Ispod teksta: „Ovim spomen-obilježjem odajemo počast braniteljima i sugrađanima – žrtvama velikosrpske agresije na grad Osijek, Osječko-baranjsku županiju i Republiku Hrvatsku“, među 397 civilnih žrtava, našla su se i imena sedmorice Srba likvidiranih 1991. godine u tom gradu.
Ništa neobično da oni nisu likvidirani od strane pripadnika hrvatske vojske, koje su hrvatski sudovi već pravosnažno i osudili i to: Branimira Glavaša za ubistvo Branka Lovrića, Bogdana Počuče i Petra Ladnjaka u slučaju „Selotejp“ i Đorđa Petkovića u slučaju „Garaža“, a Freda Marguša i Tomislava Dilbera za ubistvo Vukašina i Svetozara Bulata i Save Pavitovića ubijenih u Čepinu.
Neobično je i to što vlast u Osijeku, za čijeg mandata je otkriven ovaj spomenik, drži Glavaševa stranka (HDSB), inače i parlamentarna stranka u RH, koja je bila i najveće iznenađenje na posljednjim parlamentarnim izborima u decembru prošle godine, osvojivši šest mandata. Nema nikakve sumnje da im je neočekivani izborni uspjeh donio upravo njihov predsjednik Glavaš, koji je poslije izricanja presude iz RH pobjegao u rodnu BiH, gdje mu je sproveden postupak priznanja presude strane države, po kojoj sada i izdržava osmogodišnju kaznu zatvora u Mostaru, iz kojeg i dalje vodi stranku, grad Osijek i Osječko-baranjsku županiju.
Neobično je i to što se ta stranka, nakon objelodanjivanja da se imena Srba za čiju likvidaciju je osuđen Glavaš nalaze na pomenutom spomeniku, oglasila saopštenjem: „Još jednom podsjećamo da je Branimir Glavaš nevin presuđen u montiranom političkom procesu, presudom koju HDSB ne priznaje niti će je ikada priznati“. Upravo takvo saopštenje upućuje na zaključak da je ta stranka imena sedmorice Srba namjerno i stavila na spomenik među žrtve „velikosrpske agresije“ kako bi skrenula pažnju na „slučaj Glavaš“. Takav utisak je mogao dobiti i svako ko je na HRT-u, 17. jula ove godine, gledao centralni dnevnik.
Ali nije baš tako kako izgleda.
Naime, imena pomenutih Srba nalaze se i na Spisku nestalih osoba priloženog uz tužbu Hrvatske protiv Srbije za agresiju i genocid pred Međunarodnim sudom pravde, i u prvoj – široj varijanti (1.419) iz 1999. i u drugoj – užoj varijanti (1.024) iz decembra 2010. godine. Na tom spisku se, pored sedmorice osječkih, nalaze imena još 45 Srba za koje postoje dokazi da su ih, upravo po „osječkom modelu“, likvidirali pripadnici hrvatske vojske, policije ili hrvatskih paravojnih jedinica po drugim hrvatskim gradovima, a najviše u Sisku i Gospiću.
Ima toga još. Primjera radi na spisku od preko 3.100 identifikovanih među ekshumiranima kojeg je Hrvatska dostavila MSP-u u Odgovoru na kontratužbu Srbije nalaze se čak 144 osobe srpske nacionalnosti za koje srpska strana raspolaže dokazima da su ih likvidirali pripadnici hrvatske vojske, policije ili hrvatskih paravojnih jedinica.
Dakle, podaci o žrtvama „velikosrpske agresije“ ugraviranim na spomeniku u Osijeku preuzeti su iz hrvatske tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid i sa tim nemaju ništa Glavaševi „komendijaši i lakrdijaši“, a to je, priznat će te, ipak igra i manipulacija na najvišem državnom nivou. Utoliko i opasnija.
I zbog ovakvih i sličnih manipulacija sa žrtvama iz posljednjeg, ali i zbog žrtava iz Drugog svjetskog rata, posebno u logorima Jasenovac i Jadovno, bilo bi pravednije i svrsishodnije da MSP, kao sud UN-a i najviša svjetska pravosudna ustanova, sprovede postupak po tužbi RH i kontratužbi Srbije za genocid do kraja. A presuda, ma kakva got da bude, po mom dubokom uvjerenju, prije bi dovela do istinskog pomirenja dvaju naroda, hrvatskog i srpskog, nego bilo kakvo, do sada više puta obostrano najavljivano, vansudsko poravnanje političkih elita dviju država.
Pri tom treba imati na umu i da je genocid univerzalno i najteže krivično djelo o kojem jedino nadležan sud može donijeti meritornu i za članice UN-a obavezujuću odluku.
Beograd, 21.jul 2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
