaca bio je da je odluka imala legitiman cilj, usmjeren na ostvarenje javnog ili općeg interesa. Nije jedino rečeno je li javni interes bio da što više srpskih kuća odleti u zrak ili da se ušted
Povezani tekstovi
