D.I.C. Veritas

SRNA, 21.08.2017, Blokada kasarni – uvod u zločine

Opkoljeni, izgladnjivani i ucijenjeni pripadnici JNA bili su, uglavnom, ostavljeni od komande JNA. Zločinci iz paravojnih hrvatskih snaga nisu imali milosti prema vojnicima i oficirima. Ostaće upamćeno herojstvo majora Milana Tepića…

BIJELJINA, 21. AVGUSTA /SRNA/ – Na današnji dan, 21. avgusta 1991. godine, paravojne jedinice Hrvatske počele su da opkoljavaju kasarne JNA i da pucaju na vojnike i oficire, kojima su prethodno zatvorili sve kanale za snabdijevanje.

U namjeri da uzmu oružje i da izbace legalne jedinice JNA iz Hrvatske, paravojne snage su počinile teške ratne zločine, koji su, uglavnom, do danas nekažnjeni.

Niz kasarni bio je pod vojnim i psihološkim pritiskom hrvatskih snaga, a u međunarodnoj javnosti sve je predstavljano kao “odbrana od agresije JNA i srpskih snaga”.

Najveći zločini u mjesecima koji su provedeni pod opsadama desili su se u bjelovarskoj kasarni i u Karlovcu.

Pošto je izostala bilo kakav ozbiljna pomoć Generalštaba tadašnje JNA, vojnici i komandanti kasarni prepušteni su sami sebi.. Neki su uspjeli da se probiju iz kasarni, a neki su zbog teške situacije u želji da spriječe krvoproliće – predali objekte.

Dvadesetdevetog septembra 1991. godine pripadnici Zbora narodne garde /ZNG/ Republike Hrvatske, ujutro oko sedam časova, napali su kasarnu “Božidar Adžija” u Bjelovaru, u kojoj je bila stacionirana 265. motorizovana brigada JNA.

U sastavu ove jedinice bili su i regruti pristigli nekoliko nedjelja ranije na redovno odsluženje vojnog roka.

O napadu na kasarnu Komanda brigade obavijestila je Komandu 5. Vojne oblasti JNA u Zagrebu, koja je, umjesto vojne pomoći, uputila Posmatračku misiju Evropske zajednice “radi posredovanja u prekidu oružanih sukoba”, koju su pripadnici ZNG zaustavili na prilazu Bjelovaru “zbog njihove lične bezbjednosti”.

Hrvatske snage su po ulasku u kasarnu ubile komandanata pukovnika Rajka Kovačevića i dvojicu njegovih pomoćnika Miljaka Vasića i Dragišu Jovanovića.

Četiri dana kasnije strijeljali su još šestoricu pripadnika JNA.

Trojicu oficira hicima u glavu iz pištolja ubio je predsjednik Kriznog štaba Bjelovara Jure Šimić, ali Haško tužilaštvo nikada nije otvorilo istragu protiv njega.

Sud u Bjelovaru je 2006. godine pokrenuo istragu protiv Šimića, nakon što je televizija Srbije – RTS objavila snimke zločina i nakon što im je Haški sud ustupio dokumentaciju, ali je Šimić, nakon samo 11 dana provedenih u pritvoru, pušten da se brani sa slobode.

Četiri pripadnika paravojnih jedinca dva puta su nepravosnažno oslobađana, jednom osuđena na kazne ispod zakonskog minimuma, dok su četvrtom pravosnažnom presudom pred sudom u Zagrebu 2011. godine svi oslobođeni optužbe, jer prema izmijenjenoj optužnici “pomaganje u ratnom zločinu” nije krivično djelo?!

Težak zločin desio se i u Karlovcu na Koranskom mostu. Pripadnici hrvatske specijalne policije, predvođeni Mihajlom Hrastovim, zarobli su 25, a potom ubili 13 rezervista JNA. Pogubljenja su uslijedila nakon mučenja i iživljavanja nad vojnicima.

Hrastov je godinama bio procesuiran pred raznim hrvatskim sudovima, ali je stalno dobijao žalbene postupke i njegov proces otegao se do besmisla.

U novembru je iz blokirane kasarne “Stjepan Mišić-Šiljo” uslijedio izenenadni i uspješan proboj tenkovske jedinice, kojim su spaseni životi vojnika i osoblja. Bila je to jedna od rijetkih vojnih operacija koje su jedinice JNA u to vrijeme izvele u Hrvatskoj.

Poznat je slučaj general-majora Vladimira Trifunovića, komandanta 32. korpusa kopnene vojske u Varaždinu.

On je 22. septembra 1991. godine godine, kako bi spasao 280 vojnika i oficira u okruženju, predao kasarnu sa velikom količinom naoružanja, uključujući tenkove.

Ostavljen je na cjedilu, u okruženju višestruko brojnijih pripadnika hrvatske vojske, ucijenjen životima svojih porodica koji su bili taoci.

Trifunović je u pregovorima sa hrvatskim oficirima izdejstvovao da oni budu njegovi taoci dok vojnici i oficiri JNA sa lakim naoružanjem napuste Varaždin i da im do slobodne teritorije bude garantovana bezbjednost.

Sam Trifunović je naveo da je svojim podređenima izdao zadatak da onesposobe tehniku i borbena sredstva i da neprijatelju nisu ostavili gotovo ništa.

U Beogradu je osuđen za izdaju. Dio javnosti i oficira smatrao je da kasarna nije smjela biti predata.

Njemu je prebacivano to što nije srušio branu, ali Trifunović je naveo da bi na taj način podavio sopstvene vojnike, kao i građane Varaždina.

Trifunovića je nakon snažnog pritiska javnosti abolirao tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Zoran Lilić.

Do kraja života borio pravnim sredstvima da i u Hrvatskoj, u kojoj je dignuta optužnica protiv njega, dokaže da je nevin.

Posebno je ostao zapamćen slučaj herojstva majora Milana Tepića, koji se u centralnom skladištu borbenih sredstava u selu Bedenik, u blizini Bjelovara, ne želeći da prepusti skladište hrvatskim paravojnim snagama – digao u vazduh.

Major Tepić je posljednji narodni heroj Jugoslavije.

Sa njim je poginuo vojnik Stojadin Mirković, koji je odbio Tepićevo naređenje da se povuče sa ostalim vojnicima od glavnog objekta. On je dejstvovao po napadačima iz oklopnog transportera sve dok nije bio pogođen.

“Jedanput ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju, ako joj bude teško” – rekao je Tepić prije nego što je ispunio svoju zakletvu.

Ovaj sistem blokade kasarni i ucjenjivanja, izladnjivanja i ubijanja vojnika kasnije su muslimanske i hrvatske paravojne snage nastavile i u BiH, što je dovelo do velikih zločina u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici i do maskara u Tuzlanskoj koloni.

Priredio: Nenad TADIĆ

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.