D.I.C. Veritas

Srna, 30.10.2013., PARASTOS POVODOM STRADANjA SRBA U ISTOČNOJ BILOGORI

BEOGRAD, 30. OKTOBRA /SRNA/ – Sutra se navršavaju 22 godine od stradanja Srba sa područja istočne Bilogore u akciji hrvatske paravojske, zbog koje je u egzodusu sa svojih ognjišta pobjeglo oko 4.000 Srba, dok su oni koji su ostali pobijeni.

Tim povodom će u nedjelju, 3. novembra, u crkvi Svetog Marka u Beogradu, u 11.00 časova, biti služen parastos stradalim u Grubišnom polju i istočnoj Bilogori od 1991. do 1997. godine – saopštio je Dokumentaciono-informativni centar “Veritas”.

Za zločine nad Srbima počinjene u istočnoj Bilogori još niko nije odgovarao ni pred Haškim tribunalom niti pred hrvatskim sudovima, samo je pred sudom u Beogradu na 12 godina zatvora osuđen bivši pripadnik hrvatskih “zengi” Veljko Marić za ubistvo starca Petra Slijepčevića 31. oktobra 1991. godine u selu Rastovac, opština Grubišno Polje.

Prema do sada utvrđenim podacima, na području istočne Bilogore, u ratu i poslije, od 1991. do 1997. godine, život je izgubilo 65 osoba, većinom srpske nacionalnosti i onih koji su bili u rodbinskim vezama sa srpskim porodicama.

Od ukupnog broja stradalih, 39 je civila, od kojih je 17 ubijeno prije akcije “Otkos-10” tokom kampanje zastrašivanja i zlostavljanja, te 24 pripadnika Teritorijalne odbrane, dok su dvojica Srba likvidirana iako su ostali u hrvatskoj vojsci i policiji.

Akcija hrvatske paravojske pod nazivom “Otkos-10” počela je napadom na Teritorijalnu odbranu Grubišino Polje, a cilj je bila likvidacija ili protjerivanje Srba sa područja istočne Bilogore, smještenog na sjeverozapadu Hrvatske, u trouglu između Bjelovara, Daruvara i Virovitice.

Pošto su hrvatske snage bile šest puta brojnije i jače, srpski narod istočne Bilogore krenuo je u egzodus, spašavajući gole živote, poučen istorijskim iskustvom iz Drugog svjetskog rata, kada su ih ustaše odvodili i ubijali u logorima Jadovno i Jasenovac.

U egzodus je iz više od 30 sela krenulo oko 4.000 ljudi sa više od 600 različitih vozila koji su prešli u BiH gdje se još nije ratovalo, a među njima je bilo i oko 250 pripadnika drugih nacionalnosti, Hrvata, Čeha, Mađara i Roma, dio njih u mješovitim brakovima sa Srbima.

Poslije povlačenja Srba iz istočne Bilogore, uslijedila su ubistva preostalih stanovnika, pljačka, paljevine i miniranja kuća, uključujući i sela u kojima ranije nije ni bilo otpora.

Iz “Veritasa” navode da je u skladu sa ustaškom tradicijom iz 1941. godine nastavljeno rušenje i devastacija pravoslavnih hramova tako da su do temelja izgorjele drvene crkve bilogorskog stila, jedinstveni spomenici kulture nulte kategorije pod zaštitom UNESKO-a – hram svetog Dimitrija u Rastovcu, sagrađen prije 1700. godine i Uspenija Presvete Bogorodice u Donjoj Rašenici iz 1709. godine.

Do Drugog svjetskog rata na području istočne Bilogore živjelo je 18.000 žitelja srpske nacionalnosti, a poslije ustaških zločina u Drugom i onih počinjenih u posljednjem ratu, prema podacima Mitropolije zagrebačko-ljubljanske iz 2005. godine, preostalo ih je 1.170, uglavnom starijih osoba, dok ih je popis stanovništva u aprilu 2011. godine dočekalo manje od 1.000.

Vijeće za ratne zločine u Beogradu, nakon osude Veljka Marića na 12 godina zatvora, proširilo je istragu zbog sumnje da je on tokom septembra 1991. godine, u prostorijama Srednjoškolskog centra u Grubišnom Polju, koji su pripadnici “zengi” koristili kao pritvor, mučio i povređivao zatvorenike srpske nacionalnosti.

Na teret mu se stavlja ubistvo Miće Vasiljevića kome je nožem prerezao stomak i ubistvo Vladimira Kučere, kao i mučenje Zvjezdana Mačka.

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.